SANJA DOLEŽAL O KNJIZI, DJECI I NENADU: 'Prvih godina nakon njegove smrti teško mi je padao Božić. Sada više ne jer...'

Kad smo potkraj ožujka ove godine intervjuirali legende pop glazbe - Marinka Colnaga, Sanju Doležal i Vladimira Kočiša Zeca - u povodu njihova koncerta kojim su u KD-u Vatroslava Lisinskog s nama slavili 20. Storyjev rođendan - šale, zafrkancije i dobre energije među njima nije nedostajalo. Kao da su znali da će dvorana biti rasprodana i raspjevana. Što i ne čudi s obzirom na vječne hitove Novih fosila, generatore lijepih emocija, ljubavi, nostalgije i sanjarenja. A taj DNK benda uvijek je sjajno ‘držala’ na visini i Sanja Doležal svojim šarmom, pristupom medijima i sceničnošću. Još kad tome dodamo njezinu ljubav prema kulinarstvu, što dobro znaju i gledatelji emisije ‘IN Magazin’ na Novoj TV, ne čudi što je u naš blagdanski broj Sanja i više nego dobro došla.

Nisu se mogli ne primijetiti vaša mladenačka energija i veselje na pozornici. Niste to usput izgubili? Čemu to zahvaljujete?

Imam još dosta energije za nastupe, ali kada se dogodi ovakav koncert, onda te energija publike ponese još više. Ne penjem se više na Sljeme brzinom kao prije, ali na koncertu taj problem ne osjećam. To je sigurno čarolija koja se dogodi zahvaljujući publici.

Je li vas naš koncert inspirirao za još više svirki od proljeća? Kakav ste imali raspored nastupa?

Sve u svemu, ovo je bila dobra godina. Dosta smo nastupali u Hrvatskoj i Sloveniji, u velikim dvoranama ili na trgovima. Gdjegod smo bili, super su nas primili. Kolovoz smo tradicionalno proveli odmarajući se, tako je već godinama, pa na jesen nastavili sa svirkama. I ovo razdoblje došašća smo dosta nastupali - na Badnjak smo tradicionalno u Johannu Francku, pa slijedi mali odmor do sredine siječnja. Tu je i predstava ‘Ljubav, gubici i moda’. Sretna sam što sam pod redateljskom palicom Nine Kleflin dio ekipe uz divne žene - Zdenku Kovačiček, Mirnu Medaković Stepinac, Karmelu Vukov-Colić i Matiju Prskalo. Kazalište mi je oduvijek bilo velika ljubav, pogotovo danas kad sam zahvaljujući Nini imala priliku igrati u mjuziklu ‘Menopauza’, pa i u ovoj predstavi. Nakon Nove godine nastavljamo obilaziti sve gradove u Hrvatskoj.

Uoči slavljeničke svirke najavili ste nam knjigu o Fosilima. Radi li se na njoj? Tko od vas troje izvlači uspomene i arhivira ih?

Svidio nam se koncept koji je zamislio Mario Mihaljević, on je i sudionik i svjedok mnogih događanja. Napisao nam je i mnoge predivne tekstove pa mislim da nas zaista poznaje u dušu. Najviše se sjeća Marinko, zafrkavamo ga da ima slonovsko pamćenje. Na kraju krajeva, on je i jedan od prvih članova, osnivač grupe, još od 1969. godine. Kada se on počne prisjećati, Zec i ja se razveselimo jer nas podsjeti na neke već pomalo zaboravljene doživljaje.

Pretpostavljam da će u knjizi biti i puno detalja, odnosa za koje se u javnosti nije znalo? Ne bojite se da bi zbog objavljenih pikanterija mogla puknuti neka prijateljstva ili odnosi?

Ne vjerujem, naravno da knjiga nije zamišljena da nekoga povrijedi. Treba ispričati priču o grupi, a anegdota uvijek ima.

Dok se knjiga ne realizira, radite li na novim pjesmama s dečkima? U tom glazbenom smislu što vam je obilježilo 2022. godinu?

