Preplanula, odmorna i nasmijana 41-godišnja TV zvijezda našla se s našim fotografom Goranom Čižmešijom na Oleandar terasi zagrebačke Esplanade. Neka vrsta spokoja na njezinu licu odaje da su turbulentni poslovni trenuci i medijska fama oko njezina odlaska s UNA televizije iza nje. Štoviše, jednog se dana, kaže, probudila i odlučila ostatak života posvetiti sebi!
Početkom godine rekli ste da ste živjeli na autopilotu i da ste konačno počeli mijenjati svakodnevicu. Što ste promijenili i zbog čega vam je život sada kvalitetniji?
Previše sam uzaludnih ratova vodila. Počela sam više cijeniti mir, truditi se ne zanemarivati sebe. Velika je promjena kada nakon 18 godina radnog staža u korporacijama više nemaš nametnuto radno vrijeme, nisi na dispoziciji drugima 0 - 24 nego si sam gospodar svoga vremena. To je već golem korak prema slobodi. Dobiješ vrijeme i za meditaciju i za vježbanje i da svakoga dana nakon što skuhaš ručak pojedeš ga u miru i tišini, bez mobitela, računala... Kao sitnice, male stvari, a zapravo cijeli život.
Tome u prilog sigurno ide i vaš boravak na Mljetu. Kad ste ga otkrili?
Posjetila sam ga prvi put ove godine. Zaljubljenica sam u Vis, njemu se vraćam posljednjih desetak godina, ali odlučila sam ipak svake godine dati šansu još nekom novom neotkrivenom, a ove su godine to bili Mljet i Pelješac, prošle Dugi otok.
Što vas je začaralo na Odisejevu otoku?
Tolika je bila gužva, a i vrućina da me ništa nije začaralo nego zamantalo. Spoznala sam zašto pametni ljudi ljeti idu u planine, a na Jadran u predsezoni i postsezoni. Mljet je prelijep, Odisejeva špilja čarobna, ali morat ću im se vratiti. Nadam se babljem ljetu.
S kime ste bili ondje?
S prijateljima sam cijelo ljeto, i to kakva mi se ekipa skupila! Obožavana prijateljica iz Beograda, prijatelj iz Legije stranaca, kolega koji je postao prijatelj iz Sarajeva, doktorica psihijatrica koja je radni vijek provela u američkim zatvorima. Svatko od njih je tema za film.
Koliko plivate dnevno?
Do kraja i natrag, boljih dana i dva puta. Kilometar do kilometar i pol. Savršena terapija za leđa, ali i za um. Svako jutro iz vode izađem kao druga osoba.
Jedna ste od naših najcjenjenijih istraživačkih novinarki, 15 godina bili ste na ekranu, fokusirani na posao. Uvijek elegantni u dobro skrojenim odijelima. Međutim, na svom Instagramu znate objaviti i fotke na kojima ste u kupaćem kostimu i na kojima se vidi vaša sjajna linija. Čemu je možete zahvaliti?
To je bio posao. Tamo sam se trudila ne skretati pažnju na sebe. Zato monokromatske kombinacije. Odijela. Zakopčana do grla. Decentna šminka. Neumjesno mi je bilo što drukčije. Nisam bila važna ja. Društvene mreže su potpuno druga priča. To je gotovo isključivo privatan život. Tamo sam ja - ja. I smiješna i nasmijana i čupava i bosa. Često ljudi koji me upoznaju budu iznenađeni koliko sam drukčija od osobe s ekrana jer privatno se puno smijem. Onako, od uha do uha. Teme kojima sam se prije bavila bile su teške i rijetko je bilo prilike da me gledatelji upoznaju onakvu kakva sam inače - vedra i nasmijana.
Posvetila sam pažnju tijelu i psihičkom zdravlju. Teške teme, tuđi problemi kojima smo mi novinari opterećeni svakoga dana glođu i nas.
Ne možete ni zamisliti s kakvim teretima liježemo i budimo se, koja je cijena tog poziva. Zato sada malo više pažnje posvećujem sebi. Meditiram, plivam, pijem kolagen, češće prakticiram jogu kod moje Mirele Čavajde u Yoga plejsu... Svi misle kako sam ja pomogla njoj, ne znajući koliko je puta ona meni spasila život.
Ne koristite takve fotografije kako biste privukli pozornost na društvenim mrežama?
Kupanje u kupaćem kostimu čini mi se prikladno, zar ne? Stvar je u tome kako se prezentiraju i tretiraju žene. Društvo nas uvjerava da moramo biti lijepe, moramo držati do sebe, do svog izgleda, ne smijemo stariti... a kada držimo do sebe, pokušavaju nas natjerati da se sramimo toga. Jer ako smo lijepe, imputiraju da ne možemo biti pametne. Finska premijerka je na stupu srama jer je, zamislite, plesala. Političarke u Hrvatskom saboru analiziraju se zbog odjevnih kombinacija. Bivša predsjednica je neprestano na tapetu jer je sjela na pod, obukla kratke hlače... Jednostavno, ovo je i dalje muški svijet i na nama je da mijenjamo njihova pravila. Najbolji komentar koji sam pročitala na tu temu jest od Zelenih žena Finske: “Žene upravljaju, žene idu na zabave, žene plešu, žene se bave politikom... žene mijenjaju svijet!”
