Pitaš gdje je moja ljubav’ pjesma je koju sam snimila s Livijem Morosinom, a s Mikijem Solusom ‘Lastavice’. Gostovala sam i na tatinim koncertima”, podsjetila nas je Lucija Šerbedžija kad smo se sastali u njezinu kvartovskom kafiću u središtu Zagreba, i to baš zbog glazbe i njezine prve pjesme ‘Vodi me’ koja će se naći na samostalnom albumu. To je samo dio prpošnog i iskrenog razgovora s karizmatičnom glumicom koja plijeni pozornost pojavom i pozitivnom energijom, što su potvrdile i salve smijeha dok smo razgovarale.“Dan započinjem sokom od celera... kod kuće imam pravi botanički vrt. Zapravo, uzgajam povrće. O tome ću vam pričati drugi put”, tim nas je riječima ispratila. A dotad - donosimo njezina promišljanja o ljubavi, filmu, djeci, životnim lekcijama...
Story: Luce, mogu li vas tako oslovljavati?
Naravno, imam puno nadimaka i volim ih. I ja drage ljude zovem nadimcima pa ću to shvatiti kao kompliment.
Story: Koje sve nadimke imate?
Zovu me Lujko, Lujkice, Lucika, a u Splitu Luce i Luce Mala.
Story: Za sve koji ne znaju, ozbiljno ste zaplovili u glazbene vode. Prva pjesma koju ste objavili zove se ‘Vodi me’. Kamo biste otišli?
Album koji pripremam, zajedno s najavnom pjesmom, za mene ima efekt velikog i toplog zagrljaja. Zasad mu je radni naslov ‘Vrijeme za istine’, a potreban mi je nakon svih grozota koje se događaju i dogodile su se - pandemija, potresi... Tu je i stresna svakodnevica koju živimo pa ovo želim darovati ljudima. Nije to samo zagrljaj, nego i toplina, nježnost, ljubav. Tako je nastala i pjesma ‘Vodi me’. Znate ono kad dođete na dobru masažu, čujete lijepu glazbu i imate osjećaj da ste na nekom iscjeljujućem koncertu?! Srce vam se proširi. Imam osjećaj da smo svi nekako stisnuti zbog svega lošeg. Ne postoji konkretno mjesto kamo bih otišla, to su imaginarni prostor i vrijeme za nečim ljepšim i sigurnijim.
Story: Potraga za osjećajem?
Osjećajem! Upravo to!
Story: Poznajemo vas kao vrsnu glumicu. Otkud ideja o samostalnom albumu? Doduše, spomenuli ste u intervjuima da ste svirali klavir, završili osnovnu i srednju školu za ritmiku, glazbu i ples Ane Maletić, kao i gostovanja na koncertima vašeg oca.
Glazba je oduvijek tu. Moje dvije bake, Anka i Stana, pjevale su cijeli život. Baka Stana je i otišla s pjesmom, dok je baka Anka po kući stalno pjevušila. Čak i nesvjesno. I ja od jutra do mraka pjevam. To znaju i moji susjedi i ekipa iz ZKM-a. Čim čuju pjesmu, znaju da sam došla.
Story: Pjevušite li svoje ili tuđe pjesme?
Izmišljam neku glazbu, a tu je i neka tuđa - širok mi je repertoar.
Story: I onda?
Kako me glazba prati i volim pjevati, zbog čega osjećam određenu slobodu, imam i neočekivanja od same sebe. Vrstu nekritičnosti i necenzure, kao ponekad i u glumačkom poslu. Imam povjerenja u svoj sluh. Moja je mama imala apsolutni, ja nemam takav, ali prilično je dobar. Osjećam da je pjevanje čisti kanal i najbrži spoj s izvorom, nečim lijepim. Anđeoska stvar.
Story: Nije vas bilo strah donijeti svoje tekstove? Jeste li se preispitivali? Koliko je prošlo od ideje do konkretnog snimanja?
Sve se događa s razlogom, mi smo tu da iščitavamo znakove oko nas, a oni su konstantni. U životu je često potrebno i pravo vrijeme, a ovdje se i to dogodilo. Bio je to susret s Brankom Markotom koji je prijatelj mog dečka, dugogodišnji producent i glazbenik. Pitao me za suradnju. Pristala sam, znajući da ima dosta svojih pjesmama i aranžmana. No nekako nije išlo pa su on i Zvonimir Dusper, glazbeni producent i aranžer, slušajući i razmišljajući došli do zaključka da moram pjevati svoj tekst. Odgovorila sam im: “Jeste li vi normalni, ne znam pisati, u životu to nisam radila!” Ne računam pjesme kad sam bila djevojčica. Rekli su mi da ne žele da zvuči umjetno, kao, eto, neka glumica želi biti pjevačica. Složila sam se s njima i prihvatila zadatak.
