ISPOVIJEST BERNARDICE JURETIĆ ROŽMAN ZA STORY: O životu u samostanu, borbi s karcinomom i braku s poduzetnikom

Nekad najpoznatija časna sestra, danas psihologinja Bernardica Juretić Rožman, ima životnu priču koja apsolutno nikog ne ostavlja ravnodušnim. Svojom iskrenošću, otvorenošću i životnim iskustvom nadahnjuje, a otkad zna za sebe pomaže potrebitima, svojim savjetima i pozitivnom energijom koju uspješno prenosi na svoje sugovornike.

Prije dvije godine joj je dijagnosticiran karcinom debelog crijeva. Čak i u takvim teškim, naizgled bezizlaznim trenucima nije gubila vjeru u život i Gospodina te se odlučila prepustiti Njegovim rukama. Niti je plakala niti strahovala, već je cijelu situaciju proživjela kao borbena žena.

Svoje slobodno vrijeme, osim što voli provoditi sa svojim suprugom u šetnjama i izletima, izdvojila je i za Story.hr, a mi smo se dotaknuli mnogih životnih tema i iskustava najpoznatije bivše časne sestre u Hrvatskoj. Svaki početak je najteži pa je tako bio i našoj sugovornici, a ona se prisjetila svog prvog radnog iskustva, studiranja i života van Lijepe naše, na koji način su joj roditelji i ostatak obitelji reagirali na njezin poziv da postane časna sestra, opisala nam je i svoje trenutke života u samostanu, koja iskušenja u tom periodu su je najviše mučila, kakav je život unutar samostanskih zidina, koliko joj je politika u životu dobrog, a koliko lošeg donijela, kako reagira što odvjetnička elita kuca na njezina vrata u potrazi za pomoći. Otkrila nam je i kako se osjećala u najtežim trenucima kada joj je dijagnosticiran karcinom, je li oporavak bio težak te smo se za kraj dotaknuli radosne teme – kako najviše voli provoditi sretne trenutke sa svojim suprugom Vladom Rožmanom.

Story: S našim čitateljima odlučili ste podijeliti svoju životnu priču, koja je u više trenutaka bila vrlo neizvjesna, usudio bih se reći - izazovna. Ako se prisjetite svog odrastanja i djetinjstva, kakva vas sjećanja vežu? U obitelji kakvih razmišljanja ste odrastali?

Mogu reći, hvala Bogu, da imam zaista veliko i bogato životno iskustvo. Potječem iz jedne tradicionalne katoličke obitelji. Prvo sam, od troje djece. Imala sam sreću da sam odrastala u jednoj zaista tradicionalnoj obitelji koja mi je usadila prave životne vrijednosti. Živjeli smo roditelji, sestra, brat i ja te djed, od oca otac. On je preminuo kad sam imala 7 godina. I još je tu bila teta, očeva sestra koja se nije udavala i živjela je s nama. Mogu reći da sam imala zaista bogato djetinjstvo jer današnja djeca nemaju tu sreću da žive s više generacija.

Story: Školovali ste se i radili van Lijepe naše, a diplomirali psihologiju u Rimu. Koliko vam je taj period života bio izazovan i težak?

Moje prvo radno iskustvo je bilo u jednom predivnom gradiću u Bavarskoj. Došla sam raditi u dom za starije i nemoćne bez znanja Njemačkog jezika . Štoviše, u Bavarskoj govore bavarski dijalekt tako da mi ni znanje Njemačkog jezika ne bi previše pomoglo, ali sigurno bi bilo lakše nego bez i jedne poznate riječi. Radila sam na najtežem odjelu, takozvanom Pflegestationu ili, kako bi se kod nas reklo, stacionaru. Imala sam 27 korisnika na odjelu i to su bili ili teško pokretni i nepokretni korisnici ili korisnici sa psihičkim smetnjama, tako da je kod njih bila najbitnija dobra njega, a to sam znala. Ako bi me netko nešto pitao, onda bih to zapisivala pa pitala kolegice koje su govorile hrvatski i njemački. Bilo je izazovno ali i vrlo zabavno. To mi je bilo prekrasno iskustvo. Ja volim stare ljude i volim raditi s njima. Taman kad sam dobro naučila njemački, poslali su me na studij u Rim. Naravno, bez znanja i jedne riječi talijanskog.

U početku mi je bilo jako teško. Budući da očito imam dobar sluh, brzo sam počela razumijevati i govoriti talijanski, a nakon četiri mjeseca od dolaska u Rim položila sam šest ispita iz prvog semestra. Tu su mi velika podrška bili hrvatski studenti koji su bili generacije ispred mene. Prošli su isto iskustvo i jako su ohrabrivali nas mlađe kolege. Unatoč svemu, to je bilo jedno predivno iskustvo. Studirala sam na salezijanskom sveučilištu (Universita' Pontificia Salesiana), a salezijanski duh je poznat kao duh prihvaćanja, dobrodošlice, međusobnog uvažavanja i poštivanja. Bili smo kao jedno. U moje vrijeme bilo nas je preko 60 nacionalnosti.

