SANJA, MARINKO I ZEC UOČI ZAGREBAČKOG KONCERTA: Nikad iskrenije o teškim počecima, tračevima i Rajku

Ekskluzivna je ovo najava koncerta koji će se 5. travnja održati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u povodu 20. rođendana lifestyle tjednika Story.

Sanja: Jako nam je drago što možemo uveličati vaš 20. rođendan! Sjećam se svog 20. rođendana, jako lijepa brojka. Kad su nas vaši kolege nazvali i pitali bismo li bili dio ove fešte, oduševljeno smo pristali, iako je Marinko četiri puta stariji od Storyja, ja gotovo dva, a Zec skoro četiri. Koncert će biti idealan spoj mladosti i iskustva!

Story: Kako se odvijaju pripreme s obzirom na to da zbog pandemije nemate svirke u kontinuitetu posljednje dvije godine? Doduše, postoji iznimka: napravili ste sjajan tulum na Weekend Media Festivalu u Rovinju prije pola godine?

Sanja: Kad smo održavali 300 koncerata godišnje, probe nisu bile potrebne. Danas imamo prostoriju za vježbanje uz puno smijeha i veselja, ali i ozbiljnog rada.

Story: Gdje se nalazi taj prostor?

Sanja: Nećemo odati zbog Marinka i Zeca.
Marinko: I ne znam adresu.
Vladimir: Nema odavanja da obožavateljice ne bi dolazile i ometale nas.
Marinko: Užasno se bojim obožavateljica, bježim od njih...

Story: Tijekom snimanja Vladimir je rekao da su sve vaše obožavateljice pokojne?

Sanja: Ne bih tako rekla, ima ih mnogo jer je naša publika s nama odrastala i starjela. Predivno je vidjeti taj spoj generacija, od klinaca koji još nisu bili ni u planu kad smo žarili i palili do njihovih baka koje su nešto mlađe od Marinka.
Marinko: To nije teško biti...
Sanja: Mislim da je to naša najveća vrijednost - okupljanje generacija.

Story: Kakav je popis pjesama za Storyjev slavljenički tulum?

Vladimir: Sigurno će se svirati najveći hitovi. Imamo toliko lijepih pjesama da ih samo nižemo, jednostavno je. Važno je da se pjeva s nama.
Sanja: Nikad nemamo istu play listu. Kostur postoji, svađamo se što ćemo izbaciti jer bismo mogli svirati najmanje osam sati bez prestanka.
Marinko: Oprosti što prekidam, dobio sam prijedlog zašto ne bismo ponovno snimili pjesme koje nismo izvodili posljednjih 10 - 15 godina. To bi bilo iznenađenje!
Sanja: Slažem se, ima ih jako puno koje ne izvodimo na koncertima, a smatramo da su nepravedno zapostavljene.

Story: Na koje mislite?

Sanja: ‘Putuj sretno’, ‘Put na sjever’, nakon sto godina na radiju sam čula ‘Obriši suze generacijo’, ‘Radije budi mi brat’...
Vladimir: Krasne pjesme...

Story: Sudeći po energiji, pozornice se niste zasitili... Koliko vas svaki koncert pomladi? Kako djeluje na vaš emotivni, mentalni i fizički svijet?

Sanja: Izvrsno pitanje! Glazba je, kao i većina umjetničkih profesija, poziv. Vjerujem da ću sad reći nešto u ime svih glazbenika, što je i Hus istaknuo: naša prava satisfakcija je upravo na koncertima u izravnom kontaktu s publikom. Taj je osjećaj neusporediv. Iako imamo svoje druge zanimacije, počevši od Zeca i njegove samostalne karijere, svejedno su nam nedostajali nastupi jer se zaista pomlađujemo. Nakon svirke imamo toliko snage i adrenalina da bismo sve ponovili.
Vladimir: Koncerti su jedina prava informacija koja pokazuje koliko nas ljudi još poštuju i vole. Ta sinergija i atmosfera tjeraju te naprijed. Uostalom, dok ima zdravlja i publike, nema razloga ne nastupati.

Story: Da se vratimo na početke Novih fosila. Fascinantno je da su osnovani 1969. godine. Marinko, vi ste član benda od samog početka?

Marinko: Tako je. Doduše, došao sam dva mjeseca nakon što je bend okupljen. U to doba se još formirao. Neki su dolazili, drugi odlazili.

Story: Jeste li na početku mogli zamisliti koliko će Fosili postati važni i omiljeni?

