GORAN BOGDAN ZA STORY O PREKIDIMA I NOVOM FILMU: 'Ne želim zamarati svijet svojim privatnim životom'

Treba li život živjeti punim plućima ili ga spoznati, pitao se u jednom trenutku 41-godišnji glumac Goran Bogdan s kojim smo razgovarali nekoliko sati prije zagrebačke premijere filma ‘Baci se na pod’, dugometražnog prvijenaca njegove prijateljice i kolegice Nine Violić.

U Splitu sam baš imao tremu jer je film tada prvi put prikazan. Sada je manja, ali možda zato što ljudi još nisu došli. Vidjet ćemo, a razliku između publike trebali bi objasniti sociolozi i antropolozi. Ne osjećam je.

Publika reagira jednako u različitim gradovima, državama?

Da, i mislim da je to do filma. On djeluje na publiku pa ako je dobar, mijenja je, što mu je i cilj. Publika nagrađuje dobar umjetnički čin i to je ono što me zanima i što mi je važno.

‘Baci se na pod’ prvijenac je Nine Violić s kojom godinama surađujete i dobri ste prijatelji. Što je bila prva pomisao kada vam je pokazala scenarij?

Da, dugo se poznajemo, a s Pascalom Rambertom radili smo ‘Zatvaranje ljubavi’, jedan divan i težak tekst pa smo puno vremena proveli zajedno u istoj temi. Prije teksta je prethodilo istraživačko razdoblje kada smo dugo razgovarali što bismo i kako. To stvarno pomaže i u glumi je dobro kada osjećate partnera, pogotovo partnera kojeg zanima istraživanje. Obrnuto od onoga kada ste dugo s nekim partnerom u kazalištu i pomalo se izgubi žar zajedničkog rada. Ovdje je bilo sve pozitivno jer je i Nina takva.

Znači li to da je uloga pisana baš za vas?

Ne znam, mislim da nije. Kada je Nina odlučila da ću to biti ja, počeli smo razgovarati i taj je proces dugo trajao. Teme nam nisu drukčije ni inače kada se sastanemo. Često se zezamo, ali pričamo o umjetnosti i onome što nas zanima i po čemu čeprkamo.

Kako je raditi s Ninom kao redateljicom i kao glumicom? Osjeti li se razlika?

Nisam je osjetio i uopće nisam dijelio Ninu kao redateljicu i Ninu kao glumicu. Kada uđete u nešto tako duboko, ne gledate te formalne razlike redatelj - glumac. Zanima vas samo tema, što je dobro jer to znači da vas je obuzela, a onda se brišu granice, rješavate problem i ništa vas drugo ne zanima. Nešto želite prikazati i to zajedno rješavate. Njoj je si gurno bilo drukčije, ali ja stvarno nisam osjetio razliku, slijedio sam je. Vjerujem joj i mislim da glumci kao redatelji dosta glumački razmišljaju, što je lijepo onome tko je preko puta njih. Bolje osjećaju glumca i procese koji se događaju u glumcu, što je prednost koju imaju u odnosu na redatelje. I film je takav - glumački, intiman i s te strane dosta su se dobro posložile karte.

Nina Violić je htjela obraditi ovu temu jer joj je bliska i sama je proživjela razvod...

A tko nije? Možda ne formalni, ali nema čovjeka koji ga na neki način nije prošao. Ali banalno bi bilo reći da je ovo samo film o razvodu. Film je o pogledima na bližnje, kako mi vidimo nekoga, kako oni vide nas, o nerazumijevanju, a razvod je samo posljedica svega toga.

Ako nije o razvodu, može li se reći da je to film o završetku odnosa?

Ne, jer svi su tu i nitko nije umro. Ovisi o pogledu na svijet i nekome je to završetak, a drugome početak. Taj defetizam i krajnost su i doveli do razvoda koji je formalan čin, puno je važnije ono što mu je prethodilo i što se događa ljudima.

Kako vi gledate na razvode, prekide - jesu li završetak ili nastavak odnosa samo na neki drugi način?

Nije važno kako ja na to gledam, a i moje viđenje se mijenja. Nastojim biti otvoren.

Nina je rekla da je film o tome kako nismo ništa sposobni objektivno doživjeti i da je svaki naš doživljaj subjektivan. Može li se dobiti objektivnost ako se priča ispriča iz tri kuta kao u ovom filmu?

