Omiljeni voditelj o obiteljskom životu i obvezama tijekom SP-a

Mnogima se čini da posljednjih tjedana ne postoji zanimljivije zanimanje od onoga sportskog novinara.

Potvrdio nam je to i Marko Šapit, novinar i urednik na HRT-u koji je i ove godine, kao i prijašnjih, zadužen za praćenje Svjetskog prvenstva u nogometu. No ne na terenu, u Rusiji, nego u HTV-ovu studiju gdje vodi i uređuje emisiju ‘Zabivaka’. Iako se uzbuđenje ne može mjeriti s onim koje vlada na terenu, Marku je to itekako izazov jer je nakon više od deset godina u toj profesiji dobio priliku raditi, uvjetno rečeno, svoj projekt. Povjerenje je i više nego opravdao jer gledatelji pozitivno reagiraju na emisiju koja se emitira na Drugome programu, a u njoj zahvaljujući zanimljivim analizama i komentarima gostiju mogu doznati sve o zbivanjima u Rusiji. Jedini nezadovoljni gledatelj zasigurno je njegov šestogodišnji sin Luka, koji nije oduševljen što otac zbog posla ovih dana često izbiva iz njihova zagrebačkog doma. No nadoknadit će sve i njemu i supruzi Ivani čim se vrati s još jednoga poslovnog puta na koji ide nakon SP-a. ž

Da, prvo je bilo 2006. i tada sam bio ‘leteći’ reporter po Njemačkoj. Zatim 2010., kada sam radio poslijepodnevnu emisiju i pomagao kolegama koji su radili večernju. Kada se Prv-en-stvo održavalo u Brazilu, bio sam u našem uredu u Riju i komentirao utakmice. Sada prvi put ima svoj projekt, da se tako izrazim. Iskreno, da mogu birati, uvijek bih radije komentirao utakmicu jer smatram da je komentiranje vrh sportskog novinarstva. I lakše je, ne ovisiš ni o kome nego isključivo o sebi. Imaš utakmicu, svoje papire, pripremu, i to je to. Ovdje postoji milijun varijabli koje mogu poći pogrešno i koje na neki način ne možeš kontrolirati. No evo, zasad gotovo sve ide kao po loju pa nema problema. 

Story: Svaki dan imate gomilu obaveza. Kako vam izgledaju posljednji tjedni, stignete li disati?

Ujutro sam uglavnom slobodan. Ustanem i odvedem sina u vrtić, nakon toga popijem kavu u miru, pripremim se i oko 10 odlazim na televiziju. Od tada do ponoći ne stajem, bilo da je riječ o gledanju utakmica, planiranju sadržaja, lektoriranju tekstova mlađim kolegama... non-stop nešto, a najčešće i četiri stvari odjednom. Drukčije ne ide ako želimo da to naposljetku izgleda ovako kako izgleda. Naravno, ne radim sve sam, ovisim i o svojim novinarima, redatelju, asistentima... Ali i o gostima s kojima smo ove godine stvarno pogodili. Oni su zadovoljni, a i mi. A koliko čujem i gledatelji. 

Story: Sami ste birali goste?

Ne, mogu reći da je to redakcijski izbor. Nešto je predložio Drago ∆osić, koji je šef projekta ‘Svjetsko prvenstvo’. Joško Jeličić je inače naš gost, a Anton Samovojska je treći ili četvrti put zaredom angažiran na ovako velikom projektu. Robert Pro-si-nečki je bio gost i prije četiri godine u Brazilu. Tu je i Mateo Beusan. Svi su jako dobri u tome što rade, ali su drukčiji po načinu izražavanja i po osobnosti. Upravo mi zbog toga sve to ovako dobro izgleda.

Story: Vrti li vam se ovih dana sve u životu oko nogometa?

Doista jest. Shvatio sam da propuštam stvari u drugim sportovima. Primjerice, gotovo nisam znao da su Marin Čilić i Borna ∆orić osvojili turnire u tenisu, zaboravio sam da košarkaši igraju jer mi je nogomet fokus. Ali tako sam si posložio stvari na početku. Prvotni je plan bio da nakon ovoga prvog dijela idem u Rusiju komentirati, ali već sam tada zaključio: “OK, mjesec dana nema mrdanja”.