Story: I kako je izgledalo pisanje pjesama?
Mučila sam se danima, frustrirana pisala, brisala, bacala u koš. Rekla sam bratu Danilu da sam očajna jer čitam previše knjiga i obožavam poeziju pa imam strahopoštovanje prema pisanoj riječi. Sve mi se čini banalno, prosto, nedovoljno dobro. Danilo mi je rekao: “Opusti se, zato si i zablokirala.” Kako su klinci tada bili kod djeda u Barbarigi, rekla sam si da je dosta. Sjetila sam se omiljene ljubavne pjesme iz regije, neću vam otkriti koja je, ali kao ‘suhi’ tekst na papiru izgledala je kao da ju je napisala Ana Anić iz 3.a razreda. Uzela sam drugu, ta je bila još gluplja. Pa i Beatlesi imaju stihove “Love, love me do, You know I love you, I’ll always be true”... Halo! Pa što je to, nemoj me zezati?! Onda sam shvatila da je u tome poanta: u jednostavnosti, iskrenosti, istini i igri riječi. Tada je iz mene krenulo kao da me netko odčepio. Izvadila sam svoju bilježnicu i počela uživati, igrati se riječima. Uvidjela sam koliko je lijepo kombinirati. Postoje muzikalne i nemuzikalne riječi. Neke se tako lijepo rimuju i slažu, lako ih je otpjevati. Rade za tebe i emociju. I tako sam otkrila kreativnu stranu za koju nisam ni znala da je imam. Baš sam ponosna na sebe i sretna.
Story: Tko piše glazbu za vaše pjesme?
Branko Markota. Nakon što bih ih otpjevala, Zvone i on bi se zatvorili svaki u svoj studio i dovršavali ih.
Story: Sve su autobiografske?
Pa kako pisati drukčije? Sve je iz mene.
Story: Odnose li se na proživljena iskustva?
Čak i ne. Osjeti se da su intimne. Dosta se reflektiraju na sada. Jednu sam napisala sinu. Ta mi je najdraža i zove se ‘Vrijeme za istine’. U njoj se i ne osjeti da je za Sergeja, više nešto zaštitnički.
Story: Jeste li spremni za koncerte?
Kako ne. Jedva čekam! Već sam rekla u ZKM-u - svi će dobiti moje tekstove da ih nauče napamet i lijepo će svi moji poznati i dragi biti u prva tri reda. Mislim da neću imati tremu, nemam je ni kao glumica. Doduše, osjećala sam je kao klinka jer sam štreberski odgojena. Naučili su me pretjeranoj odgovornosti. Zato sam se kao mlada glumica brinula da ne zeznem ono što je redatelj tako divno napravio. Da bude najbolje moguće. S godinama sam se opustila i držim se one: “Zašto mora biti najbolje? Možda baš mora biti drukčije.” Pogotovo sam opuštena kad govorimo o koncertu. I po prirodi sam jako društvena, obožavam plesati, komunikativna sam. Računam i na to da će ljudi doći jer vole te pjesme, a ne da bacaju paradajz.
Story: Nadate li se i top-ljestvicama?
Ne brinem se zbog toga! Doći će pjesme do pravih ljudi. Kad je nešto iskreno i istinito, nađe svoju publiku. Zasad su reakcije fenomenalne, za prvu pjesmu.
Story: Emocije su vam pokretač, a koliko se oslanjaju na vašu staru izjavu - da niste glumica, bili biste psihoanalitičarka?
Dosta je to povezano. U glumi treba poznavati ljudske karaktere kako bismo mogli prepoznavati uloge i stanja. Mislim da imam dara za to, ali povlačim izjavu o psihoanalitičaru. Privatno sam često prijateljima psihoterapeut, sa zadovoljstvom, ali mislim da profesionalno ne bih mogla napraviti potrebnu emotivnu distancu koju imaju stručnjaci. Znam sebe, emotivno bih se involvirala, htjela ne htjela. A to troši, što nije dobro.
Story: Vežete se uz ljude?
Jako.
Story: Zato pozornica toliko ne traži. Što novo pripremate?
