Jedan od najomiljenijih domaćih sportaša uvijek je bio Vlado Šola, koji je domaću publiku oduševljavao kao vratar reprezentacija koja je ovjenčana olimpijskim zlatom. Danas oduševljava kao trener RK Dubrave te kao RTL-ov komentator Svjetskoga rukometnog prvenstva koje se igra u Njemačkoj i Danskoj. Razgovarali smo nekoliko sati prije uspješnog sraza naše reprezentacije s makedonskim predstavnicima, a otkrio nam je bude li mu teško tijekom utakmica suspregnuti emocije, koja je tajna sretnog braka, ali i zašto je ispred njegova obiteljskog doma dignut auto u zrak.
Story: U tijeku je Svjetsko rukometno prvenstvo, kako vi sve doživljavate?
Prvenstvo je kao i svako drugo - dinamično, zanimljivo i hrvatska javnost mnogo očekuje od reprezentacije. Puno se radi, vrlo je interesantno i nikada nije dosadno.
Story: Jeste li zadovoljni igrom naše reprezentacije?
Svi su jako zadovoljni igrom reprezentacije. Prva utakmica s Islandom bila je iznimno važna i to smo apsolvirali na najbolji način. Druga je utakmica bila s Japanom, koji nije specijalno dobar i ubraja se u treću ligu svjetskog rukometa. To smo relativno lako prošli.
Story: Koliko vam je teško tijekom komentiranja utakmica suspregnuti emocije?
Imam iskustvo rada na televiziji jer sam 2009. godine bio komentator Svjetskog rukometnog prvenstva. Tada sam bio nov u tom poslu i bio mi je to velik izazov. Nakon toga četiri sam godine radio na beIN Sports u Kataru pa imam veliko iskustvo rada na televiziji i nije mi problem sve profesionalno odraditi. Moja uloga ne zahtijeva emocije nego stručnu analizu. Naravno, kada sve završi emotivan sam i drago mi je da naši pobjeđuju.
Story: Proslavite li pobjede?
Da, uvijek s cijelom ekipom RTL-a idem na večeru nakon utakmice pa proslavimo i popričamo o svemu.
Story: Je li vam drago što utakmice ponovno komentirate s Filipom Brkićem?
Naravno, drago mi je što surađujem s Filipom jer s njim sam radio i 2009. godine. Sada je to odmak od deset godina i vidi se koliko je on stekao iskustva. Napredovao je i postao vrhunski komentator.
Story: Rekli ste da kao trener sada imate novu dimenziju komentiranja. Koju?
Sada komentiram drukčije nego što sam to radio prije deset godina. Tada sam više bio navijač, a sada se trudim gledateljima objasniti što se događa na terenu, a to mi je lakše jer sam i ja u istoj ulozi. Znam problematiku i ono što drugi možda ne znaju, primjerice zašto trener ponekad vuče neke poteze. Odnosno, ne znam zašto ih vuče jer nisam s njima na terenu, na treningu, ali ga bolje razumijem i znam da ima neku ideju koju želi realizirati. Ako i ne ispadne dobro, to uvijek mogu opravdati jer razumijem takve situacije.
Story: Kako se vi osjećate kao trener?
Osjećam se ugodno jer je to nastavak moje igračke karijere, to mi je jako blisko jer nije riječ o profesiji koja je u potpunosti drukčija od rukometa. Dobro se snalazim u cijeloj priči i drago mi je što sam postao trener.
Story: Biti trener i biti igrač - koliko tu ima sličnosti? Poželite li ponekad samo uletjeti u igru?
Ne. Slično je po tome što je posao trenera također vezan uz dvoranu, uz problematiku i igru, ali je i dosta različito jer trener ima određene obaveze koje igrač nema. Kada ste igrač, brinete se o sebi i o svojoj izvedbi, a kao trener brinete se o izvedbi svih 20 igrača. Morate puno komunicirati s upravom kluba i paziti na brojne detalje koji se događaju u vezi s timom. Imate ulogu psihologa, pedagoga, sportskog političara, a morate paziti i na mnogo drugih stvari, od davanja izjava do mišljenja javnosti.
Story: Kako objedinjujete sve te uloge?
Zato postoje škole, svi smo ih završili i tamo naučite određene tehnike, ali naposljetku se sve svodi na osobni talent i želju. Ili si za to talentiran ili nisi i to čini razliku između trenera, kao i u bilo kojoj drugoj profesiji gdje postoje oni koji su samo nešto naučili i oni koji su za to rođeni.