Marinko: Pokojni Slobodan Momčilović Moka je osnivač. On mi je prišao kad sam se vratio iz Njemačke i pozvao me u bend. Toliko je trajao naš razgovor. U to vrijeme glazbenici su pitali kolika je zarada, a Moka je odgovarao da nema love, ali da treba raditi pa će je biti. Od početka je uveden režim i svaki smo dan imali probe. Isprva smo bili prateći bend Ivici Šerfeziju, Ljupki Dimitrovskoj i drugima, a početkom 70-ih godina krenuli smo sami.

Story: Kad se Fosilima dogodio prvi hit?

Marinko: Godinu dana nakon osnutka izdali smo pjesmu ‘Kad naš brod plovi’ za koju je tekst napisao Mišo Doležal, Sanjin tata. I za nas je to bilo iznenađenje. Pjesmu su pjevušili klinci u školi... Znaju me pitati kako smo doživjeli tu popularnost. Nismo je ni osjetili, nismo se ni ponašali kao zvijezde. Bili smo obični ljudi koji su sa svima voljeli sjesti i nešto popiti.

Story: Osim Moke, povijest Fosila ispisala je i sjajna Đurđica Barlović?

Marinko: Do 1976. bili smo muški bend, ali dogodila se stagnacija u gažama pa smo se morali oprostiti s duhačima. Neko vrijeme nastupali smo nas četvorica, ali i klavijaturist i gitarist odlučili su promijeniti karijeru. Moka i ja ostali smo sami, basist i bubnjar, i počeli smo tražiti nove članove. Đurđica Barlović i Rajko Dujmić došli su nam 1976. godine.
Vladimir: Ja sam se pridružio 1977. godine.
Marinko: Đurđica je došla igrom slučaja. U tom prijelaznom razdoblju Moka ju je susreo na povratku kući dok je bila u društvu s budućim suprugom. Poznavali smo je sa Splitskog festivala. Moka ju je pitao bi li pjevala s nama i pozvao je da dođe na probu. Odmah se uklopila.

Story: Po čemu je pamtite?

Marinko: Bila je veliki radnik ma koliko god joj bilo teško. Vrlo joj je slična i Sanja po tom pitanju. Dama fenomenalnoga glasa i sjajnog stava prema kolegama. Do te mjere da je s nama spremala kablove nakon svirke. Nakon što se udala i rodila djecu, morala je prekinuti s nama, što je razumljivo jer smo puno svirali i izbivali iz kuće. Znali smo svirati dva koncerta na dan.

Story: Vladimire, čega se vi sjećate iz vremena kada ste tek došli u bend?

Vladimir: Vratio sam se s turneje iz SSSR-a i Fosilima je trebao gitarist koji pjeva. Tada sam nešto kotirao i pozvali su me na sastanak. Fosili su bili na glasu kao ‘kuruzni’ bend, onaj koji svira komercijalu dok sam ja imao svoje vizije, vrlo neosnovane, o jazzu i rocku. Glatko sam ih odbio, a na izlasku iz kafića komentirali su: “Zec je budala!”

Story: Tračali su vas?

Vladimir: Odmah.
Marinko: Mi smo u to vrijeme dosta zarađivali, a rokeri su čekali gažu i životnu priliku. Uvijek isto.
Vladimir: Kad sam čuo da puno rade, a imao sam i obitelj, odlučio sam probati.
Marinko: I tako si probao i ostao cijeli život. Ali takve priče opstaju. Jedina je sreća kad nešto radiš iz ljubavi.

Story: Ali poklopila se dobra ekipa?

Vladimir: To je jako važno. Mnogima ni danas nije jasan fenomen uspjeha Novih fosila. Ni nama samima.

Story: Pa imate sjajnih pop hitova?

Vladimir: Istina, Rajko je imao zlatnu fazu, muze su ga voljele. U to je vrijeme bilo i boljih i zgodnijih svirača i pjevača od nas, ali kada bi se naši glasovi spojili, imali su šarm i emociju.
Sanja: Plus kompatibilni ljudi. Mjesecima boraviti na putu, godinama surađivati i nakon svega ostati prijatelji, suradnici i podrška - velik je uspjeh.

Story: Sanja, kada ste vi došli u bend?