Imala sam dvije premijere - ‘Čarobnjak iz Oza’ Saše Broz, maštovitu predstavu s predivnim kostimima Marite Ćopo, te ‘Ja sam ona koja nisam’ Paola Magellija i Mate Matišića. I za nju se traži ulaznica više. To je velika, duboka Magellijevska predstava, a Matišić je napisao duhovit, aktualan i bolan tekst.
Story: Radili ste s velikanima kazališne scene, od spomenutog Magellija, Janusza Kice i drugih, igrali kultne likove od grčkih do suvremenih heroina.
Često znam reći da sam u kazalištu, za razliku od filma, imala puno sreće. Surađivala sam s velikim redateljima i igrala fenomenalne uloge.
Story: Kako to da vas je film zaobilazio?
Možda sam snimala previše ratnih 90‑ih godina. Stvarno ne znam, to treba pitati redatelje. Možda je glupo što imam baby face, a opet je malo ocvao, ali nedovoljno... Nemam pojma. Da se razumijemo, ne opterećujem se time, svaku boru i sijedu prihvaćam kao sastavni dio sebe.
Story: Iz umjetničke ste obitelji, otac vam je veliki Rade Šerbedžija. Je li vam to bila hipoteka?
Imam 10 top-pitanja koja mi stalno postavljaju i na koja više ne želim odgovarati iz principa. Sama sam si kao papiga.
Story: Jedno od tih pitanja je, pretpostavljam, i ono o golotinji?
Da, a sljedeće je Playboy.
Story: Ipak, možete li odgovoriti samo na prva dva? Malo drukčije?
Normalno je i prirodno da uz tako velikog čovjeka i glumca, s takvom karijerom i karizmom, ide i to pitanje. Davno sam prerasla nesigurnost ‘Radine male’, no sjećam se da je u jednim dnevnim novinama osvanuo naslov ‘Minus mi je prezime Šerbedžija’. Skoro sam se onesvijestila. A to je izvučeno iz konteksta. Sad više nema veze. Uglavnom, imati karijeru poput oca često zna nositi vrstu egocentrizma. To kod tate nikad nisam osjetila jer je tako odgojen, na zdravim ličkim temeljima. Nikad se nije osjetilo da je on nešto posebniji od mame. Vjerojatno zato ni moj brat ni ja ni sestre nemamo nikakav kompleks ni pretjerana očekivanja da ga se dosegne. Odgajani smo kao individue.
Story: Kakav je otac?
Najbolji na svijetu. Mudar i predivan čovjek.
Story: Nedavno smo imali intervju, rekao mi je da uoči Božića lovi ribu za Badnjak.
Smiješan je, duhovit. Katkad je kao dijete pa u sekundi postane mudrac. Pun je ljubavi, nikad mu ništa nije teško. Jutros je otišao na tržnicu, kupio šnicl, ribice, piletinu, posjetio je i Danila, posvetio se unucima. Umorim se dok ga gledam koliko ima energije.
Story: U Barbarigi je većinu godine?
Prije su živjeli u Rijeci, a nedavno su preuredili kuću u Istri pa je ondje. S Adijem, najboljim prijateljem, lovi ribu. Čista meditacija. A pogled iz kuće je kao s razglednice, okružena je maslinama i morem.
Story: Za Božić ćete se svi ondje okupiti?
Tako je. Lenka obožava Djeda Mraza pa su ondje i keks i mlijeko za Djeda, svira se gitara do dugo u noć, dok sve žice ne popucaju. I dok svi ne izgubimo glas.
Story: A sad ono drugo pitanje iz top 10. Skidanje na sceni?
Cijeli sam život nudist i ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću nekoga čudi golotinja. Kad su se skinuli prvi performeri? Negdje 60-ih. Pa kad su Vlado Gotovac i Vlasta Delimar imali gole performanse?! Toliko je licemjerja oko nas. Nisam ekshibicionist, premda su novinari to znali insinuirati u naslovima. Recimo, nakon predstave ‘Žuta crta’ u kojoj sam igrala performericu koja na dražbi licitira koliko vrijedi žensko tijelo.
Story: Jesu li ti naslovi barem povećali prodaju ulaznica?
Da, a bilo je i genijalnih situacija. Naslovi su toliko bili napuhani da su ljudi mislili kako sam cijelo vrijeme gola. Jednom me prijatelj, dok smo pili piće u Tali, pitao: “Jeste li promijenili predstavu? Maknuli su to gdje si gola?!” “Ne. Bila sam gola odmah na početku”, kažem. “Pa to uopće nisam prijetio.” Eto, te dvije i pol minute na početku sam bila gola.
