EMOTIVNI INTERVJU JEDNE OD NAJNEOZBILJNIJIH DOMAĆIH ZVIJEZDA: 'Taj dan kada sam je upoznao - moj je životni jackpot'

Za sebe kaže da je voditelj i zabavljač, a da mu šala sjajno leži, potvrđuje u svojim videima ‘U zdrav mozak’ na YouTubeu. Godinama zivka političare, javne osobe, anonimne ljude i ni iz čega, isključivo improvizacijom, ljude dovode u smiješne situacije.

Cjelokupna situacija u Hrvatskoj toliko je komična, zanimljiva na svim područjima, pogotovo vezano uz politiku, da smo se odlučili ponajprije mi malo zabaviti pozivima, a onda nadam se i gledatelji, kako na televiziji tako i na našem YouTube kanalu ‘U zdrav mozak’.

Imam osjećaj da je kod nas sve velika parodija pa je teško od parodije praviti parodiju. Na proljeće smo snimili 70 novih epizoda, odnosno oko 140 poziva kako bi se ljudi tijekom ljetnih mjeseci malo nasmijali i zabavili.

Story: Osim vječno inspirativne političke i društvene situacije, gdje pronalazite sve te zabavne oglase?

Što se gluplje stvari prodaju, to je poziv zanimljiviji. Ekipa svašta prodaje - pet salveta, tri čepa, rajf, časopis Vikend, tri školjke s Hvara. Zapravo, uopće nije važno što ljudi prodaju jer u većini svih dosadašnjih poziva, a ima ih oko četiri tisuće, uopće ne pričamo o tome što se prodaje nego okrećem temu razgovora na svoj mlin. Uvijek kažem da je većina poziva koje smo dosad napravili zabavna, a baš jako smiješnih ima 200 - 300.

Story: Nema pripreme, sve je improvizacija?

Uvijek je to isključivo improvizacija jer ne znam tko će se javiti na mobitel, kakve će volje biti i je li ta osoba dobar materijal za zezanciju. Taj dan kad snimamo moram biti odmoran i vrhunski dobre volje da bi pozivi bili što bolji.

Mnogi koji me sreću diljem Hrvatske često me pitaju je li moguće da to nije namješteno. Kažem im da razumijem zašto to nekad pomisle jer su pozivi katkad stvarno nadrealni. I ovdje vam tvrdim da nikada ništa nismo namjestili, sve je spontano i pravi original.

Story: Neki videopozivi imaju više od 300 tisuća pregleda na YouTubeu, a jedan koji se posebno pamti je ‘Niš’ ne čujem’. Je li vam se taj gospodin ikad povratno javio?

Da, to je jedan od mnogih poziva koji je ljudima jako zabavan. Meni su ipak mnogi drugi pozivi puno zabavniji, ali svatko voli nešto drugo i drukčije. Kad je riječ o gospodinu iz poziva ‘Niš’ ne čujem’, nikada nismo stupili u kontakt, ali volio bih da jesmo. Znali su mi se na ulici javiti ljudi koje sam zezao u pozivima - i njima i meni bude drago. Neki dan mi se u Šibeniku javila djevojka čiju sam sestru dignuo na foru i baš smo se dobro nasmijali.

Story: Koji su vama urnebesno zabavni?

Ima ih dosta. Dobri pozivi su ‘Tatjana s Brajde’ i ‘Mama brani sinu’. Od poznatih ljudi koje sam zezao najdraža su mi dva poziva upu­ćena pokojnom Vlatku Markoviću. Ima sigurno još onih koje volim, ali toliko ih je bilo da je teško sjetiti se. Sjetio sam se kada smo zvali Marijana Bana, to je bilo totalno ludilo. I zapravo nisu mi najsmješniji oni koji imaju najviše pregleda na YouTubeu.

Story: Sočno ste zafrkavali i političare, predsjednika Zorana Milanovića, kao i Željka Keruma. Jeste li se s njima poslije čuli?

Mnogi koje sam zvao nasmijali bi se kad bih ih sreo. Sa Zoranom Milanovićem ponekad se čujem i uvijek prokomentiramo poziv kada sam zvao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Javne osobe uvijek su te pozive podržavale i nikada im nije bio problem kada sam se našalio na njihov račun.