Kako vi izražavate svoju ženstvenost? I jeste li zasićeni trendom na društvenim mrežama u smislu polugolih tijela?
Uopće se ne smatram ženstvenom, ali vjerujem da to dolazi iznutra, iz samopouzdanja. Priča moje hrabre prijateljice Mirele Čavajde, kao i ona prošlogodišnja o poplavi 5,0 učenika pokazale su snagu društvenih mreža. Nije to samo mjesto za pokazivanje polugolih tijela, nego mjesto koje može izazvati tektonske promjene u društvu. Nije do alata, do onoga je tko ga koristi.
Je li bistriji pogled na neželjene situacije i probleme iz hladovine u kombinaciji s morem i mirisom Mediterana?
Apsolutno. Sve postane jasnije. Međutim, još trezvenije se čovjek osjeća kada gubitkom dragih osoba postane svjesniji života, njegove krhkosti i prolaznosti. Tada uviđaš koliko se često opterećujemo nevažnim. Razbacujemo se vremenom i mislima. Stvaramo probleme tamo gdje ih nema i cijenimo ono što imamo tek kada to izgubimo. Takav je život valjda dok smo mladi, mislimo kako ga ima još, kako je trenutak koji živimo samo početak nečega, a zapravo je to sve. I prije nego što se okrenemo shvatimo da je ono što imamo - jedino što imamo. Mentalno zdravlje i mir, obitelj i prijatelji postanu jedino važno.
Posljednje dvije godine bile su vam burne. Isprva otkaz na Novoj, odnosno prestali ste biti dio emisije ‘Provjereno’, čije ste bili zaštitno lice. Koliko vam je to teško palo? Kako sada gledate na cijelu tu situaciju?
Odluka je donesena razumno i sporazumno. Osjećala sam da je jedan ciklus došao svome kraju. Dugo sam se poistovjećivala s poslom. Trpjeli su zbog toga i obitelj i privatan život, a onda su mi se posložili prioriteti. Rijetki imaju privilegij to spoznati dok nije prekasno, a četrdeseta godina je trenutak kada čovjek sagleda svoj život i posljednji put ima priliku vidjeti gdje se nalazi prije nego što je kasno da promijeni smjer... Pročitala sam to nedavno u najnovijoj knjizi Karla Ovea Knausgårda te osjetila da se upravo to dogodilo i meni. Ništa nisam izgubila, pamtim predivne dane, nevjerojatne trenutke ispunjenosti zbog odabira novinarstva kao poziva... ali jedno sam se jutro probudila i odlučila ostatak života posvetiti sebi.
U kuloarima su se spominjale i neke optužbe za mobing koje su pratile tadašnju redakciju ‘Provjereno’ - emisiju velikog ugleda među gledateljima. Kako to komentirate?
Dugo sam o tome promišljala jer uvijek su mi kolege bili na prvome mjestu. Poticala sam zajedništvo i timski rad. Međutim, dosta je ljudi prošlo kroz redakciju u gotovo 14 godina i nisu se svi mogli nositi sa svakodnevnim, iz ove pozicije shvaćam, užasno zahtjevnim kriterijima. Putem su otpadali oni koji nisu dorasli zadatku. Svi smo plaćali cijenu izvrsnosti. Ja najveću.
Ima li istine da televizija može začarati u smislu doživljaja vlastite slike na ekranu?
Ima. Ako si takva osoba. Često sam vidjela svojim očima kako ljudi poprimaju monstruozna obličja kada im se dogodi ‘slava’. Pomisle da su važniji od, recimo, tete na blagajni. Oduvijek mi je to bilo nepojmljivo. Sina sam odgajala učeći ga da je posao na televiziji kao svaki drugi. Jedino je važno radiš li ga pošteno. Zato njega nikada nije impresioniralo to što mu mama radi.
Što ste o sebi najvažnije naučili nakon toliko godina u televizijskom poslu?
Da ti ime i obraz nitko ne može oduzeti i da nismo svi zamjenjivi.
Na što ste najponosniji (ipak ste radili jednu od najnagrađivanijih magazinskih emisija)?