Story: Vidim da vas je to i zabavilo?
Katkad. Imate razne ljude. Pitanja: “Lucija, zar si opet morala?” Sladak je bio Goran Navojec kad smo surađivali na predstavi u Puli: “Ovaj put reklamirat ćemo komad da je Lucija Šerbedžija zakopčana do grla.”
Story: Često spominjete knjige. Što ste posljednje pročitali?
Završila sam roman ‘Okretište’ Damira Karakaša. Volim kako piše, jednostavno, duboko i ulazi pod kožu. Sad čitam novu knjigu Olge Tokarczuk. Krasna je. To je moje utočište. Djeca su naučila da se mamu ne smije probuditi jer je onda nervozna cijeli dan, odnosno kad bih ih odvela u vrtić, na povratku bi me susjeda pitala gdje žurim. “Brzo u krevet dok se ne razbudim”, odgovorila bih joj. Kad su narasli, jedan dan su mi rekli: “Mama, ti to imaš pidžamu na sebi, odjeni se.” Dobri su, sve ću za njih napraviti, mogu mi skakati po glavi, ali spavanje i knjiga - tu me puste.
Story: Kakvi su?
Sergej zna sam napraviti šnicl i pomfrit. Trenira nogomet, igra za NK Ravnice.
Story: Gledate li zajedno nogomet, navijate li kad igraju Vatreni?
Moram, naravno. To mi je obaveza. I Nastasja gleda. Pratili smo i posljednju utakmicu Hrvatska - Rusija u Splitu. Ispečemo kokice i napravimo atmosferu.
Story: Je li vam to dobar odmak od kazališta i umjetnosti?
Kako ne. Inače sam navijačke prirode.
Story: A Nastasja?
Pleše i odlikašica je.
Story: Koliko ima maminog?
Više je Sergej emotivac, drama queen, a Nasi ima mirnoću na Gajiće, na tatu. Blago joj se.
Story: Na početku ste mi spomenuli ozljedu noge koja vas je izbacila iz stroja neko vrijeme. Kako se dogodila?
Bila je kiša, bila sam u teškoj situaciji zbog smrti najbolje prijateljice, hodala sam s dva psa... Bila sam rastresena. Dovoljna je sekunda. Mama mi je znala reći da sam kao muha bez glave, u oblacima. Sad sam se uzemljila. Dosta mi je tih lomova zbog kojih se osjećaš bespomoćno.
Story: Rekli ste mi da s novcem nikad niste znali. Na što trošite?
Nisam štedljiva, novac prolazi kroz mene. A nije loše znati štedjeti. Kad uđem u trgovinu hranom, kupim pola trgovine, i što mi treba i što mi ne treba.
Story: S vama nije dosadno.
Mislim da nije.
Story: A sad malo o ljubavi. Kako je biti u vezi s profesionalnim trenerom Tomislavom Dolušićem?
Obožavamo iste stvari. Oboje smo zaljubljeni u prirodu. Osmislio je fenomenalni sustav vježbanja Born 2 Flow i Hard Body u kojem se radi s težinom tijela, a to mi odgovora. Jako je važno i disanje, bio je na raznim seminarima, od Wima Hofa nadalje. U sve me uputio.
Story: Skitate?
A gdje ne? Ovisno koliko imamo vremena, od Risnjaka, Kleka do Sljemena.
Story: Gdje ste se upoznali?
Znali smo se otprije. Nakon nekoliko godina nazvala sam ga da ponovno treniramo i, malo‑pomalo, dogodila se ljubav. Lijepo mi je.
Story: Što ste dosad shvatili? Što je najvažnije?
Biti zahvalan. Ne biti bahat. Shvatila sam, s obzirom na okolnosti koje su mi se dogodile (odnose se i na kolektivna i na osobna iskustva - gubitak bliskih osoba), da čovjek treba biti sretan s malim stvarima. I nije klišej. Tek kad se dogodi nešto ružno, vidiš koliko sve uzimaš zdravo za gotovo. Treba se veseliti svakom jutru i suncu, udahnuti i reći: “Dobro jutro, i hvala. Ništa me ne boli, idemo.” Uvijek se može pronaći razlog za kukanje, ali i za sreću. Stvar je u tomešto ćemo izabrati.