Story: Trener je vođa, on mora biti autoritet, ali imati i ljudskost, je li teško sve to ujediniti?
To je vrlo zahtjevno i zaista teško. Trener vodi određenu grupu ljudi koja ga slijedi i kada on nešto izgovori, ne bi smjelo biti sumnje među onima koje vodi. On zaista mora biti stup i nije to jednostavno. Ako svaki od tih 20 igrača razmišlja na svoj način, ti ih moraš dovesti u situaciju da to potisnu i prihvate tvoje razmišljanje, a to je zahtjevno.
Story: Što je presudilo u odluci da se vratite u Hrvatsku i ovdje budete trener?
Četiri godine radio sam kao trener u Kataru, dvije u Rusiji i nakon određenog vremena planiram ponovno ići van. Nakon šest godina osjetio sam potrebu da se vratim i malo budem kod kuće, a poslije ću vidjeti što dalje. Imao sam mogućnost ostati u Kataru, ali zbog svoje karijere odlučio sam se vratiti u Hrvatsku. Tamo sam radio dobar posao, ali to je tako daleko da je u rukometnom svijetu gotovo nevidljivo pa sam se vratio da pokažem što mogu i znam. U trenerskom poslu jako su važni sreća i pravi tajming da te netko prepozna kada si u naponu snage jer tada napreduješ. Tako je manje-više sa svim trenerima - neki dobiju priliku, neki ne.
Story: Koliko je za uspješan profesionalan život važan sretan i stabilan obiteljski život?
To je uvijek povezano i ako čovjek ima problema u obitelji, teško je biti produktivan na poslu. Sklad i harmonija u obitelji uvijek su preduvjet da bi se čovjek mogao ostvariti u onome što radi.
Story: Obitelj vam je podrška u svemu?
Svakako!
Story: Sa suprugom ste u braku od 1994. godine, koja je tajna sretnog braka? Ako ona uopće postoji?
Ma tko to zna. Jednostavno dobro funkcioniramo zajedno, volimo se, poštujemo i to je to. Mislim da je poštovanje ono što obitelj drži na okupu, a i dobro si odgovaramo.
Story: Kako je supruzi bilo mijenjati sve te države, domove?
To biste trebali nju pitati. Mnogo razgovaramo i moja je supruga uvijek prihvaćala da je rukomet moj posao i da u njemu ima mnogo odricanja, putovanja, preseljenja, novih sredina. No, koliko znam, uvijek je sve to doživljavala vrlo pozitivno. Život u novim sredinama i u drugim državama te oplemenjuje, stječeš nove spoznaje, percepcije, pogled na život, prijatelje... Vani se nikad nismo loše osjećali, dapače. Gdje god smo bili, uvijek nam je bilo lijepo, a prošli smo mnogo zemalja i na neki se način najlošije osjećamo u Hrvatskoj jer smo svi imali velika očekivanja od života ovdje, ali on se ne odvija onako kako smo se nadali. Kada čovjek dugo živi u inozemstvu i vrati se kući, možda bolje vidi kako se živi u Hrvatskoj nego oni koji su tu cijeli život i na neki su se način naviknuli na sve što se oko njih događa. Nama je mnogo toga nelogično i uviđamo da ljudi koji odlaze to ne rade zbog novca nego zato što je u Hrvatskoj jako teško napredovati, teško je ostvariti sebe, puno je nepotizma...
Story: Biste li preporučili svojoj djeci da se odsele?
Taj odabir ostavljam njima. Moja je kći već odrasla osoba, ima 24 godine, studira vani i to je njezin izbor. No mi smo dio Europske unije i gdje god se odluči živjeti, živjet će u nekoj svojoj zemlji, svom okruženju. Često na to gledamo jako usko - mi smo Hrvati u Hrvatskoj i tu nam je najljepše, ali okolnosti su se promijenile. Mi smo Europljani i trebali bismo se dobro osjećati bilo gdje u Europi.
Story: Spomenuli ste da biste trenersku karijeru željeli nastavili u inozemstvu, imate u planu neku destinaciju?
Teško je na to odgovoriti. Naravno, postoje snovi, ali stvarnost je drugo. Kao trener želim biti u zemlji i klubu gdje se igra vrhunski rukomet. Moj odabir bila bi Njemačka i Bundesliga.