Story: Plan se promijenio, ne idete u Rusiju?

Ne, s obzirom na jako dobru reakciju na emisiju, dogovorili smo se u redakciji da ostanem tu do kraja.

Story: Je li vam žao što ostajete?

Dijelom jest. Kad si nešto posložiš u glavi, osjetiš razočaranje ako se plan izjalovi. No otpočetka govorim da emisiju treba raditi jedan čovjek, od prvog do zadnjeg dana. Takva vrsta emisije mora imati autorski potpis. Naporno je, ali to je najbolja opcija.

Story: Čini se da zapravo i ne radite jer biste ionako pratili sve utakmice kao većina muškaraca u Hrvatskoj.

Istina, da ne radim ovaj posao, ionako bih pogledao većinu utakmica. Ne sve jer ne znam tko to može, iako ima ljudi koji uspiju. Problem je u tome što se tijekom dana dogodi toliko  drugih stvari da se izgubi užitak. Uopće nisam osjećao euforiju tijekom naše prve utakmice protiv Nigerije jer su se istodobno dogodile druge 42 stvari. Nije bilo doživljaja koji su iskusili gledatelji pred ekranima nego pripreme za emisiju i razmišljanje: “Eh, dobili smo, ali tek sad sljedećih sat i pol moraju izgledati kako treba. Ako zeznemo, svi će pričati o tome”. 

Story: Kako izgleda gledanje utakmice u studiju? Imate li sakriveno pivo i grickalice?

Grickalice imamo, pivo ne jer ne smijemo. Dobar dio utakmice pogledamo zajedno na TV-u. Imamo sobu za goste gdje oni mogu doći i pogledati utakmicu. Mogu gledati i kod kuće ako im tako odgovara. Neki dođu pogledati sve, neki dođu prije, neki poslije... Ali treba ih pohvaliti, drže se dogovora.

Story: Tko je najžešći navijač?

Robert Prosinečki. A i Jeličić. Tu su negdje. Samovojska je miran, koncentriran, Beusan strogo promatra. Baš se daju u to, osjeti se da je to njihov sport. Posebno Robi koji izgleda poprilično ležerno, ali kad počne utakmica, pretvara se u drugog čovjeka. Vidiš koliko mu to znači te koliko i danas, bez obzira na to što ne igra, i dalje uživa u nogometu. I utakmica četvrte lige njemu je važna. Zato mi je zadovoljstvo raditi s njima jer nose emociju koju ne nađeš u svima.

Story: Jeste li zadovoljni reakcijama gledatelja na emisiju?

S obzirom na tempo tijekom prvih sedam dana, nisam uopće mogao posložiti dojmove. No počele su stizati pohvale kolega, na ulici, stižu mailovi, poruke... Tek tada počneš shvaćati da to dobro izgleda. Dobro se osjećamo dok to radimo, a to je važno. U početku smo se pribojavali trajanja emisije, ipak je to sat vremena, ali onda shvatiš da to ljudi prate i tada ti nisu problem ni umor, ni broj emisija, ni činjenica da se emitira dan za danom. Ono što sam želio i što smo ponavljali na početku jest da se ljudi uključe, da postavljaju pitanja, šalju prijedloge i komentare, a to se i događa. Dobivamo puno pitanja, komentara, šalju nam fotografije, videosnimke... To mi je jako drago jer ako ljudi žele u tome sudjelovati, znači da im se sviđa. 

Story: Nakon godina provedenih na televizije, jeste li danas u pozicija da možete birati projekte koje ćete raditi?