Story: Kada ste točno osjetili poziv prema Crkvi i želji da otiđete u samostan? Kako je vaša obitelj reagirala?

Uvijek sam bila živa i vesela i moji su mislili da samostan nije za mene, da ću se osjećati sputano. Oni su mislili valjda da se časne sestre ne smiju, ne šale, da su uvijek ozbiljne. Kad sam vidjela da ne prihvaćaju moju ideju odlaska u samostan, jednostavno sam otišla.
Nakon par dana sam došla doma po osobne stvari. Mama nije bila doma, otac je bio i razgovarao je sa sestrama koje su došle sa mnom i plakao je, a teta se malo ljutila pa me malo hvalila. I tako… Zapravo je to očekivana reakcija kad ljudi nemaju dovoljno informacija ili prosuđuju na temelju predrasuda.

Story: Kako je izgledao vaš jedan dan dok ste bili u samostanu?

U raznim fazama i dani izgledaju različito. Osobe posvećenog života imaju obavezu svete mise, molitve i meditacije, kao i radne obaveze. Bilo vani, bilo unutar samostana ili na nekom drugom radnom mjestu. Dan najčešće počinje ustajanjem u šest sati, potom jutarnjom molitvom, a završava u devet - molitvom Povečerja.

Story: Smatrate li da su vam kolege i kolegice iz Crkve zamjerili kad ste ih napustili i odlučili zaploviti civilnim životom?

Vjerojatno je mnogima bilo žao.

Story: Kao časna sestra bili ste jako popularni, je li vam to ometalo svakodnevicu u samostanu?

Pred Gospodinom smo svi isti. Dapače. Što smo manji, slabiji, to smo veći. Ja sam u samostanu bila jedna od jednakih. Tako sam se doživljavala i mislim da su me tako i doživljavale. Radila sam specifičan posao, što do tada nije bilo baš uobičajeno za redovnice pa sam po tome bila javnosti interesantna. Ali to je sve bila njiva Gospodnja, a On raspoređuje radnike.

Story: Koja iskušenja su vas u tom periodu života najviše mučila?

Bilo je to vrijeme rata i nije bilo jednostavno prehraniti 120 korisnika, podijeliti 23 plaće, platiti režije za 7 objekata. Ali Gospodin se svojom providnošću brinuo i nije se dogodilo ni jedan mjesec da nismo sve podmirili. Tih nekoliko godina je bilo jako teško. Prvih 10 godina Zajednica Susret nije bila sustavno financirana ni od koga. Trebalo je iznaći sredstva. Ja osobno od 1991. do 2000. nisam imala ni zdravstveno ni mirovinsko ni plaću. Smatrala sam da mi je bolje zaposliti jednu osobu više, a ja sam imala ipak krov nad glavom i hranu i odjeću i obuću.

Story: Smatrate li da ima i drugih časnih sestara koje bi rado krenule vašim stopama, ali se ipak ne usude?

Osobe s duhovnim pozivom nisu izuzete od napasti. Sigurno da mnogima u životu dođu trenuci slabosti. Tu je bitno pogledati u Onoga kome si povjerovao i kome si se obećao. On će dati snagu i pokazati pravi put. Danas to puno bolje shvaćam i razumijem, nego sam to shvaćala prije 20 godina.

Story: Život unutar samostanskih zidina naizgled se čini dosadnim i monotonim. Je li doista tako?

Biti u službi Onoga koji je za tebe dao svoj život i još k tome te odabrao za Svoju zaručnicu, ne može nikada biti niti monotono niti dosadno. Zar je mladom zaljubljenom paru dosadno kad su jedno s drugim? A Božja ljubav je neusporedivo veća. Isto tako i Njegova milost.

Story: Koliko se promijenio Vaš odnos prema Crkvi i vjeri?

S kronološkom zrelošću postaje se i duhovno zreliji, ako radiš na sebi. Mogu reći da se moja vjera osnažila iako se svaki dan suočavam s raznim iskušenjima, ali u vjeri je sve lakše.

Story: Ima li u crkvenim redovima sumnjičavih prema Bogu?

Ne bih nikoga prosuđivala. Za to će svatko odgovarati jednog dana kad se budemo gledali oči u oči, kako kaže jedna predivna pjesma.

Story: Možemo reći da je u proteklih tridesetak godina nekoliko tisuća ljudi prošlo kroz 'Zajednicu Susret', koju ste vi osnovali 1990., a napustili je samo na kratki period tijekom mandata u Vladi. Tamo ste obnašali dužnosti ministrice socijalne politike i mladih i predsjednice Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga. Koliko vam je politika u životu dobrog, a koliko lošeg donijela?