Story: Gdje studira vaša kći?
U Beču na Likovnoj akademiji smjer arhitektura i sada je u fazi diplomskog rada.
Story: A sin Max? Pokazuje li on interes za rukometom?
On ide u treći razred osnovne škole i kao svako drugo dijete uživa u djetinjstvu. Rukomet je kratko trenirao, ali ne pokazuje interes za njim. Trenira hrvanje i mislim da je to dobro jer je to bazičan sport. Neka se igra i zabavlja. Naravno, najviše ga zanima PlayStation.
Story: Između vaše djece je 15 godina razlike. Danas djeca imaju pametne telefone, tablete, internet je sveprisutan... je li se zbog toga razlikovao način na koji ste odgajali Luku i Maxa?
Način je isti - budite pošteni, vrijedni, poštujte starije, to se ne mijenja. Međutim, živimo u ovom vremenu i moramo pratiti trendove današnjeg načina i stila života. Ne smije se djeci braniti da budu na internetu ili PlayStationu samo zato što mi to nismo imali, ali trebamo im ograničiti vrijeme koje žele tako provesti. Smatram dobrim da klinci barataju svim tim novim tehnologijama i tehnikama jer ako ne znaju, praktički će ostati nepismeni i nesposobni za budućnost.
Story: Kako u svemu tome naći ravnotežu, kako ne biti previše popustljiv?
Uvijek postoje i konzervativne metode, a to su zabrane i kazne. No to je nemoguće stalno, a za time i nema potrebe. Djeca su takva kakva jesu, isto kao što je nama u naše vrijeme igralište bilo najvažniji poligon za igru i mogao sam ostati tamo cijeli dan, ali trebalo je kod kuće učiti i time sam bio limitiran.
Story: Mislite li da je vaše djetinjstvo bilo bezbrižnije?
Ne znam, kada gledamo s odmakom, ljudi nostalgično govore: “Ah, kada smo mi bili djeca..” No kada bi se čovjek stavio u njihove cipele i pogledao njihovim očima, vjerojatno bi sve drukčije doživio. Vjerojatno je djetinjstvo danas jednako bezbrižno kao i prije, samo što su se promijenili poligoni na kojima se djeca igraju i odrastaju. Promijenile su se i navike, ali to je normalan evolucijski proces.
Story: Prije desetak godina rekli ste: “Ovo je život kakav sam oduvijek želio”. Vrijedi li ta rečenica i danas ili biste nešto mijenjali?
Ne bih ništa mijenjao. Ostvario sam se u igračkoj i trenerskoj karijeri i moj životopis izgleda kao onaj osobe koja je već u mirovini. Puno sam radio i postigao i to je život kakav bih uvijek volio živjeti.
Story: Koji je vaš najveći uspjeh?
Na obiteljskom planu primarno je da svoju djecu izvedeš na pravi put i to je najveća sreća i najveći uspjeh roditelja. Na poslovnom planu mogu reći da mi je najveći uspjeh osvajanje zlatne olimpijske medalje ili kada u mladoj ekipi napravim jako veliki pomak. Teško je nešto izdvojiti i ima mnogo situacija koje ispunjavaju čovjeka, čine ga sretnim i zadovoljnim, ali ima ih i puno koje ga čine nesretnim.
Story: Za kraj da vas pitam, vaš obiteljski dom bio je dio scenografije u seriji ‘Novine’?
Da. Dok smo živjeli u inozemstvu, supruga i ja dogovorili smo se da ćemo iznajmiti kuću. Javio se netko iz produkcije serije pa se snimalo kod nas.
Story: Kako je bilo vidjeti svoj dom u televizijskoj seriji?
Zanimljivo jer su ispred našeg doma dignuli auto u zrak. Prijatelj me nazvao i pitao kome sam se zamjerio kada su to napravili. Nisam čovjek koji se veže uz stvari, ali supruga jest i njoj je bilo jako drago vidjeti našu kuću. Ja sam drukčiji tip, puno sam putovao i svugdje sam se dobro osjećao pa se zato vjerojatno nikada nisam osvrtao i nije me nešto vuklo u prošlost. Kao trener nikada ne govorim kako je bilo kada sam ja igrao ili kako smo mi to radili, što smatram svojom dobrom karakteristikom jer nikad nisam zastao u trenutku, uvijek idem naprijed.