Neke stvari mogu, no problem je što je taj posao takav kakav jest. Većini su ljeta slobodna, a nama su krcata sportskim događajima i tu nema kraja. Jedno se prelijeva u drugo, imamo ljetne sportove poput vaterpola, plivanja, a onda je svake dvije godine ili europsko ili svjetsko nogometno prvenstvo. Ali to je tako. Stariji kolege znali su govoriti o razvodima, što je vjerojatno posljedica takvog tempa rada. No ako su ljudi normalni i ako imaju razumijevanja jedno za drugo, smatram da se sve može dogovoriti. Svjestan sam toga da u nekim stvarima moja obitelj, možda je glupo reći, ali pati. Nemamo vikende kao ostali da možemo nekamo otići, ali zato slobodno vrijeme prilagodim privatnim stvarima. Ta-kođer, nitko me ne tjera da ujutro u 8 budem na poslu i da moram ostati do 16 sati. Ako nemam puno posla, taj dan mogu vrijeme iskoristiti za nešto drugo. 

Story: Kada ćete se konačno odmoriti? Nakon SP-a?

Ne, dan nakon finala putujem u Barcelonu pratiti Europsko prvenstvo u vaterpolu. Ondje ću biti do kraja srpnja, a na odmor ću ići tek u kolovozu. 

Story: Nabili ste dobar tempo. Osjećate li umor?

Osjećam. Volio bih da barem ujutro mogu dulje spavati, ali ne mogu jer me sin probudi. Ima šest i pol godina i želi provoditi vrijeme sa mnom. Njega zapravo ljuti SP, nije mu to uopće fora i stalno pita kad će završiti. Iako bi mi dobro došlo još malo san, ta dva sata s njim pravi su psihički odmor pa mi nije problem.

Story: Prigovara li supruga što ste toliko odsutni?

Ne, naviknula je na to da godišnji odmor usklađujemo s mojim ‘rupama’ u rasporedu. 

Story: Čime se ona bavi? 

Završila je Ekonomski fakultet. Prije se bavila revizijom i konzaltingom u velikoj tvrtki, ali nakon Lukina rođenja promijenila je posao. Shvatili smo da ne možemo oboje biti toliko posvećeni poslu pa sad radi u obiteljskoj tvrtki. Sama je odlučila da želi prije svega biti mama. To je obiteljska tvrtka i bila im je potrebna da posloži neke stvari, pa je dala otkaz u velikoj tvrtki. Uživa u tom poslu, iako je na neki način tu napravila korak unatrag i na tome joj samo mogu biti zahvalan. 

Story: Kakvo je Luka dijete? Pokazuje li interes za sport?

Luka je jedno od one vječito hiperaktivne djece. Stalno traži pozornost. Što je stariji, to je zanimljiviji. Najesen kreće u školu. Iako je bio na granici, praktički je sam odlučio da bi on ipak sad u prvi razred. Pogotovo zato što ide i nekoliko njegovih prijatelja. No nije zainteresiran za određeni sport. U vrtiću je pohađao program mali sportaši, kratko išao na plivanje, ali ništa ozbiljno. Ove godine upisali smo ga na gimnastiku. Sve to više da ispuca tu energiju koju ima negoli da se ozbiljnije bavi nečim. Nije pretjerano zainteresiran za loptu, nogomet ga više živcira nego što ga zabavlja jer je vezan uz tatin posao. Ne znam, bavit će se čime želi.

Story: Prati li supruga sport?

Ne. To mi je drago jer se kod kuće maknem od svega, razgovaramo o drugim stvarima.

Story: Gdje ste se upoznali?

U Makarskoj. Ona je zapravo iz Zeline, došla je na ljetovanje, a upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. No to je bilo isključivo poznanstvo, iako mi je bila simpatična. Poslije  smo se sreli u Zagrebu, gotovo pa slučajno, i onda malo pomalo...

Story: Kako provodite vrijeme s obitelji?

Trudimo se što više biti zajedno. Kako su njezini roditelji u Zelini, često odemo k njima. Imaju kuću, veliko dvorište, zelenilo, Luka uživa. Baka ima neke životinje, a njemu je to zanimljivo. Možeš ga pustiti da se vozi biciklom, ne moraš razmišljati o prometu. Kada imam više slobodnog vremena, trudimo se pobjeći nekamo. Odemo i do mojih u Makarsku. Ljeti smo uglavnom kod njih, Luka voli biti na moru. Uskoro ide i već križa datume na kalendaru. A kad se vratim iz Barcelone, otići ćemo nekamo nas troje, na neki otok.