Sanja: Đurđa je 1983. zbog dvoje male djece napustila bend, ali nastavila je samostalnu karijeru. Vjerojatno bih i sama tako postupila da sam bila na njezinu mjestu. Moka je nazvao mog tatu i nakon toga sam se s njim našla u kafiću na Britancu. Imala sam sličnu priču kao Zec. Obožavala sam Parni valjak i više naginjala rocku, a nisam se ni mislila baviti pjevanjem. Tada sam Moki rekla da ću razmisliti, a on mi je rekao: “Do sutra!”

Story: Bila je to besana noć?

Sanja: Da, puno sam razgovarala s tatom koji je s pola duše muzičar. Naposljetku sam si rekla da ću se pridružiti Fosilima dok studiram, malo putovati i zaraditi. Međutim...
Marinko: Kako je gurnula ruku u pekmez, ostala joj je unutra.

Story: Dogodila vam se i ljubavna priča s vašim suprugom Nenadom Šarićem. Kako je izgledalo kad je došao u Fosile?

Marinko: Nakon što je Moka, nažalost, preminuo 1985. poslije jedne naporne turneje, razmišljali smo što dalje. Kojeg bubnjara uzeti? Vlado je navijao za Pištu.
Vladimir: I Stavros se spominjao.
Sanja: Nije tada..
Vladimir: Ma jest...
Sanja: Dobro. Pitali ste za Nenu kojeg su dečki otprije poznavali. Jako se brzo uklopio i osobnošću i svirkom. Isprva smo bili prijatelji, ljubav se dogodila tek kasnije.

Story: Vjerujete li da vas je sudbina sve nekako povezala?

Sanja: Nekako sam sigurna da je sve onako kako je trebalo biti, i lijepe i ružne stvari. Isprepleli smo se privatno kumstvima, a u našim najvećim tragedijama bili smo si oslonac.
Marinko: Svi troje u horoskopu smo Bik.
Sanja: I Đurđa je bila Bik.
Vladimir: Jako je važno reći da smo novac uvijek dijelili na pet jednakih dijelova. Nije bilo rang‑liste, znalo se da Rajko dobiva za svoja autorska prava, Moka za produkciju i menadžment...
Sanja: Ali smo i ulagali. Govorimo o vremenima prije 90-ih. Imali smo svoj kamion, razglas, ton-majstora...

Story: Što svakog od vas veže uz Rajka Dujmića?

Vladimir: On je prije svega bio iskren umjetnik! Kad je stvarao, proživljavao je svaku pjesmu. Ispravljao je stihove, za to je imao strahovito dobar osjećaj. To može samo čovjek koji osjeća. Sve najbolje o njemu kao umjetniku. Kad bi nam svirao novu pjesmu, tresao se od straha. Nije znao kako ćemo reagirati. Kad je stasao u velikog skladatelja pop glazbe, stekao je samouvjerenost, slobodu i snagu.
Marinko: Samo lijepe stvari. Ako je bilo i onih ružnih, njih treba zaboraviti. To je inače moj moto. Ni s kim nisam posvađan.
Vladimir: Možda sam sa sobom.
Marinko: Možda. Tu i tamo. Hoću reći, važna je dobra energija. Rajku sam bio vjenčani kum. Bio je dobar dečko, druge stvari odvele su ga na stranputicu.
Sanja: Rajko je bio veliki zaigrani dječak i beskrajan talent. Slažem se sa Zecom. Znao je biti nesiguran, jako je tražio priznanje, a kroz svoj rad ga je i doživio. Jedan od rijetkih talenata koje smo imali na ovim prostorima i da se drukčije posložilo, da se rodio negdje na Zapadu, bio bi uz bok svjetskim skladateljima. Imao je dar koji se ne da opisati, ili ga imaš ili ne. Rajko je pisao glazbu i aranžmane. Doduše, žao mi je što su zanemareni tekstopisci, od Zrinka Tutića, Nene Ninčevića, Steve Cvikića, Marija Mihaljevića, Drage Britvića do Momčila Popadića. Oni su poete, a ne zanatlije koji danas prevladavaju. Zahvaljujući njima i Rajku imamo besmrtne pjesme.

Story: Fosili po svemu zaslužuju objavljivanje dobre knjige.

Sanja: Nešto se sprema...

Story: Spominjali ste maratonske turneje, a jedna od njih bila je i ona u Rusiji.

Sanja: Pročitat ćete u knjizi. Joj, kad bismo sve ispričali, ne biste nam vjerovali. Drugi je problem što većina toga nije za javnost.

Story: Bili ste vragolasti?

Marinko: Da, ali uvijek na svoj račun. Nikad na tuđi.
Sanja: Sve uništeno pošteno smo platili.
Vladimir: Živjeli smo kao pravi rokeri, a nismo bili rock bend.

