Goran Bare: Jedino se na svoju curu mogu osloniti

Vinkovački roker Goran Bare ponovno vodi bitku sa zakonom. Nakon što je prošlog četvrtka priveden u zagrebački zatvor Remetinec zbog nejavljanja nadležn­i­m institucijama radi optužbe posjedovanja pola grama kokaina i deset tableta normabela s k­o­jima je uhvaćen prije više od pola godine kontrove­r­zni pjevač pušten je na slobodu. Eskluzivno za Story progovara o danu provedenom iza rešetaka, svojoj djevojci Željki Matković, koja je uz njega u dobru i zlu, i glazbenim ambicijama od kojih, unatoč svemu, neće odustati. Story: Zašto se niste odazvali policiji i izbjegli privođenje? Zato što nisam ni znao da će se postupak protiv mene nastaviti, odnosno s prekršajnog podići na kaznenu razinu. Nakon što sam, prema presudi prekršajnog su­da, platio novčanu kaz­nu od 200 kuna, bio sam uvjeren da sam slobodan čovjek. Story: Navodno vam se poziv nije mogao uručiti jer poli­cija nije imala vašu novu adre­su? Dakle, niste je prijavili na­kon što ste se odselili? Od svega je najsmješnija činjenica da moja tzv. zagrebačka adresa - ne postoji! Ovdje sam oduvijek bio podstanar, što sam i danas, a u svim mojim do­k­umentima stoji adresa u Vinkovcima, na kojoj sam oduvijek prijavljen. Da su poslali poziv na tu adresu, sve bi bilo u redu jer bi mi ga obitelj p­roslijedila, kao i ostale dokumente koji mi ondje s­tižu. Moja sadašnja stanodavka prva je osoba k­oja nam je ponudila ugovor o najmu i pristala p­l­aćati porez na unajmljivanje stana, što prije n­isam doživio i na čemu sam joj zahvalan te joj p­o­ručujem da se ne brine i da ću se jako truditi da, prvenstveno iz poštovanja prema njoj, ali i zbog č­u­vanja moje vlastite intime, moju adresu nitko ne objavi. Zanimljiv je bio i komentar policajaca: “Sud ne zna gdje si, ali mi znamo.” Zašto me onda nisu ranije upozorili? Story: Kako ste se osjećali kada vam je policija pokucala na vrata? Kako bih se osjećao? Prvo, spavao sam. Dru­go, znate li vi tko nenajavljen kuca na vrata? Story: Ironija je da ste nedavno snimili i rek­lamni spot za Ministarstvo unutarnjih poslova. Većina ljudi ne razumije da spotove ne snima policija nego agencije. Ok, možda je agencija s kojom sam radio i dobila od MUP-a taj posao jer su se sjetili da bi bilo najbolje da u njemu nastupim baš ja - baraba, ovisnik s dugogodišnjim stažem i iskustvom... Story: Kako je policija postupala prema vama, kao prema zvijezdi spota ili? Zašto mislite da bi se to što sam kao zvijezda spota na bilo koji način trebalo promijeniti postupanje policije? Pa oni su čuvari zakona, a pred zakonom smo, koliko sam ja shvatio demokraciju, svi jednaki. Story: Čujem da ste podijelili 50 autograma i bili zvijezda među službenicima policije. Nisam bio nikakva zvijezda nego pritvorenik s lisičinama na rukama, ali zato što nisam potpuno a­n­oniman dosta je službenica i službenika i u tzv. običnoj i u pravosudnoj, zatvorskoj, policiji tr­ažilo autograme. Nemam ništa protiv tih ljudi, oni samo rade svoj posao, ali zar nije bizar­no čovjeka s lisičinama na rukama tražiti potpis? Mogli su mi barem privremeno osloboditi ruke, pa nisam ondje došao zato što sam pobio pola sela nego zato što sam prije više od pola godine imao pola grama kokaina. Story: Je li tko zapjevao koji vaš poznati refren? Nitko nije ništa zapjevao, ali su me zato u Remetincu odveli zatvorskom psihijatru koji je jedan doista poseban čovjek. Go­s­p­odin neka mi oprosti što sam mu zaboravio ime, ali ostavio je veliki dojam na mene jer ima uistinu poseban medicinski pristup. Umjesto lijeka, čovjek mi je dao Isusovu sličicu. Žao mi je što sam je ostavio na stolu jer bi bilo izvrsno da sam iz zatvora došao sa slikom Gospodina.