Story: Kao što ste spomenuli, bilo je zafrkancije i preko granice, u Bosni i Hercegovini i Srbiji - od običnih ljudi do njihovih političara. Je li poslije bilo prozivke, neugodnosti?

Bili su mi na tapetu slovenski predsjednik Pahor, zatim premijer Slovenije Cerar, predsjednik Republike Srpske Dodik, predsjednik Make­donije Gruevski i mnogi drugi. Isto tako zvao sam puno nepoznatih ljudi u BiH, Sloveniji i Srbiji i mnogi su pozivi jako smiješni. Kao što kod nas nisam imao neugodnosti, nisam ni u susjednim državama.

Story: Ipak, neki spekuliraju da su neki razgovori s poznatim facama bili lažni i montirani.Što kažete na takve komentare?

Nijedan poziv nije namješten. Ne bi to bilo to i ja to sebi nikada ne bih dopustio. Znam da mnogim ljudima nije jasno kako se na telefon tako jednostavno mogu dobiti predsjednici i premijeri, visoki politički dužnosnici, ali eto, dobio sam ih i dobit ću ih još, a kako ih dobijem, to neka bude moja mala tajna.

Story: Šira publika pamti vas i po urnebesnim prilozima s jednako duhovitim Riječaninom Marijem Battifiacom u ‘Bijelim udovicama’. Koje skečeve posebno pamtite?

Žao mi je što Mario i ja više ne snimamo parodije jer materijala ima puno. A kad je riječ o najdražim parodijama, tu su sigurno ‘Večera za 6’ te parodije mnogih glazbenih spotova. I danas mi je najsmješnije, što se tiče ‘Bijelih udovica’, dio kada su nam dolazili u goste poznate face, a Mario i ja smo bili odjeveni u žene, u Mariju i Davorku.

Story: Hoće li još biti tog dueta? Što se dogodilo, zašto više niste zajedno snimali?

Nadam se da hoće, samo je pitanje vremena. Volio bih i dalje da nešto radimo, ali Mario je sada u nekom drugom filmu. A zašto više ne radimo zajedno? Snimali smo ‘Bijele udovice’ sedam, osam godina i čovjek se potroši. Bez obzira na to što je to zabava, zna biti dosta stresno jer treba osmisliti skeč koji će se svidjeti široj publici. Uvjeren sam da ćemo još surađivati jer je Mario sjajan čovjek, multitalentiran te bi bila šteta da obostrana kreativnost još koji put ne izađe pred publiku.

Story: Gdje sve pronalazite humor?

Upravo sam s obitelji na nama najdražem otoku Krapnju. Ovdje provedemo veći dio ljeta i tu je naš drugi dom. Na otoku žive mnogi dobri, zanimljivi i duhoviti ljudi te posljednjih godina inspiraciju za pozive emisije ‘U zdrav mozak’ često nalazim baš ondje. Materijal je na svakom koraku, samo treba slušati ljude, gledati ih, što je sasvim dovoljno za inspiraciju.

Story: Činjenica da većinu uspijete nasmijati, barem sudeći po komentarima, dobro osjećate hrvatski i balkanski mentalitet?

Baka mi je bila Hercegovka, djed Zagorac i napola Slovenac, nono i nona Primorci. Roditelji su mi također Primorci, često sam kao dijete putovao Jugoslavijom, a sad sa svojom obitelji putujem državama u regiji, tako da dobro poznajem mentalitet ljudi s Balkana.

Story: Ljutite li se kad komentiraju da ste pretjerali ili da su neke fore školske?

Naravno da ne. Često pretjeram, ali toga ne budem svjestan, nemam više osjećaj kada prijeđem razinu dobre šale. Trudim se da je ne prijeđem, kolege mi kažu kad bi nešto bilo loše pustiti u eter jer je pretjerano. A što se tiče ovih koji kažu da su fore školske, slažem se, mnoge jesu, ali meni je, kao i većini, to razdoblje najdraže, pa zašto se ne vratiti?

Story: Kako biste se predstavili - jeste li komičar, voditelj ili zabavljač?