Story: Rijetko imamo priliku družiti se sa svima vama pa ćemo je sad iskoristiti. Vladimire, 2014. vjenčali ste se sa suprugom Dinom, a Story je prvi donio vijest o tome.

Vladimir: Stvarno je brzo prošlo...

Story: Kako ste proslavili Valentinovo?

Vladimir: Bili smo na večeri. Isprva se koprcala, nije joj se išlo. Ali imam neke svoje trikove pa sam je privolio. Bili smo u jednom krasnom restoranu, stvarno je bilo lijepo.

Story: Vječni romantik?

Vladimir: Gledajte, puno sam se puta opekao dajući iskrene odgovore novinarima pa se izvlačilo iz konteksta. Odnosno, nije dobro kad si previše iskren. U poslu mi se zna dogoditi da mi netko ponudi pjesmu, a iza toga vidim ‘trgovinu’.

Story: Spomenuli ste samostalnu karijeru?

Vladimir: To me beskrajno veseli. Posljednjih dana miksamo moju novu pjesmu za Zagrebački festival. Družim se s mladim glazbenicima od kojih mogu puno naučiti.

Story: U Lisinskom ste 2018. proslavili 50 godina karijere. Kako je prošlo?

Vladimir: Bilo je jako lijepo. Ta sjećanja znaju koji put biti tužna jer nije bilo lako. Znam reći da sam jedan od autora i izvođača koji je u ovoj zemlji dobio najmanje nagrada.
Marinko: Ja ću te nagraditi!

Story: Boli li vas to?

Vladimir: To sam prebolio i prihvatio. To je splet okolnosti. Možda bi bilo drukčije da sam bio bahatiji. No zadovoljan sam s ovim gdje ­jesam.

Story: Marinko, čujemo da ste se posvetili biljkama, alternativnom pristupu zdravlju?

Marinko: I zdravim ženama... Moram šetati, to mi je potrebno. S obzirom na to da sam samac, nije ovo nikakva poruka. Samostalan sam. Kuham, peglam, perem, kupio sam si šivaću mašinu. Znam šivati, živio sam sa svojom tetom krojačicom, a posljednjih nekoliko godina proučavam alternativu koliko mi logika dopušta. Volim da u svemu ima logike.

Story: Poboljšali ste zdravlje biljnim pripravcima?

Marinko: Tako je. Ne volim ništa nametati, podijelim onome tko ima želju i volju.

Story: U neformalnom razgovoru rekli ste mi da želite biti još bolji čovjek i da ste s godinama smirili svoj temperament?

Marinko: Svjesno sam smanjio kolerika u sebi, ne mogu u nezgodu uletjeti samo tako.

Story: Koliko vam je to energije uštedjelo?

Marinko: Ne živciram se zbog nevažnih stvari. Mozak registrira sve što se događa oko nas. Ako stalno nešto rekapituliraš, stvaraš negativnu energiju. Sanja mi je jednom rekla da sam dobar čovjek, zašto bih htio biti bolji? To je poanta, kad bi svi tako mislili, ne bi bilo svađa ni rata, sve bismo se dogovorili.

Story: Čuli smo da imate ideju za novi televizijski projekt?

Sanja: Tako je. Inače obožavam kuhanje u svojoj rubrici u ‘IN magazinu’ na Novoj TV, a bit će mi jako drago ako novi projekt zaživi. Tele­vi­zija mi je bila odabir početkom devedesetih godina i strašno je volim. Zezamo se da nam koncerti s Fosilima dođu kao maturalac. Jako me vesele i predstave u kojima sudjelujem zahvaljujući redateljici Nini Kleflin - ‘Menopauza’ i ‘Ljubav, gubici i moda’. Život mi je ispunjen, imam milijun ideja i molim Boga za zdravlje. I slažem se s Marinkom u vezi s iskustvom koje donose zrele godine. Jednostavno, treba odbaciti sve što te živcira. I slobodno vrijeme provoditi u prirodi.

Story: Mrežnica?

Sanja: Apsolutno, sa Zecom i Dinom često planinarim, a vrijeme provedeno u prirodi je nevjerojatan punjač energije. Donosi mir, sigurnost i spoznaju da smo ovdje samo privremeno. Snimanju za Story u povodu koncerta veselili smo se kao mala djeca. I za takve trenutke smo zahvalni. Kao i za mali krug velikih ljudi u kojem su i Marinko i Zec.