Tu je i četvrta strana, odnosno oko gledatelja, ali ni to nije objektivnost nego njegovo čitanje iskustva i opet se ne dolazi do objektivnosti. Teško je do nje doći, ona je iluzija i da, treba biti što objektivniji, ali teško je nešto uistinu spoznati. Opet, ako tome i težimo, dogodi se neka oholost koja je subjektivna. Ne znam ima li uopće potrebe za objektivnošću - treba li živjeti život punim plućima ili ga spoznati? To i sebe pitam i kada sam bio mlađi, možda sam imao neke iluzije o objektivnim spoznajama, ali više ih nemam. A što i ako spoznamo. Umremo pametni?

Ovaj je film sniman u jeku korone, kako je bilo raditi na njemu?

Isto meni kao i svima na svijetu, to su neke varijable kojima se prilagođavaš. Pridržavali smo se mjera i bilo nam je isto kao svima.

Kultura je bila na koljenima, kako ste vi proživjeli te mjesece?

Kultura uvijek prva strada i mi smo prvi na odstrelu. Nije mi bilo isto cijelo vrijeme i na početku mi je bilo super jer mi je taj mir odgovarao, a poslije je svaki dan bio drukčiji. To je viša sila i kao da se ljutim na gravitaciju ili protok vremena. Imao sam sreće jer se brzo počelo snimati i jako sam puno radio tijekom korone pa mi je s te strane bilo lakše jer sam je manje osjetio. Organizacijski je bilo zeznutije, ali prilagodili smo se i uhodali.

Stvari su se vratile u normalu?

Čini mi se da je korona nekako podigla potražnju za sadržajem i s te strane je dobro, osjetio sam da se više snima. Lakše je, ali svijet se nije vratio u normalu i tu su drugi problemi - rat u Ukrajini, recesija, inflacija... Prisutni su vanjski utjecaji koji otežavaju proces proizvodnje umjetničkog djela i samog življenja i nikada ih nećemo moći u potpunosti anulirati. Uvijek će biti neka nova situacija s kojom ćemo se morati boriti i kojoj ćemo se morati prilagoditi, ali va­ljda to tako mora biti.

Napisali ste scenarij za kratki film ‘Šetač’, imate li želje pisati i za dulje forme?

Uvijek me to zanima. Nastojim u sebi pronalaziti taj pogled na umjetnost. Itekako me zanimaju i scenarij, film, knjiga, režiranje, produciranje... sve me zanima, samo je pitanje prilike i hoću li se usuditi. Književnost i scenarij su moje velike ljubavi i okosnice glume i filma.

Nakon studija ekonomije, kada vas je čekao siguran posao, upisali ste glumu, promijenili karijeru... ostavljate dojam osobe koja se ne boji izazova.

Nisam si to postavio kao izazov, jednostavno me ovo više zanimalo. Svaki dan naučim nešto novo i volim glumu, autorski rad, a ne biti samo pijun koji će izvršavati tuđe ideje. Mogu i to, ali volim promišljati, donijeti nešto u film, raditi, predlagati i to je mali oblik režije. Itekako želim jednoga dana probati nešto svoje.

Tada biste kao Nina Violić napravili nešto što ste proživjeli ili nešto što nema veze s vama, možda neki SF?

Nemam odgovor na to pitanje. Sve je jednako važno - i intimni doživljaji koje ponovno analizirate i proživljavate ili nešto izmišljeno poput SF-a. Nije stvar samo krajnjeg proizvoda, nego promišljanja i što ono čini nama. Istraživanje i znatiželja, to je ta blagodat koja me zanima, a krajnji proizvod je zbroj svih tih smjernica i interesa.

Na zagrebačku premijeru stigli ste iz Crne Gore gdje snimate film ‘Živi i zdravi’. Kako je raditi na tom filmu?

Predivno. Dugo znam redatelja Ivana Marinovića, još iz Praga dok je ondje studirao FAMU i već smo pripremali jedan film koji, nažalost, nismo uspjeli realizirati. Super je atmosfera, jako je lijep scenarij i komedija je, ali nije banalna, ima svoje reljefe i dubine. Baš uživam tamo i snimamo na predivnom poluotoku Luštica. Ekipa je iz cijele regije i divno je, zdravo. Samo da još film ispadne dobro, što do kraja nikada ne znate, ali da kucnem u drvo, jako je lijepo.

