Razgovor s glumicom Anjom Šovagović Despot pravi je izazov jer se svakom rečenicom daje u potpunosti. Pred njom je jedan od važnijih životnih trenutaka, predstavljanje knjige ‘Kad se ima kome dati’ svojoj zagrebačkoj publici pred kojom ne skriva tremu... Story: Povod razgovoru jest objava knjige ‘Kad se ima kome dati’. Kako to da se tek sada okrećete temi djetinjstva? Čovjek je cijeli život opterećen ili opušten zbog toga razdoblja. Pogotovo kad imaš djecu. Neprekidno se stvari uspoređuju pa mi se prikazuju neke slike koje imam potrebu zabilježiti. Story: Otkud naslov ‘Kad se ima kome dati’? Za to moram zahvaliti Ivanu Bekavcu koji je, nakon čitanja, izvukao taj dio iz rečenice ‘Glumac se daje kada se ima kome dati.’ Imala sam se prilike publici davati svim srcem. Story: Pišete i o ocu Fabijanu Šovagoviću. Koja je najintenzivnija uspomena na njega? To ćete ipak morati doznati iz knjige... Story: O ocu progovarate kao o roditelju impulzivnog karaktera. Život je jedno, literatura drugo, a gluma treće. Često mi se dogodi da glumim izvan kontrole. U pisanju pokušavam dočarati oca onako kako sam ga doživjela. Budući da je bio jaka ličnost, doživjeli smo puno dramatičnih i komičnih događaja. Story: Jesu li vam često dobacivali: ‘Lako je njoj, ona je Fabijanova kći’? Nisam se time opterećivala. To mi je neke situacije činilo kompliciranijima dok su druge stvari bile daleko jednostavnije. Glumački posao zahtijeva dokazivanje. U danima studija i prvih uloga iz prkosa sam radila stvari obrnute od željenog kako bih svima dokazala da sam do njih dolazila samostalno. Story: Čiji ste karakter naslijedili? Neizbježno je da svakim danom sve više postajemo slika roditelja. Ali ni sebe ni Filipa nisam toliko analizirala. Story: Izjavili ste da ste postali glumica kako biste se približili ocu. Jeste li uspjeli doprijeti do njega? Teško je ispričati tajnu glumca jer su komplicirani, a predivni baš kao svaki od nas. Ne mogu reći da sam otkrila tatinu tajnu. Željela bih da se sačuva uspomena na njega. Story: Pišete, glumite, pjevate... Smatrate li se radoholičarkom? Ne! Cijeli život imam osjećaj da premalo radim i dopuštam si prostora za izlete u opuštanje. Pisanje ne doživljavam kao posao, nego rasterećenje, a i neke je stvari lakše napisati nego izgovoriti. To je moj izlaz u kojem ne ovisim ni o kome. Story: Jeste li ostvarili životni cilj? Nemam zacrtan cilj. Želja mi je da budemo zdravi, veseli i dobri ljudi. Story: Ne glumite često sa suprugom Draganom Despotom. Samo smo se dva puta sreli na sceni. Baš nas je nedavno redatelj Miro Međimorec pozvao da zajedno stupimo na scenu u Krležinoj ‘U agoniji’. U 24 godine braka nismo inzistirali na zajedničkom radu pa se nismo istrošili. Story: Izjavili ste da ste nailazili na izazove kad ste poželjeli dignuti ruke od svega. Svaki dan dižem ruke od nečega, ali s druge strane, svaki mi dan donosi nešto lijepo. Cijeli život želim da mi Arsen Dedić napiše pjesmu, što se i dogodilo. Počašćena sam što ću pjesmu pjevati na Krapinskom festivalu. Story: Doimate se dominantnom ženom. Je li tako i u braku? U svemu se dogovaramo, nema iznimki! Moj suprug nije tip muškarca kojem su taština i ego na prvome mjestu. Važno je poštovati osobu s kojom dijeliš život, ali ljubav je presudna. Story: Jeste li više roditelj ili prijatelj sinu Josipu i kćeri Jani? Najvažnije je provoditi vrijeme s djecom, a mi istinski uživamo u tome. Nastojim da mi djeca budu sretna i zadovoljna. Story: Koje im vrijednosti želite usaditi? Velikim dijelom čovjek može utjecati na odgoj, ali puno je toga i u djetetu. Želim da budu iskreni i samouvjereni te im pružiti smjernice da u životu imaju izbor.
Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Matea Smolčić, Jure Ravlić
