ODIGRAO JE NAJJEZIVIJU ULOGU U POVIJESTI: Žene su ga jedva podnosile, a za jedinu kći ne zna gdje je i nije ga briga

Zahvalan sam što sam još živ i što mi još daju poslove. To me sprečava da upadnem u neprilike - prošlog mjeseca rekao je Sir Anthony Hopkins koji je posljednjeg dana 2022. godine proslavio 85. rođendan.

- Kad god pomislim da sam poseban ili na bilo koji način drukčiji, sjetim se oca i njegovih šaka... Njegovih grubih, slomljenih šaka. On je bio muškarac kolosalne energije, kao i moj djed. Bila je to nasilna energija koja je na kraju ubila mog oca. Bio je toliko napet da bi mu oči mijenjale boju. Djed je bio dinamičan, odrastao je u neimaštini i sve je sam naučio. Pradjed je sve zapio pa se djed morao brinuti o obitelji i završio je u pekarnici na Piccadillyju. Bio je vrlo aktivan u sindikatu, bio je socijalist i prosvjedovao je na londonskom Trafalgaru.

Smirio se tijekom godina, ali bio je nevjerojatan čovjek. Znao sam se s njim boksati, onako u igri, i paralizirao bi mi ruku - opisao je dio obiteljske povijesti dramski umjetnik koji je većinu djetinjstvu provodio sam, zaokupljen crtanjem i sviranjem.

Zbog takvog ponašanja školski kolege su mu prišli nadimak Ludi Hopkins. Nadimak je bio zabavan i njegovoj majci Annie Muriel koja mu je nakon što je pogledala film ‘Kada jaganjci utihnu’ i njegovu maestralnu izvedbu, rekla: “Uvijek sam znala da si čudan.”

- Bio sam nezgrapan, punašan dječak, apsolutno očajan u školi ili u bilo čemu drugome. Baš sam bio potpuno beskoristan cijelo djetinjstvo. Bio sam loš učenik i zbog toga su me ismijavali, mislim da sam zato razvio kompleks inferiornosti. Odrastao sam uvjeren da sam glup. Mislim da imam disleksiju, ali svi su me klasificirali kao idiota. U školi nisam bio sretan i san mi je bio da sam bilo tko drugi. Volio sam slikati i svirati klavir. Najveća želja bila mi je da nekamo pobjegnem, ne iz Port Talbota, nego iz pejzaža koji sam stvorio u svom umu - prisjetio se i opisao prema kojem se tada, ali i sada, principu uvijek ravna.

- Kao dijete bio sam izoliran i nikad ni s kim nisam bio blizak. Ne pitaj ništa i ništa ne očekuj! Prema tom sam načelu živio... Ipak, smo svi mi grešnici koji se sudaraju u mraku. Ni sada nemam puno prijatelja i pravi sam samotnjak - opisao je 2012. godine.

Na pokojem druženju želio je impresionirati ostale vršnjake pa bi pred svima pio tintu iz nalivpera, a zbog takvog ponašanja i loših ocjena roditelji su zaključili da će bolje radne navike steći u internatu. Odvojenost od obiteljskog doma nije na njega pozitivno utjecala, ocjene su mu opet bile vrlo loše, a vrijeme je i dalje provodio crtajući i svirajući. Probleme u stavu i ponašanju uočili su profesori i ravnatelj škole koji mu je rekao da je beznadan slučaj, što ga je toliko razbjesnilo da je prezrivo počeo gledati na koncept autoriteta.

Zbog nedostatka društvenog života vrijeme je provodio u lokalnom kinu i na velikom platnu gledao svoje najdraže glumce Humphreyja Bogarta i Jamesa Cagneyja. I horori su često bili na rasporedu, a njih se nikad nije bojao. Dapače, bili su mu smiješni. Svijet filma i kazališta polako ga je privlačio, ali jedno neugodno iskustvo poljuljalo je njegovu želju za glumom. Otac ga je odveo gledati dramu ‘Julije Cezar’, a nakon predstave na izlazu iz kazališta čekali su glavnu glumicu kako bi je zamolili za autogram.

- Odbila je dati autogram, samo je gurnula oca, sjela u auto i otišla. “Baš se pravi važna”, rekao mi je tata i vidio sam da ga je taj postupak povrijedio. Ljudi u ovom poslu misle da su svi oko njih nevažni, a ja mislim da bi trebali raz­misliti tko je stvarno nevažan - rekao je Hopkins kojem je uzor bio i Richard Burton, glumac koji je odrastao nedaleko od njegova doma.

Kao 17-godišnjak nabasao je na glumu nakon što se na prijedlog oca - koji mu je rekao da je vrijeme da se makne iz kuće i nađe neko društvo - učlanio u lokalni klub YMCA. Napravio je prve glumačke korake, svidjelo mu se pa se prijavio i dobio stipendiju za Kraljevski velški fakultet glazbe i drame u Cardiffu na kojem je diplomirao 1957. godine.

Odmah je želio iskoristiti stečeno znanje, ali prvo je dvije godine morao provesti u vojsci. Kako bi izbjegao služenje vojnog roka, pravio se da je gluh, ali varku su otkrili i postao je vojnik. Čim je završio službu, preselio se u London i nastavio studij na slavnoj Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti (RADA) nakon koje je 1965. dobio posao u Nacionalnom kazalištu Lau­rencea Oliviera. Njegove su izvedbe bile hvaljene, a priliku da se dokaže može zahvaliti Olivierovim zdravstvenim problemima. Završio je u bolnici zbog upale slijepog crijeva, a ulogu Edgara u drami ‘Ples smrti’ preuzeo je mlađi kolega.

