Sanda Hržić i Darko Rundek nisu poznati samo po svome umjetničkom stvaralaštvu nego i po snažnoj i jasnoj orijentaciji prema ekološki osviještenom načinu života. Na Braču, koji je nakon Zagreba i Pariza već dugo njihova baza, zajedno uzgajaju svoju hranu, žive po načelima zero waste filozofije, pišu pjesme i prevode knjige te propituju kakva budućnost očekuje čovječanstvo. O ekološkoj krizi, umjetnosti, knjigama i vrtu razgovarali smo s ovih dvoje iznimnih umjetnika.
Smisao i svrha života nerijetko se poistovjećuju s profesijom, uspjehom u karijeri. Ako na trenutak zanemarimo vaše uspješne karijere, u čemu vidite smisao i svrhu života?
Sanda: Potraga za smislom, svrhom, svakako nije u profesiji, socijalnom uspjehu, čak je često prepreka za napredovanje.
Darko: Smisao i svrhu života vidim kao samorefleksiju procesa stvaranja. Svjesnost je povratak u Jedno. Ili možda Nijedno? Obrnuti smjer od umnožavanja. Udio mene kao bića u tome jest sudjelovanje u Svjesnosti. Kao jednog, pa onda nijednog, za života. Moj su poziv glazba, poezija i njihovo predstavljanje. Doživljaji i spoznaje do kojih dolazim u tom pozivu nalaze svoj izraz. Tako ih dijelim s drugima i postaju kolektivna hrana impresijama koje su gušće i smislenije od svakodnevnih i pridonose svjesnosti - prisutnosti. Tako u odnosu s drugima imam svrhu, služim.
Nakon sufijske poeme ‘Jezik ptica’, nedavno je objavljena još jedna važna knjiga koju je Sanda prevela. Riječ je o zbirci priča ranih kršćanskih otaca ‘Mudrost pustinje’ Thomasa Mertona. Što biste voljeli da čitatelj iz nje ponese sa sobom?
Sanda: ‘Mudrost pustinje’ napaja se s istog izvora kao i Atarov ‘Jezik ptica’. Gledala sam u živote tih pustinjaka i izreke koje je odabrao Merton kao kontrapunkt života u Parizu. Divila sam se Mertonu, njegovoj hrabrosti i otvaranju prema Zovu i prema drugim tradicijama, naročito budizmu, građenju mosta autentične perenijalne mudrosti, sve to unutar najstrožeg katoličkog reda, trapista. Propitivanje smisla i putovi pustinjaka su mi bliski. Rimska civilizacija upravo je prešla na kršćanstvo, a oni su otišli u pustinju puniti srce neprestanom molitvom i voditi jednostavan i radin život, pletući košare. Predgovor govori o povezanosti njihovih i naših dilema pred modernom civilizacijom koja se raspada. Nije jasno, u urušavanju prirode i društva, kako ćemo se mi kao ljudi, globalno i pojedinačno, ponašati, što će biti naš oslonac kada dođe do gladi, velikih migracija, rata.
Darko: Želio bih da čitatelj sa sobom ponese jednostavnost i jasnoću koji dolaze iz veze s Onim što Jest.
Nalazi li se čovječanstvo na brisanom prostoru, kako kaže naziv albuma Rundeka i Ekipe? Kako odavde dalje?
Sanda: Brisani prostor je moćan naslov. Potpuno je u fazi s mojim osjećajem trenutka u kojem se nalazimo. Nitko ne zna, ali baš nitko, jer smo sišli s utabanih staza, tj. holocena, u kojem je vladala stabilna klima već posljednjih 10.000 godina. Ušli smo u nepoznat prostor antropocena, gdje čovjek svojom aktivnošću, odvojen od prirode, mijenja ne samo klimu nego uništava vlastito stanište i stanovnike nezamislivom brzinom. Slušam mnoge francuske kolapsologe; Pablo Servigne pokrenuo je pravu lavinu preispitivanja kako dalje - kako omogućiti uzgajanje hrane po regijama pred mogućom prijetnjom gladi kada usjevi ne podnesu previsoke temperature i kada se ne bude više sve moglo rješavati naftom. Na hrvatskom je objavljena njegova knjiga ‘I drukčiji kraj svijeta je moguć’ i svima je toplo preporučujem. Ništa se ne zna sa sigurnošću; kako ćemo razvijati međuljudske odnose u kritičnim trenucima...