Voditelj koji ponekad zna biti zabavan i duhovit. Kažem ponekad jer duhovitost zahtijeva trenutak, drage ljude i atmosferu. Ne podnosim kad se neki u Hrvatskoj zovu komičarima i prozivaju duhovitima, a imaju sve naučeno u glavi. To za mene nije duhovitost.

Story: Zašto ne podnosite da se neki kod nas zovu komičarima? Tko je kod nas komičar?

Samo Željko Pervan! Jer izvali foru u trenutku, iz glave. Nema pripreme, nema teksta, nema šablone. Samo glava i kreativnost, i fora izlazi. Da, Željko Pervan je jedini pravi i dobar komičar u Hrvatskoj.

Story: Što to on ima, a drugi nemaju?

Nije folirant, ima to životno iskustvo, nekada je teško živio, ima obitelj, vrlo je ozbiljan čovjek, načitan je, ne iskače iz paštete kao neki. Željko ima izgled koji drugi nemaju. On je takav, on to nije učio kao što mnogi drugi uče i onda misle da su komičari.

Story: Može li se naučiti biti zabavan i duhovit?
Ne, s time se rodiš, to imaš ili nemaš. Primjerice, ja mislim da to imam, a možda živim u laži cijeli život.

Story: Je li duhovitost rezervirana samo za bistre ljude, posoljena cinizmom?

Biti duhovit znači biti inteligentan. Cinizam je dio inteligencije skriven negdje tamo iza nekih vrata u glavi. Biti duhovit znači biti realan, svjestan života. Zato je duhovitim ljudima teško u svojoj glavi, jer su previše realni, a to ubija ljepotu života.

Story: Kakvi ste bili kao dijete? Neodoljivo šarmantno derište?

Bio sam jedinac do devete godine. Malo razmažen. Uvijek vragolast, rekli bi mi Primorci - dešpetljiv. Vražićak u školi - ukor, opomene, roditelji u školi. Kasnije najmlađi u društvu na Oštru pokraj Kraljevice. A kada si najmlađi, moraš se naučiti izboriti za sve. Uvijek spreman za zezanciju. Znao sam se potući i uvijek sam dobio batine. U srednjoj školi skrivao sam školski imenik, gurao šibice u bravu da nemamo nastavu, bježao s nastave. Zapravo, bio sam pravo dijete, a to sam i danas. I sad se igram, zabavljam.

Story: Postoji li neka anegdota s roditeljima i učiteljima?

Ne bi nam tri broja Storyja bila dovoljna da nabrojim sve svoje životne gluposti. U šestom razredu na diktafon sam snimao učiteljicu Mirjanu Bobuš iz povijesti i poslije to svima puštao u knjižnici. Dobio sam ukor pred isključenje. U srednjoj školi volio sam učenicima skrivati stvari, sakrio bih ih prvi sat i vratio nakon šestog. Mama bi, recimo, išla na informacije ili roditeljski i prije nego što bi izašla iz kuće, pitala bi me ima li koja jedinica. Naravno da ne. I nakon što bi se udaljila od kuće, dotrčao bih do nje i rekao: “Ima mama, dvije iz matematike, jedna iz povijesti i jedna iz hrvatskog.” I danas radim gluposti, ali o tome nekom drugom prilikom...

Story: Je li duhovitost bila vaše glavno oružje u osvajanju cura?

Nisam bio neki ženskar. Prije moje supruge Vere imao sam dvije dulje veze koje su trajale 11 godina.

Story: Sjećate li se najluđeg uleta?

Nisam znao ulijetati, tu sam bio loš. Nikad nisam bio površan, volio sam da to ima neki smisao, priču, neko trajanje.

Story: A kako je izgledao ulet supruzi Veri?

Lipanj 2008., kafić, slavlje nakon pobjede reprezentacije nad Njemačkom. Gleda mene jedan komad, priđem joj, a ona uopće nije gledala mene. Pala je neka pričica, glupa jer nisam znao ulijetati. Odveo sam je kući. Drugi dan pronašao sam poluprazan mobitel na sjedalu suvozača. Našao sam memoriran broj njezine mame i nazvao. Ostalo je povijest. Zajedno smo 13 godina. Taj dan kada sam je upoznao - moj je životni jackpot.

Story: Rekli ste da vam je najveći kritičar?