U tom filmu glumite kuma na vjenčanju. A vaše? Vidite li se na svom vjenčanju?

Ne bih o tome jer ne želim zamarati svijet svojim privatnim životom.

Nedavno se svijet zabavljao suđenjem Amber Heard i Johnnyja Deppa, kako gledate na to što su iznijeli sve pikanterije iz privatnog života?

Takve stvari me ne zanimaju niti sam baš pratio. Ne bih rekao da mi je degutantno, jer to je njihov izbor, a i tko sam ja da im sudim. Nemam neki stav. Možemo o bilo kome raspravljati zašto nešto radi. Ne zanima me.

Pretpostavljam da vi ne biste slično napravili?

Ne. Ne znanima me čak ni gledati to.

Nakon premijere bili ste na festival Ponta Lopudu gdje su se održavali masterclassovi. Imate zavidnu karijeru, tu i u inozemstvu, brojne nagrade, no i dalje su vam potrebne takve edukacije?

Ne znam ništa ni o čemu i beskrajno je moje neznanje. Tek sam počeo i cijelo vrijeme sam se osjećao kao izdajica jer puno radim i zapostavljam učenje. Kao amater išao sam na sve radionice koje su bile dostupne u Zagrebu, to mi nedostaje i razmišljao sam da nešto upišem pa je ovo na Lopudu ispalo odlično. Potrebno mi je jer stalno treba preispitivati sebe i učiti.

Upisali biste doktorat?

Svi su moji prosvjetni radnici i prije me akademsko obrazovanje jako zanimalo. Sada me ne zanima formalno, nego kao osobni rast. Razmišljao sam i o doktoratu, ali sada bih više htio učiti jer to održava mozak mladim. A i za ulogu stalno nešto učim, no lijepo je uzeti nešto sa strane što vas čini aktivnim.

Što je bilo najteže naučiti za ulogu?

Nije neka stvar, nego osjećaj koji donosi svaki lik. Ali ništa nije teško, sve se nauči, samo je pitanje koliko vam vremena treba. Svaki projekt je kao otok za sebe i kada na nekom radite, bavite se samo njime, čini vam se da je teško, ali kada ga završite, nemate više taj dojam. Svaki novi projekt je muka, strah, trema hoćete li podbaciti, ostvariti zadatak. Ako ste prisutni, uvijek vas je strah, ali on nije loš jer tu je i znatiželja koja vas tjera naprijed.

Osim spomenutog snimanja, što vas još čeka u mjesecima koji dolaze?

Snimanje druge sezone serije ‘Šutnja’, a zbog korone i rata ništa drugo nije izvjesno. Bio sam u Grčkoj, gdje su mi u posljednjem trenutku odgodili snimanje, čekam premijeru njemačkog filma ‘Faraway’ koji smo prošle godine na Šolti snimali za Netflix. Trebao bi biti objavljen početkom iduće godine.

A kazalište?

Tu je i kazalište, ali trenutačno sam fokusiran na film. Zanima me i sigurno ćete me ponovno gledati, ali ne znam kada.

Hoće li biti vremena za ljetni odmor?

Kako ne, strašno se puno odmaram. Jako volim raditi i tada imam red, ali uzmem si i vremena za odmor, no izgubim se ako ga je previše.

Bliži se i Sarajevo Film Festival gdje ste nominirani za najboljega glumca u dramskoj seriji. Hoćete li ići na festival?

Hoću. Sarajevo smatram svojim festivalom i već sam sedam, osam godina tamo, organizatori su mi jako dobri prijatelji i za mene je to postalo obiteljsko mjesto. Volim taj festival, mislim da je jako važan i dobar za našu struku te da najbolje prezentira naš rad vani. To je naša najdirektnija veza sa svijetom jer smo male kinematografije i teško je upasti na ostale velike festivale. Sarajevo je naš najbolji prozor u svijet i zato ga treba podržavati.

Imate i svoj festival West Herzegowina Fest, prethodne dvije godine nije se održao zbog pandemije, ali nema ga ni ove?

Ne bih rekao da sam odustao od njega, ali nakon zaustavljanja zbog korone teško je ponovno početi. I ovako je bilo teško u jednom malom mjestu raditi tako veliki festival, ali nije kraj. Morat ćemo ga reorganizirati jer nas je prerastao.