Sretni smo što smo ove godine ostvarili odličnu suradnja s grupom Pavel u pjesmi ‘Dani koji sjaje’. Sjećam se kad nam je Aljoša poslao pjesmu, sastali smo se i u autu preslušavali. Pljuštala je kiša kao luda. Već na prvo slušanje svi smo reagirali isto. Svidjeli su nam se i glazba i tekst, baš nas je podsjetila na velike hitove Fosila. Bilo je lijepo barem nakratko vratiti se u studio, okružiti se mladih ljudima i njihovom energijom. Uživali smo snimajući spot, posebno kao gosti na njihovu koncertu u Zagrebu. Antonia, Aljoša i cijeli bend su super ekipa, hvala im na toj pjesmi.

A privatno?

Privatno je bila dobra godina. Nakon dvije i pol godine s manje druženja i putovanja bila sam na predivnom krstarenju Jadranom s divnim i inspirativnim ljudima, uživala u pustoj uvali na Dugom otoku, bez telefona, televizora i ljudi. Kao i svake godine, i ove sam posjetila kćer u Londonu, pogledala nekoliko mjuzikla i koncert Abba Voyage. Svaki se put trudimo obići i nova mjesta jer London je zaista inspirativan. Sretna sam što su mi roditelji živi, blizu smo... Djeca su odrasla, zdrava i samostalna. Uvijek sam tu za njih, ali oni sami moraju naći svoje mjesto pod suncem. Sama sam, ali nisam usamljena. Imam nekoliko dobrih prijatelja i prijateljica i osim zdravlja, ništa mi zapravo ne treba.

Vaš drugi dom je na Mrežnici. Koliko vremena godišnje provodite ondje?

Na Mrežnici sam veći dio godine, ali zbog praktičnosti Božić je ipak u Zagrebu. Odem i zimi, pogotovo ako padne snijeg. Tada je priroda čarobna.

Što vas najviše veže uz Zagreb?

Roditelji. Sva sreća da Mrežnica nije daleko pa mogu kombinirati oboje.

Zapjeva li se na Božić kod vas, s obzirom i da je vaša kći Lea studenica jazza u Londonu?

Malo se pjeva, više se sluša glazba. Krenemo sa svim blagdanskim pjesmama pa kako večer odmiče, može i po željama.

Vaš sin Luka završio je Prirodoslovno-matematički fakultet. Od koga je naslijedio dar za matematiku?

Ne znam, ali znam da je imao izvrsne profesore matematike i u osnovnoj školi i u gimnaziji. Moj suprug i ja nismo baš voljeli matematiku u školi, ali kuži je moj tata iako se njome nije bavio.

Zbog čega ste najponosniji na njih?

Ponosna sam jako. Pošteni su, skromni, brižni i samostalni.

Kako ste prihvatili njihov odlazak u bijeli svijet? Odrastanje?

To je dio čari roditeljstva. Pripremaš se za to od trenutka njihova rođenja. Nemam problema s tim da odlaze u druge zemlje. Danas je svijet zaista povezan i ništa više nije tako daleko kao nekad. Uvijek sam ih podržavala u njihovim ciljevima i snovima jer kad su oni sretni, ja sam još sretnija.

U božićno vrijeme obično se više prisjećamo posebnih ljudi. Kakve vas uspomene za ovo vrijeme vežu sa suprugom Nenadom Šarićem? Na čemu mu najviše zahvaljujete?

Prvih godina nakon suprugove smrti teško mi je padao Božić. Sada više ne, jer vjerujem da bi naši voljeni željeli na našim licima vidjeti osmijeh. Nene se sjetim svaki dan, naravno, a najzahvalnija sam na ljubavi koju smo proživjeli i na djeci koju smo zajedno odgojili.

Kakvi su planovi za doček 2023.? Koliko držite do toga? I vjerujete li u priču da se obavezno u novu godinu mora ući poljupcem, nikako svađom?

Kako za Novu godinu ne nastupamo, još nemam planove. Možda odem nekamo s prijateljima, možda prošećem gradom, a možda u pidžami dočekam ponoć. Štogod bude, bit će dobro i bit ću sretna.

Styling Robert Sever i Slobodan Velicki Šminka Paula Deković / Beauty by DEX Frizura Katica Topčić / Fabula de Forma Zahvaljujemo Via Decori (Gundulićeva 26, Zagreb) na ustupljenom prostoru za snimanje editorijala