Story: Pročitala sam da ste se bavili košarkom. Što je bilo s vašom sportskom karijerom?

Jedino moje ozbiljno bavljenje sportom bio je rukomet koji sam trenirao nekoliko godina. Možda je negdje i pisalo nešto o košarci jer je volim igrati za svoj gušt dva puta tjedno s prijateljima. HTV ima košarkašku ekipu i baš smo nedavno bili u Karlovcu na turniru. Iluzionist Luka Vidović osnovao je košarkašku sekciju Humanih zvijezda pa i tu ponekad zaigram.  Košarka mi je zapravo oduvijek bila najdraži sport. No na vrijeme sam shvatio da ništa od toga i posvetio sam se novinarstvu. 

Story: Baš ste studirali novinarstvo?

Jesam, nažalost, no iskreno, ondje nas nisu mnogo naučili. Gdje god sam došao raditi, rekli bi mi: “Ti zapravo ništa ne znaš”. To je istina jer na fakultetu naučiš o svemu pomalo - malo o novinarstvu, malo o ekonomiji, malo o statistici, malo o politici... ali od prakse ništa. Gdje god dođeš raditi, tek onda počneš učiti. Moje prvo novinarsko iskustvo bilo je grozno, gradska rubrika u Jutarnjem listu. Nekako se nisam našao u tome...

Story: Kako ste onda završili na HTV-u?

Imali su mini audiciju. Primili su nas šest na probni rok od mjesec dana. Rečeno je da će nakon toga ostati jedna osoba. Budući da nisu mogli odlučiti, ostali smo Maroje Ivandić i ja. Na HRT-u sam bio do 2010., a potom sam sa željkom Velom otišao na Arenu sport. Ostao sam tamo do 2012. i potom se vratio na HRT. Prvo su me zvali da pratim Olimpijske igre u Londonu kao vanjski suradnik jer im je trebalo više komentatora, a zatim su me pitali želim li se vratiti. Kako to na Areni više nije bilo ono što sam mislio da će biti, odlučio sam se vratiti.

Story: Kakvi su vam planovi, što biste smatrali vrhuncem karijere?

želim nastaviti ovako. Možda  zvuči obično ili bez veze, ali... Za-sad nisam čuo velike prigovore na svoj rad i samo se želim nastaviti potvrđivati. Uvijek se sjetim Borisa Mutića koji mi je rekao da je naš posao najljepši na svijetu. I jest, ali je jako zahtjevan jer ljudi koji sjede pred ekranom teško praštaju pogreške. Ne shvaćaju da nije uvijek jednostavno. Primjerice, kada smo na Areni tražili nove komentatore, bilo je ljudi koji bi došli na probu i izišli nakon 15 minuta jer su shvatili da to nije tako lako. Ima još stvari koje bih volio odraditi, primjerice utakmica NBA-a. 

Story: Jeste li ikad uživo gledali tu utakmicu?

Ne, ali jednom godišnje igraju utakmicu u Londonu pa se nadam da hoću. Nije Amerika, ali najbliže je i najlakše otići. Moram napomenuti da bih se i u budućnosti volio baviti ovim poslom. Općenito volim sport. Znam da je nogomet aktualan, ali mislim da sam bolje odradio svjetsko prvenstvo u plivanju i atletici. Možda su to i jači događaji, ali nogomet je ljudima zanimljiviji. No Olimpijske igre uvijek će mi biti broj jedan. To je najveći i najbolji sportski događaj. Neki znaju reći da nisam normalan jer bih i u pauzi išao pogledati neku utakmicu, a ne odmarati se. To mi je užitak.

Story: Što vam je još dobroga donijela profesija, osim uživanja u Olimpijskim igrama?

Sigurno ne bih toliko putovao i upoznao mnoštvo ljudi da se ne bavim ovim poslom. To je stvarno najbolji posao, unatoč tempu. Plus je i što kad odradim svoje, nitko me neće zvati i gnjaviti na godišnjem odmoru. Ako si okružen pozitivnim ljudima, ako tvoja obitelj ima razumijevanja za neke stvari, onda si sretan čovjek. I nikad mi nije bilo bolje!