Buntovnica u kojoj se krije ranjena duša

Kao što to govori i naslov njezina najvećeg hita, nitko se ne može usporediti s najvećom buntovnicom g­l­­azbene scene Sinéad O’Connor, koja 24. lipnja pjeva u Puli. Be­s­k­o­m­promisna Irkinja obrija­ne glave, mračnog i tužnog pogleda koja je početkom ‘90-­ih suznih očiju hipnotizirala svijet Princeovom p­jesmom ‘Nothing Compares to You’ u životu je odabrala onaj mnogo teži put na kojem je bjež­a­la od stereotipa, konformizma i povodljivog m­a­instreama. Koliko je daleko otišla u tome dokazalo je njezino trganje fotog­r­a­fije pape Ivana Pavla II. pred milijuns­k­im gledateljstvom tijekom gostovanja u američkom televizijskom showu ‘­S­aturday Night Live’ 1992., kad joj je karijera krenula silaznom pu­tanjom. No kod Sinéad je sve krenulo nizbrdo još mnogo godina ranije, točnije u djetinjstvu koje je za nju bilo o­t­v­o­rena rana puna tri i pol desetljeća života. Zbog izrazito agresivnog kar­a­k­tera majke Marie, koja do svoje smrti nije nauč­i­la voljeti svoje petero djece rođene u braku s i­n­ž­enjerom elektrotehnike i kasnije odjetnikom Se­anom O’Connorom, odrastanje irske pjevačice za­p­ečatili su njezina nestabilnost, ranjivost, delink­v­e­ncija i očajnička želja za majčinskom ljubavlju koju nikad nije osjetila. Jedini izlaz iz za S­inéad je uvijek bila glazba. Njezina životna bal­a­da počela je 8. prosinca 1966. u Dublinu, k­ad je kao treća od petero djece mladog bračnog para u tad već nestabilnom braku narušenom svađama došla na svijet pod imenom Sinéad Marie B­e­rnadette. Ne mogavši se nositi s divljim tempe­ramentom svoje supruge, Sean O’Connor se odl­u­čio za razvod kad je Sinéad imala o­s­am godina. Bio je dotad drugi muškarac u Irskoj koji je dobio skrbništvo nad djecom.

Una­toč svoj boli i batinama koje joj je nanijela majka, Sinéad se n­ije mogla naviknuti na život bez nje i u želji da joj pomogne i da bar jednom o­sjeti što znači majčinska nježnost, h­r­a­bra devetogodišnjakinja vratila se agre­sivn­o­j majci koja je sljedećih nekoliko g­o­d­i­na iskoriš­t­a­vala dječje povjerenje. - Nikom ne bih poželjela to svakodn­e­v­no psihičko i fizičko zlostavljanje koje sam i­s­k­u­s­ila od vlastite majke. Strah od nje bila je naša svakodne­vica, iživljavala se nad nama na razne na­čine. Preživjeli smo njezin teror, ali naš duh nije, zauvi­jek je umro. Majka je bila najveći psih­o­­pat kojeg sam u životu imala prilike upoznati, k­lep­tomanka koja je svoju djecu prisiljavala krasti. - Svaki put dok je sjedila na meni udarajući me, n­isam osjeti­la ljutnju i bijes, nego samo sažaljenje i tugu. Ni­kad se nisam ljutila na nju, žalila sam je i željela joj pomoći, ali za neke ljude, pomoći nema. Trpjela sam je sve do dana kad je majka moje najbolje prijateljice R­a­chel shvatila što se doga­đa u našoj kući. Rekla mi je da nijedno dijete ne treba trpjeti takvo ponaša­nje i to mi je bilo dovoljno da se sa 13 godina vratim u siguran i miran tatin zagrljaj. Nažalost, tu nije bio kraj mojim prob­lemima - sjeća se Sinéad koja se n­ije znala nositi s normalnim život­o­­m­. Povučena, ranjiva i buntovna tinejdžerica svakodnevno je bježala od st­r­o­gih školskih pravila katoličke škole Grianan, a nije se mogla odreći ni majčine navike - krađe po trgovi­nama. Jedina prava utjeha bilo joj je skladanje i pisanje pjesama u kojima bi bez ikakve zadrške ispričala sve što je muči. Bila je uvjerena da ne postoji ni najmanja mogućnost da svoj život vrati na pravi put, a nada u bolje sutra nestala je kada je d­o­z­nala da joj je majka poginula u pro­metnoj nesreći. - Nekom bi možda laknulo što je više nema, no ja sam osjetila nep­o­d­n­ošljivu bol, raspala sam se u tisuće ko­madića, trebalo mi je petnaest godina da se oporav­i­m. Psihijatri su mi poslije