Uhodani obiteljski posao u poljoprivredi 37-godišnji Zoran Šimunović čak je i želio nastaviti, ali srećom, na vrijeme je shvatio da to ipak nije za njega. S druge strane, crtkarao je gotovo cijeli život. Supruga mu je skrenula pozornost na to da se treba razvijati u smjeru umjetnosti. Danas su njegovi likovni radovi traženi diljem svijeta, osobito u Americi, no postoji i nešto što Zoran ne može prodati - tetovaže na vlastitom tijelu. Tijelo, naime, koristi kao platno na kojem fragmentirano stvara posebno umjetničko djelo. U posljednje vrijeme stvara ih sam - crta i tetovira. Tetovaže su, kaže, njegov porok, a motocikli njegova strast.
- Kao klinac sanjate, a kao umjetnik ste sanjar - govori taj osebujni likovni umjetnik. Nakon što je odustao od agronomije tražio je nešto čime će se baviti ostatak života.
- Želja je bila slikarstvo, ali postojao je strah kako uopće početi. Supruga je zapravo napravila rez i savjetovala mi da prihvatim činjenicu da jedino to znam raditi - smije se.
Upisao je akademiju u Širokom Brijegu, i to ne bez razloga. Ona nudi svojevrsnu izoliranost koja studente tjera da se tijekom studija posvete isključivo umjetnosti i radu na sebi te svojim djelima, što je bio pun pogodak.
- Stvaram ono što vidim i ne mogu negirati niti se oglušiti na prostor koji me okružuje. U konačnici, on me na neki način i određuje. Trenutačno mi je najveća inspiracija moj dom koji se ‘preselio’ na moja kvadratna platna. Svakidašnji dekorativni i uporabni predmeti poziraju mi u dekonstruiranju prostora i tako nastaje moj likovni svemir. Svaki kutak mog umjetničkog djela je personaliziran i nosi neku oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Naizgled nevažne figurice i igračke, biljke i voće postaju važni, jer su na platnima zabilježeni kao artefakti mog postojanja. Moj dom prepun je detalja pa se tako počelo samo od sebe nametati pitanje, s obzirom na to da je umjetnost sveprisutna, je li ona potrebna svakom biću. Tako je, propitkujući upravo tu temu, nastao i najnoviji ciklus ‘Je li astronautima potrebna umjetnost?’ - govori.
Izložbu 13 ulja velikih formata iz dviju serija, ‘Hommage prostoru’ i ‘Je li astronautima potrebna umjetnost?’, donedavno je imala priliku pogledati zagrebačka publika u Studiju ‘Josip Račić’. Sada su radovi jednog od najistaknutijih umjetnika mlađe generacije preseljeni u Sinj, a potom će se moći pogledati u Slavonskom Brodu.
Zoran je po prirodi veliki optimist te svojim radovima nastoji drugima prenijeti pozitivnu energiju i vedrinu. A osim što je slikar, on je i kustos u Gradskom muzeju Vukovar.
- Zahvaljujući stalnom poslu moje stvaralaštvo je neopterećeno. Kada imate materijalnu sigurnost, onda možete stvarati ono što želite, možete si dopustiti da na djelima ogolite sebe i svoju intimu. Niste opterećeni narudžbama, nego slikate isključivo ono što vas kao umjetnika ispunjava - iskren je Zoran koji je na vlastitom primjeru pokazao kako privući mlađu publiku u kulturne ustanove i općenito im približiti svijet umjetnosti. Dajući im dio onoga što ih veseli - modernu glazbu i neki dobar zalogaj u kombinaciji s umjetnošću, stvorila se izvrsna vibra koja je vukovarskom muzeju priskrbila zavidnu posjećenost.
- Moj pristup umjetnosti je razigran pa ga primjenjujem i u praksi kao kustos. Smatram da imam senzibiliteta za mlađu publiku. Igra je u temelju umjetnosti, a ja vjerujem da se dobro znam igrati - slikovito će.
Njegovi radovi prepoznati su u Hrvatskoj, ali i u većem dijelu Europe te SAD-u. Neprestano stvara nove slike jer se ‘stare’ dobro prodaju, i to po cijeni od nekoliko desetaka tisuća kuna.
- Cijenu određuju tržište i galeristi. Na početku karijere sav sam taj menadžerski dio posla odrađivao sam i postao sam dosta tražen. Naravno, što ste traženiji, raste vam i cijena radova. Vani je to jako lijepo uređeno i zapravo galeristi odrađuju velik posao pri određivanju cijene. Trenutačno je cijena ta koja jest, s tim da postoji velika intencija da će u vrlo kratkom roku cijena radova ići gore - govori Šimunović.
U sedam godina umjetničkog rada imao je 17 samostalnih i više od 25 skupnih izložbi. U pripremi je manja izložba u Omišlju na Krku, a potkraj rujna izlagat će u Beču. U najavi su i izložbe u Budimpešti, New Yorku, Parizu i San Franciscu, no o tome je prerano govoriti s obzirom na to da pandemija još nije prošla. A uz slikarstvo, rođeni Nuštranin veliku strast gaji i prema motociklima i tetovažama.
- Motocikli su moja strast, kao i umjetnost. Slobodan duh veže nas u obje stvari. Osjećaj slobode neopisiv je u tim trenucima. S druge strane, tetovaže su moj porok. Spajanjem fragmenata stvaram jednu koja prekriva dobar dio tijela, neprestano raste i ne nazire joj se kraj. To je zato što elemente svojih umjetničkih djela tetoviranjem prenosim na svoje tijelo i tako stvaram zasebno umjetničko djelo. Sve što je istetovirano ima osobnu priču. S obzirom na to da se u posljednje vrijeme tetoviram sâm, mogućnosti su mi neograničene i zaista ne znam kada će biti kraj - priča nam.
Kada se sam ne može tetovirati, u pomoć mu priskače supruga. Nesigurna u svoju mirnoću ruke, no Zoranu to nimalo ne smeta.
- Upravo se na tome grade nezaboravne, vječno na koži zapisane priče. Ivana je više od moje desne ruke, ali za nas je važno da smo usklađeni i da se uzajamno podupiremo u svemu što radimo. Na tome se temelji naš odnos. Samo nebo nam je granica - emotivno zaključuje.
