Iako je od svoje dvanaeste na sceni, Luka Petrušić je ulogom Groša u filmu ‘Čovjek ispod stola’ zaintrigirao kritiku i osvojio publiku. Da je pred 27-godišnjim glumcem još puno profesionalnih izazova, svjedoči paleta uloga koje je odigrao u serijama ‘Bumerang’, ‘Odmori se, zaslužio si’, ‘Bitange i princeze’ te u filmovima ‘Oprosti za kung fu’, ‘Sto minuta slave’, ‘Snivaj, zlato moje’ i u brojnim predstavama za djecu i mlade. Story: U filmu ‘Čovjek ispod stola’ odigrali ste zapaženu ulogu zaostalog mladića Groša. Koliko vam je bilo teško odglumiti kompleksan lik i kako ste se pripremali? U početku sam rekao redatelju Nevenu Hitrecu da je ta uloga za mene preteška zato što smatram da je iznimno teško realno odglumiti beskućnika a da ne izgleda kao karikatura. Groš je mentalno ostao na razini djeteta. Glumački je zahtjevna uloga, a pripremao sam se tako što smo tri mjeseca radili probe po pet-šest sati, uglavnom s kolegicom Jelenom Lopatić. Nakon mjesec dana proba shvatio sam na čemu želim graditi svoju ulogu. Inspiraciju mi je pružio jedan dečko iz Zagreba koji je beskućnik i pomalo zastao. Probe su trajale tri mjeseca uz odlično vođenje Nevena Hitreca i iskreno međusobno glumačko prožimanje, što je uvelike pomoglo da što vjernije prenesem lik Groša. Story: Dosad ste igrali i u predstavama za djecu, snimili nekoliko filmova, reklama, glumili u serijama. Što je od svega navedenog ono zbog čega ste poželjeli postati glumcem? Na film, kazalište i televiziju gledam kao na segmente glume. Ono što me nesvjesno vuklo glumi jest neki adrenalin, potpuno zadovoljstvo i iznimna sreća kad radim neku ulogu i otkrivam kroz glumu sebe. To je osjećaj koji me uistinu ispunjava. Story: Kad ste se zaljubili u glumu? U osnovnoj sam školi radio predstave i glumačke podjele te pisao igrokaz. To mi je zapravo genetski jer se i moj tata kao mlad bavio glumom u Koprivnici. U šestom razredu osnovne Vlado Kušić radio je audicije po školi, a nakon tri kruga audicija ušao sam u grupu Mirjane Rogine i postao član ZeKaeM-a. Od tada mi je bilo jasno da je gluma za mene. Story: Svaki posao, iako to bilo zanimanje snova, donosi sa sobom i neke negativne strane. Što vama smeta u glumačkom svijetu? Najviše mi smeta što nema više zajedništva i partnerstva. Svatko gleda sebe i zaboravlja na druge, što je i općenita pojava u svijetu. Jako je važno da mi glumci budemo iskreni jedni prema drugima, pogotovo na sceni, a toga ima sve manje. Većina kolega gleda kako postići instant-slavu, bogatstvo, a manje na ono što gluma može donijeti glumcu - da bude bolja osoba. Story: Ipak, ima li nešto čime biste se još mogli baviti? Uvijek sam mislio da bih bio dobar profesor povijesti. To mi je super predmet i mislim da bih si na satu mogao dati oduška, odnosno da bih kroz glumu mogao vjerno prikazati mnoge povijesne bitke. Story: Što vaši roditelji kažu na vaš poziv? Oduvijek su me podržavali, moji su najveći obožavatelji. Ponosni su i presretni zbog mene. Beskrajno sam im zahvalan. Story: A djevojka Tamara? Ona je uz mene, ponosna i sretna. Volim kod nje što je jako iskrena. Story: Dakle, ponekad uputi i kritiku? Naravno da komentira moje uloge. Dobijem i kritike i pohvale. Story: Tko je kome prvi prišao i čime vas je osvojila? Ja sam njoj prvi prišao, a iskrenost i dobrota njezine su najupečatljivije osobine. Tamara ima smisla za umjetnost, što je dodatni razlog međusobnog razumijevanja. Story: Godi li vam popularnost? Pomalo mi je čudno kad me prepoznaju na ulici iako sam se već naviknuo, no to nikako nije razlog bavljenja glumom.
Razgovarala Antonija Nazor Snimila Matea Smolčić Styling Lana Nedanova