Ja nikada nisam bila političar niti sam se osjećala kao političar. U ured za droge sam došla kao osoba koja ima iskustva u borbi protiv ovisnosti. Isto tako sam prihvatila biti ministrica jer mi resor nije bio nepoznat i smatrala sam da imam i znanja i snage i volje. No, u politici treba i politička volja. Nažalost, naša je vlada prekratko trajala. No, uvjerena sam da smo ostali bar do pola mandata, da bismo napravili puno dobrih stvari. Inače za sebe mogu reći da sam vrlo direktna, da ne volim govoriti u rukavicama, da ne volim teoretiziranja, nego konkretne ciljeve i zadatke kao i konkretne odgovornosti. No, očito to nije uvijek dobro u politici…

Story: U jednom javnom izlaganju otkrili ste kako na vaše anonimno psihološko savjetovanje dolazi i odvjetnička elita koja se bori s ovisnošću o kokainu, kocki i pornografiji. No jeste li se ikada iznenadili kada ste ugledali neko poznato lice i bude li im neugodno što su pokucali na vaša vrata?

Živimo u društvu u kojemu je nenormalno postalo normalno. Pa je normalno da odvjetnici, doktori, bankari, profesori - rekreativno ili, bolje rečeno, ritualno konzumiraju kokain, da piju, da su ovisni o pornografiji, da kockaju. Nažalost, nije baš normalno da i potraže pomoć.

Ja ne poznajem puno imena jer me ne zanimaju 'face', tako puno puta ispadnem i smiješna jer kad netko kaže ime, očekuje valjda da ću ja biti fascinirana, a ja nemam pojma tko je to. Meni su svi ljudi isti. Zanima me njihov problem i mogu li im pomoći. Nažalost, mnogima se ne može pomoći jer ne žele pomoć ili bi htjeli da vi odradite umjesto njih ono što bi sami trebali.

Story: Može li se ovisnika potpuno izliječiti?

Da bi se ovisniku moglo pomoći, prvo mora on sam shvatiti i prihvatiti činjenicu da ima problem. Drugo: treba prihvatiti pomoć i surađivati. Ako toga nema, onda mu se sigurno ne može pomoći. Ako su te dvije komponente prisutne , onda je velika vjerojatnost da će te mu pomoći da dođe do potpunog oporavka.

Story: Prije dvije godine dobili ste dijagnozu karcinoma debelog crijeva. Kako ste se u tim trenutcima osjećali? Koliko vam je značila podrška supruga?

U svakoj poteškoći ključna je podrška obitelji. Kad sam saznala dijagnozu, prepustila sam se u Božje ruke. Znala sam da će biti što treba biti , a ja ću prihvatiti to što bude.

Story: Obznanili ste da ste uspjeli ostati pribrani, niste ni plakali ni strahovali, doslovce kao prava borbena žena. Smatrate li da je Gospodin zaslužan što ste na vrijeme otkrili bolest?

Naš život je u Božjim rukama. Njegovom voljom smo stvoreni i kad bude Njegova volja ćemo otići s ovoga svijeta. Za mene očito ima još posla ovdje pa me nije pozvao gore ili moram još prikazivati i svjedočiti na zemlji.

Story: Je li oporavak bio težak i kako se osjećate danas?

Bogu hvala osjećam se dobro. Najteže mi je bilo prvih mjesec dana dok si nisam mogla sama obuti čarape ili nakon tuširanja obrisati tabane. Ali brzo to prođe i zahvalni ste Bogu da je sve iza vas.

Story: Veliki životni oslonac vam je suprug Vlado. Na koji način zajedno provodite sretne trenutke?

Lijepo je kad čovjek nije sam i kad se ima na koga osloniti. Svako od nas ima svoje obaveze, a kad imamo slobodnog vremena šećemo, odemo do Zagorja ili negdje na put, provedemo vrijeme s obitelji.

Story: Odlazite li sa suprugom na misu?

Redovito odlazimo na misu. Tu crpimo snagu za svakodnevni život.

Story: Za kraj našeg razgovora, kakvu poruku imate za naše čitatelje?

Općenito bih poručila da budemo ljudi, da nikoga ne osuđujemo i ne prosuđujemo ako ga dobro ne poznajemo, da pomognemo koliko možemo i svijet će biti bolji. Prije nego nekoga kritiziramo, da se pogledamo u ogledalo. Vjernicima bih poručila da kad misle da im je teško i da ne mogu više, neka upru pogled u križ i sjete se što je On za nas učinio, a mi smo još tako daleko od križa. Za one koji imaju problem bilo koje vrste ovisnosti i članovima njihovih obitelji bih poručila da ovisnost nije zabava nego veliki problem i da što prije potraže pomoć, da će tim manje nanijeti boli onima koji ih vole.