Darko: Bojim se da se sile koje su dovele do ovog stanja izvanjskog i unutarnjeg osiromašenja života neće lako zaustaviti i dovest će nas u stanje velikog kaosa. Tako se valjda život obnavlja. Ako kao ljudska vrsta nađemo svoje mjesto u tom obnavljanju, preživjet ćemo kaos. Ako ne, jednom će jedan sasvim novi rosni ljudski rod, repat i zlatook...
Bojim se da se sile koje su dovele do ovog stanja izvanjskog i unutarnjeg osiromašenja života neće lako zaustaviti i dovest će nas u stanje velikog kaosa
Živite na Braču gdje imate svoje masline i vrt, pravite svoje ulje. Uzgajate li povrće prema načelima permakulture, biodinamike ili imate neki svoj pristup?
Sanda: Neka sam načela pokušala, druga namjeravam, treća primjenjujem. Nemamo utaban sustav. Proveli smo puno vremena u masliniku, orezujući krošnje, veselilo nas je. Malčirali smo i pognojili krošnjama koje smo skinuli jer su bile višak. Bilo je puno posla.
Darko: Ne osjećamo obavezu i ne nastojimo povećati prinos. Veselim se svakom izniklom sjemenu, čudim se cvijeću kako je otvoreno prema nebu. Nekad propadne što smo posadili, nekad neočekivano naraste nešto čemu se nismo nadali.
Što se trenutačno može naći u vašem vrtu, na vašem stolu?
Sanda: Ove je godine iznikao svaki posađeni bob! A bilo ih je puno; gdje god bih se našla, ubadala sam ih, u vrtu, masliniku, posvuda. Znači, sad je bio bob za ručak, bob za večeru, s artičokama, mahunama, koromačem, blitvom... Nije mi dosadio. Kako kaže jedna stara baka koju posjećujem, zove se Mimi - tako je bilo uvik, kada krene bob, samo njega jedemo.
Koliko hrane sami proizvodite?
Sanda: Ovisi o tome koliko nas je. Dobro je u vrtu uvijek imati nešto za salatu, raznih začinskih biljki, peršin, celer, ljutiku, luk, batate. Ove zime svaki sam dan mogla ubrati neku kupusnjaču, mnogo sam ih zasadila i odlično su rasle. Kelj posebno volimo, a cvjetača je bila toliko lijepa da mi je bilo žao ubrati je. Vrt traži, kada počnu vrućine, svakodnevno zalijevanje, brigu o nametnicima. Ne mogu se nigdje udaljiti na više dana, to je problem.
Darko: Radi koncerata moram se povremeno udaljiti, ali pratim razvoj našeg bilja. Puno se sustavnije bavim maslinama, tu sam u svim fazama, od orezivanja, branja, košenja, malčiranja...
Što za vas znači sposobnost i mogućnost proizvodnje vlastite hrane?
Sanda: Cirkuliranje organskih ostataka mi je vrlo, vrlo važno i tajanstveno pretvaranje u plodnu zemlju koju dalje dajem novim biljkama. Cijeli taj krug održavanja života mi je i hrana za razumijevanje moga mjesta među bićima. Ne jedemo životinje i mliječne proizvode, ali i pred salatom mi nekad bude teško, pa je ne uberem - toliko je lijepa, provela sam vrijeme i pazila na nju (i ona na mene) - nije mi lako izvaditi je iz zemlje.
Darko: Meni je to čudo! I izvor života sasvim druge kategorije nego hrana iz trgovine. Još kada je Sanda pripremi - to je svečanost!
Živite prema načelima zero waste filozofije, kako to izgleda kod vas?
Sanda: Pitanje je kako doći do proizvoda bez ambalaže, naročito plastične, pogotovo na otoku. Sama mijesim kruh od brašna iz Rastoka mljevenog na pravom mlinu. Osnovne proizvode nastojim pronaći lokalno. A i odričem se većine proizvoda koji dolaze izdaleka - gotovo je s avokadom! Ne osjećam to kao odricanje, nego kao pridonošenje zdravlju bića, planeta, organskog sloja koji je njegov omotač, a mi smo dio tog omotača.
Uz ‘Brisani prostor’, što biste stavili na soundtrack današnjeg vremena?
Sanda: Jezik ptica. Stvarnih ptica i onih skrivenih, iniciranih u tajnu.
Darko: Što više žive glazbe, a što manje snimljene; što više akustične glazbe, a što manje preko razglasa. Onda bismo možda više slušali i vjetar, ptice, more, vatru i tišinu, jer i oni nam sviraju.