Vera je moje sve. Ona me kritizira kada treba, ona me hvali dovoljno da ne poletim, ona me spušta kada poletim, ona je moj čuvar, vojnik, ona me vraća u realnost, ona me diže, njoj kažem sve, s njom se svađam, s njom plačem, ona mi oprašta, ona mi je žena, ljubavnica, prijatelj, ona je uvijek tu, ona me voli. I ja nju.

Story: Je li slična vama kad je o zafrkanciji riječ? Kako to funkcionira?

Vera je vrlo duhovita žena. Često se rugamo jedno drugome, često se rugamo drugima, ali ne zločesto, smijemo se puno, što smo dulje skupa, nekako nam je bolje. Puno pričamo, rijetko šutimo, komentiramo sve. Imam osjećaj da naša ljubav stalno raste. Sada nam je super. Imali smo teških trenutaka, bilo je tu svega, tuge, plača, bolesti, ali Vera je, kao i sve žene, jaka, vrlo jaka i zahvaljujući njoj danas smo tu gdje jesmo - zadovoljni, ponekad i sretni.

Story: Imate dva sina, Maksa i Franka. Jesu li na vas?

Imam ponekad osjećaj da pretjerujem s količinom vremena koje provodim sa svojom djecom, obitelji. Imam osjećaj da sam ovisan o njima. Zaljubljen sam u svoje dečke. Učim od njih svaki dan, promijenili su me otkada su došli, dali su mi smisao, s njima sam živ. Kada ih gledam, kao da gledam sebe, prepoznajem sebe u određenim karakternim crtama, to je divan osjećaj. Kada nisam bio otac, nisam bio svjestan što ću dobiti kada dobijem njih. Djeca su ukras svijeta, ukras života.

Story: Kakvi su inače dječaci? Što ih zanima?

Maks je stariji, ima jedanaest godina. Fizički je Verin, a karakterno moj. Živahan je, ima društvo na sto strana, emotivan je, živi brzo, vratar je u NK Orijentu. Franko je plavokosi petogodišnjak, umjetnička duša, voli crtati, tih je, voli ponekad biti sam, fizički je moj, ostalo je na Veru. Puno vremena provodimo s njima, puno razgovaramo, šetamo, igramo se. Mislim da će im to biti najbolja podloga za kasnije, kada se osamostale.

Story: Kako Vera izdrži s vama trojicom? Je li njezina zadnja?

Vera je glava naše kuće bez obzira na to što ja mislim da sam to ja. Znam reći da ima tri sina, a da je najstariji karakterno najteži. Ona je kao dobri duh koji pazi na nas trojicu. Svi ponekad iskorištavamo njezinu dobrotu, ali opet kažem, ona je ta koja nas kao i svaka žena - drži na okupu. Ona je naše utočište i mirna luka. Imam divnu majku i uvijek sam se pitao hoće li jednog dana i moja djeca imati takvu majku. Zahvalan sam što dečki imaju baš Veru za majku.

Story: Ne hvalite se puno da imate diplomu Pomorskog fakulteta. Nije vas zanimalo postati kapetan ili oficir?

Moj otac je kapetan i kao dijete često sam bio kod njega na brodu i preplovio pola svijeta. Odmalena sam sanjao sam da ću i ja biti kapetan, ali život me odveo u drugom smjeru. Nakon srednje škole kao kadet plovio sam godinu dana, položio poručnički ispit i nakon toga završio Pomorski fakultet.

Story: Vuče li vas more?

Jako sam vezan uz more. More je uvijek tu negdje u mojem životu. Dvadeset i pet godina živio sam u kući koja je bila udaljena od mora deset metara. Uvijek smo imali barke i brodove, plovio sam kao klinac s ocem po svijetu, a poslije i sam. Danas otac ima brod, Jadran smo prošli nekoliko puta. Volim plivati, roniti. More vam se uvuče pod kožu, more volite ili ne volite.

Story: Što ćete na jesen, imate li još kakav projekt u planu? Što si priželjkujete?

Na jesen me čeka puno toga novoga, ali o tome ću kada dođe vrijeme za to. A što si priželjkujem? Vjerujte mi, samo puno zdravlja svojoj obitelji i sebi.