Pve njegovo televizijsko, ali prije svega ono životno iskustvo vidi se u brojnim putopisima koje je napravio za HTV, ali i iz nedjelje u nedjelju u središnjem ‘Dnevniku’ koji je ponovno počeo uređivati i voditi nakon petogodišnje stanke. Goran Milić lice je koje se uvijek rado gleda na ekranu, ali za sebe će 65-godišnjak ipak skromno reći da on i nije baš tako poseban. Čovjek koji je živio u mnogim zemljama svijeta ipak se skrasio u rodnom Zagrebu, s djecom Lanom i Markom te suprugom Anom koju će uskoro odvesti na romantično putovanje u Rim. Story: Ponovno uređujete i vodite središnji ‘Dnevnik’ nedjeljom. Nije vas bilo pet godina. Nisam ja tu nešto poseban, samo pokušavam prepričati dan tako da sve bude povezano. Ne bi bilo dobro kad bi voditelj bio samo skretničar, iako toga u ‘Dnevniku’ ima vrlo malo, kao u emisijama zabavnog i mozaičnog tipa. To nije lako promijeniti jer su to mladi ljudi s manje iskustva, a onda je i manje činjenica koje naviru kao inspiracija. Primjerice, imam 65 i mogu se sjetiti nečega od prije 30 i više godina, a mladi nemaju tu mogućnost. Njima mozak brže radi, ali im je domena ograničena. Story: Je li vam nedostajao ‘Dnevnik’? Jeste li sretni što ste se vratili? Onako, 50 posto. Zato što nije vrijeme optimizma, a opet moje uvjerenje i iskustvo govore mi da je trend negativan i bojim se da će biti još gore. Ljudi misle da je sad dodirnuto dno i ništa ne poduzimaju. Spajaju praznične dane, 95 posto gimnazijalaca ide na more... Reklo bi se, kriza ne postoji. Roditelji misle da djeca ne smiju osjetiti krizu. Mislim da svi to moramo osjetiti. Story: Dakle, izazov vam je u ovim teškim vremenima uređivati ‘Dnevnik’? Da, želim poslati nekoliko poruka s mojih putovanja po svijetu; gdje sam nedavno bio i vidio različite sustave, uspjehe i neuspjehe... Story: Dakle, ove godine nema godišnjeg odmora za vas. Ima, 15. srpnja otići ću na odmor. Story: Često spominjete Argentinu i Urugvaj kao zemlje u kojima biste živjeli da niste u Hrvatskoj te da se ondje jako dobro osjećate. Ondje sam živio godinu i pol kao stariji tinejdžer, između srednje škole i fakulteta. Story: Zašto su te zemlje baš toliko posebne? Oni su tada, u odnosu na Jugoslaviju, bili dvostruko mirniji, bogatiji, prosperitetniji, a opet vrlo socijalni. Argentina je bila zemlja vrijednih iseljenika koja je izgradila svoju intelektualnu elitu. Imali su besplatno zdravstvo, školovanje do završetka fakulteta i studijska putovanja brodom u Europu nakon druge godine fakulteta. Svi su imali vikendice, samo nisu imali uvozni luksuz. Automobili, francuska garderoba, parfemi i viski bili su skuplji petsto posto, ali su imali solidnu domaću tekstilnu proizvodnju i svoja pića. I tada i danas, kad su siromašni, troše 102 kilograma mesa po osobi! Story: Tu su slični nama. Ma kakvi, mi smo na 45! Nakon njih su Amerikanci sa 80. Vidite koja je to razlika! Story: Biste li se sad vratili ondje? Da nisam u Hrvatskoj, volio bih živjeti ondje. Živio bih i u Francuskoj, manje u Italiji, rubno u Španjolskoj. Story: Ipak ste za južnjački mentalitet. Naravno. Zbog klime, ali i mentaliteta koji je jedinstven. Imaju osjećaj za socijalno, retoriku, stalno piju, a nikad nisu pijani dok kontinentalci piju povremeno, ali se ubijaju. Nikad niste vidjeli pijanog Talijana ili Argentinca. U dva ujutro u Buenos Airesu je dva milijuna ljudi, svi su u restoranima, po kafićima, ali nikada nećete vidjeti nekog pijanog ili prljavih cipela. Story: Ali, ipak ste ovdje, u Zagrebu. Tu mi je obitelj, djeca koja traže svoj put. Story: Zagreb je vrlo mali za vaše pojmove. Da, Zagreb je najmanji grad na svijetu u kojem sam živio dulje od godinu dana. Story: Je li vam skučen? Ne znam. Zagreb ima prednost što je sat i pol do mora. Ako me pitate bih li otišao u Prečko na janjetinu ili do Opatije prošetao i popio kavu, naravno da bih odgovor bio ovo drugo. CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U TJEDNIKU STORY
Razgovarala Tamara Borić Fotografije Matea Smolčić, arhiv Storyja