Ponosna sam na svaku promjenu koju smo izborili - na stotine i stotine ljudskih sudbina koje smo promijenili, na sve one koje smo spasili. Nosim to zauvijek sa sobom. Ponosna sam i na odnos koji sam stvorila s gledateljima. Njihovo poštovanje. Nema boljeg osjećaja na svijetu nego kada znaš da onaj za koga si radio to cijeni. Samo je to važno, tada rad dobije smisao. Znate kako se kaže, snimku uvijek možeš poboljšati, ali ne možeš prevariti publiku. Ja sam za gledatelje izgarala. To se uvijek vidjelo na mome licu, kao i ljutnja, snaga, tuga i sreća kada bismo nekome pomogli. Ne možeš to naučiti odglumiti. Ili jesi ili nisi. Kamera to vrlo brzo razotkrije.
Put vam se nastavio na UNA televiziji gdje ste uređivali i vodili emisiju ‘Lice pravde’. Nažalost, nedavno nas je sve neugodno iznenadila vijest da je priličan broj novinara i urednika otpušten. Kakva je situacija s vama? Vi ste otvorili svoj obrt i dalje surađujete s UNA televizijom?
Prošle sam godine otvorila obrt koji se, između ostalog, bavi proizvodnjom televizijskog sadržaja. Nedugo nakon toga stigla je ponuda s Une da za njih produciram emisiju kakvu želim i da, suprotno medijskim natpisima, nisam dobila otkaz. Nikada nisam ni bila njihov zaposlenik, a ugovor mi još nije istekao. Kako nemam ništa s uređivačkom politikom niti s programskom shemom, odluku o daljnjoj suradnji tek ću donijeti.
Kako objašnjavate što kabelski distributeri UNA televiziju zavlače s odgovorom o dopuštenju emitiranja?
Beskrajno mi je žao što publika u Hrvatskoj nije imala priliku vidjeti sadržaj koji smo stvarali jer je vrlo kvalitetan. Sam pristup izboru tema, njihova obrada, dokumentaristički stil, način snimanja, filmske kamere, postprodukcija... sve je bilo na svjetskoj razini. No toliko se u medijima isforsirala priča o vlasničkoj strukturi da je sadržaj, nažalost, pao u drugi plan. Većina građana ne zna vlasničku strukturu drugih medija u zemlji jer se o tome ne izvještava. Ono što je meni bilo važno jest da imam potpunu uređivačku slobodu. Ali, nažalost, sadržaj u toj priči nije dobio šansu.
Koja je sudbina ‘Lica pravde’? Jesu li u planu drugi projekti?
Kako sam već rekla, ja samo isporučujem sadržaj, sve drugo ne spada u moju domenu odlučivanja. Što se mojih budućih projekata tiče, naravno da ih imam pa freelancer sam, od toga živim.
Rekli ste da ne planirate nego vjerujete životu. Kada ste to naučili?
Kada mi je iz onoga što se u tom trenutku činilo kao najteža životna situacija, život pružio najbolju opciju za mene.
A kako gledate kad vas ‘iznevjeri’?
Dosad nikada nije, život je uvijek bio dobar prema meni.
Nedavno ste bili u Jordanu. Kakva je to bila avantura? Koje anegdote pamtite?
Avantura života. Predivna zemlja i najgostoljubiviji domaćini koje sam ikada susrela. Jedan čovjek je ostavio svoju trgovinu i otrčao nekoliko stotina metara do supermarketa samo kako bi mi donio Coca-Colu jer je on nije imao, a ja sam nakon dana u pustinji imala neopisivu želju za hladnom limenkom Cole. On mi ju je ispunio ne očekujući ništa zauzvrat, ni da je platim niti da mu ostavim napojnicu. Želio mi je učiniti tu sitnicu, priuštiti mi taj gušt.
Druga najljepša scena koju ću zauvijek pamtiti jest kada je sin beduina kod kojeg smo spavali u pećini u samoj Petri, dok su svi zaspali, došao poskrivećki i pomazio me po nozi. Cijeli dan smo se igrali, pokazivala sam mu svoje pse, vodila njegove, a surov je to život i nema tamo mjesta za pokazivanje emocija. Zato je čekao noć, prišuljao mi se i pomazio me po nozi. Pogledi su nam se sreli, a meni se knedla stisnula u grlu od ganuća.
Iako ste godinama javna osoba, pomno čuvate ljubavni život. Imate li neku posebnu osobu uza se?
Ljubav je smisao života. Svetinja koju čuvam. Tu sam granicu postavila davno i ne planiram je pregaziti.
Što treba imati muškarac koji bi vama postao poseban?
Dušu.
Što smo mi bez ljubavi?
Mrtvaci.
Što dalje? Kad ćete posjetiti dugo željeni Nepal?
Za početak idem u Švicarsku koju toliko žarko želim posjetiti. Idem kod prijateljice Kristine Čorak, kolegice iz ‘Provjerenog’, koja se prije pet godina odselila tamo za suprugom. Sve je već isplanirala, putovanje vlakom, planinarenje, kupanje u jezeru... Jedva čekam! I Nepal će uskoro doći na red.