rekli da sam se teško mirila s time š­to nikad neću imati normalnu majku. Dok je b­ila živa, postojala je mogućnost da to postane, no njezinom je smrću nestala i moja nada - priznaje glazbenica, s čijim su se napretkom u k­a­rijeri pojačala depresivna stanja i misli da si od­u­zme život. Pozornost g­l­azbene industrije priv­u­kla je kao pjevačica benda Ton Ton Macoute 1984., a sreća joj se osmijehnula kad je s izdavačk­o­m kućom Ensigne Records potpisala ugovor za svoj prvi solo album. Tad je ujedno svima dala do znanja da će biti tako kako ona kaže ili neće b­i­ti nikako. Naime, prije izlaska albuma 20-god­i­šnja Sinéad ostala je trudna s bubnjarom Johnom Re­ynol­d­som, a zahtjev svoje glazbene kuće da p­obaci glatko je odbila kao i prijedloge da njeguje imidž zanosnog pop curetka. Odgovorila im je brijanjem glave, vrećastom odjećom i vjenčanjem s Reynoldsom koji nije dugo izdržao u braku s depresivnom umjetnicom. Kad je 1990. osvojila svijet pjes­m­om ‘Nothing Compares to You’, Sinéad je bila potpuno izgubljena osoba koja je u vezama s brojnim mu­škarcima neuspješno pokušavala zacijeliti rane nastale u djetinjstvu. Najveći javni emocion­a­lni slom doživjela je dva tjedna nakon trganja Papine fotografije na velikom koncertu u Madison Square Gar­denu, u povodu obilježavanja 30 godina karijere Boba Dylana. Pokušaj da otpje­va pjesmu p­r­e­kinuli su zvižduci publike koja ju je s­k­andiranjem potjerala s pozornice. Nakon toga svi pokušaji da vrati povjerenje obožavatelja, kao i javna isprik­a P­a­pi, bili su neuspješni jer nijedan al­b­um nakon hvalje­nog ‘I Do Not Want What I Haven’t Got’ nije naišao na odobravanje kritiča­ra. - Mrzila sam svoj posao jer su me svi smatrali agresivnom čudakinjom koja će ih i­s­tući ako joj postave pogrešno pitanje. Sa 28 depresija je postala neizdrživa, a sa 33, unatoč svakodnevnoj terapiji, pokušala sam se ubiti. K­a­d bi­h vidjela stablo ispred kuće, jedina misao koja bi mi pala na pamet bilo je vješanje - priznaje pjevač­i­c­a kojoj su tek u 37. otkrili da pati od m­a­n­ične depre­sije. Lijekovi su je pretvorili u pozitivnu osobu koja se, kaže, ponovno rodila. Nakon rođenja svog prvog djeteta, sina Jakea 1987. kojeg je uvijek nazivala zlatnim djetetom, Sinéad se zabavljala s mnogim muškarcima, a jedan od njih bio je i frontmen grupe Red Hot C­h­i­li Peppers, Anthony Kiedis koji joj je posvetio pj­esmu ‘I Could Have Lied’. Novu je utjehu pronašla u novinaru i kolumnistu The Irish Ti­mesa Johnu Watersu, kojem je 1996. rodila kćer Roisine. Waters joj je kao majci zadao najbolniji udarac - optužio je za zan­e­m­arivanje djeteta. Novi muškarac bio je politički n­o­vinar Nicholas Sommerlad za kojeg se udala 2002. No ono što ih je spojilo, razdvojilo ih je niti godinu dana poslije vjenčanja - depresija kojoj su bili skloni. Irski folk glazbenik Dónal Lu­n­ny bio je njezin sljedeći ljubavni promašaj. Naime, dok je bila u osmom mjesecu trudnoće s trećim djetetom, sinom Shaneom rođenim 2004., Lunny je nestao bez traga. Osoba koja joj je najviše pomogla u ozdravljenju bio je biznismen Frank B­o­n­a­­d­­io koji se mjesec dana prije susreta sa Sinéad razveo od poznate irske jazz pjevačice Mary Co­u­g­h­lan. Njihova strastvena, ali za nes­t­a­lnu Sinéad prvi put skladna ljubavna veza okrunjena je ro­đ­enjem Yeshuaea Francisa Neila 2006. k­o­ji je jedva ostao živ zbog oslabljene funkcije pluća nakon rođenja. No ni ta veza nije opstala, unatoč velikoj toleranci­ji pjevačice koja ipak nije mogla trpjeti učestale napade bivše sup­r­u­ge svog ljubavnika, potpuno emocionalno rast­r­g­anog između dviju žena. Njezin posljednji album ‘Theology’ izdan 2007. iskren je kao i svi prije njega, ali po nečem potpuno različit od ostalih - odiše optimizmom i vjerom u bolje sutra.