Nadobudni glumac koji je sebe opisivao riječima ‘antisocijalni moron’, gradio je glumačku karijeru, a činilo se da mu je i obiteljski život sre­tan i sređen. U rujnu 1967. oženio se glumicom Petronellom Barker, a sljedeće godine dobili su kćer Abigail. U to vrijeme glumac je počeo sve češće piti te je, umjesto u kazalištu i na probama, vrijeme provodio u pubovima. Nakon što je propustio avionski let za jedno snimanje 1970. godine, produkcija je poslala asistenticu i njegovu ljubavnicu Jennifer Lynton da ga pronađe. Našla ga je i tog je dana napustio obitelj i počeo život s Jenny. O prvoj supruzi odbija govoriti u intervjuima, ali jednom je ipak rekao:

- Valjda sam bio sebičan i nisam bio dobar suprug i otac.

S time se slaže njegova kći Abigail koju je tijekom odrastanja rijetko viđao, a kad je odlučila postati glumica, promijenila je prezime u Harrison.

- Nismo bili bliski, nikad nismo raspravljali o važnim životnim pitanjima. Tijekom odrastanja viđala sam ga možda jednom godišnje. Tužno je sve to, ali moram nastaviti živjeti. Uvijek je bilo tako, a kad sam imala 16 godina, dogodila se svađa - opisala je Abigail koja je naslijedila očev glazbeni i glumački talent.

Nije željela otkriti što je bio uzrok svađe, a ni glumac ne želi komentirati zašto su prekinuli odnose, no u gostovanju kod radijskog voditelja Howarda Sterna priznao je da zna da mu kći stanuje ‘negdje u Engle­skoj’, ali ne i gdje točno.

- Abigail, gdje god da jesi, želim ti sreću. Ne čujemo se, valjda smo udaljeni. Pretpostavljam da ima dobar razlog za to. Nadam se da je dobro. Možda je previše zaposlena ili nešto slično - kratak je bio u izjavi o svom jedinom djetetu.

O njihovu odnosu ponovno se počelo pisati kada je 2021. godine osvojio Oscara za film ‘Otac’ u čijem je središtu odnos kćeri i oca koji sve više tone u demenciju.

- O tome ne želim reći ni riječi. Prošlost je zapečaćena. Za nečim žalim, ali ne možete poništiti stvari. Morate nastaviti živjeti i ne gledati unatrag - rekao je prošle godine za The Sunday Times.

Sreća obitelji, djeteta nije mu bila važna nego poslovni izazovi. Počeo se etablirati u svijetu filma, a presudan trenutak dogodio se kada je dobio ulogu u drami ‘Zima jednog lava’ u kojoj je utjelovio engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. Sve je više uzmicao od kazališta i fokusirao se na film i televiziju pa ga nije previše uzrujalo što njegovo pijančevanje i ispade ne cijene svi na londonskom West Endu.

- Radio sam kao luđak i bio temperamentan, vrlo težak. Uvijek sam bio nemiran i nisam bio jedan od staloženih glumaca. Kad smo 1973. radili ‘Macbeth’, shvatio sam da mi ne odgovara kazališni život. Upozorili su me da nikad više neću raditi ako ne popravim ponašanje. Tada sam počeo prezirati glumu u klasičnom teatru - rekao je Anthony koji je produkciju napustio usred sezone, i to bez najave. Kad ga se danas pita o vremenu koje je proveo u Nacional­nom teat­ru, kratko odgovara.

- Sjećam se da je uvijek padala kiša, sjećam se vlažnih cipela, mirisa ustajale kave u kantini. Nisam timski igrač i bolje je sve to zaboraviti. Ne sjećam se tog razdoblja, bilo je to tako davno... Iskreno, jasno se sjećam svega, ali odgovarati na takva pitanja je kao da sam na psihoterapiji - rekla je zvijezda serije ‘West­world’, a poznat je po izvrsnom pamćenju i tehnici kojom uči tekst za svaku scenu.

- Prvo jednom pročita i nacrta X, zatim ponovno čita i od X napravi zvjezdicu, nakon trećeg čitanja nju zaokruži. Na kraju je njegov scenarij prepun znakova i svaku rečenicu pročita više od 300 puta - opisao je producent koji je s njim surađivao na nekoliko filmova.
Uz oznake pokraj svake rečenice napiše i koliko ih je puta pročitao, a markerima raznih boja označava radnju teksta pa su crveni i narančasti za nasilne scene, a dijalozi su zeleni, plavi i žuti. Potpuno se unosi u tekst pa ne čudi što su njegove interpretacije uvijek hvaljene, često i nagrađivane. Kako bi izgradio svjetsku filmsku karijeru, odlučio je poslušati očev savjet i preseliti se u Los Angeles ili, kako je jednom rekao, zemlju Paška Patka.

- Rekao mi je: “Lijepo je ovdje glumiti u Sha­ke­speareovim djelima i klasicima, ali ne želiš li zaraditi?” Bio je u pravu i savjetovao mi da odem u Hollywood kao Richard Burton. Zato sam i otišao u Los Angeles. Zaljubio sam se u sunce, sve je bilo šareno, kao da ste stalno na drogama. Shvatio sam da je to odlično mjesto za život - prisjetio se glumac koji je počeo nizati uloge, ali i sve se više opijati.

- Ispunjavala me luda energija. Ona me razdirala i mogao sam se sa svime nositi samo uz alkohol, ali tada ne znaš kada treba stati. Čitao sam biografiju Johna Belushija. On je imao jednaku energiju i bijes kao i ja, ali se uništio. Pre­poznajem sebe u njemu, tu turbulenciju i nemir. Oni su i dalje u meni, ali naučio sam se s njima nositi i više ne dopuštam da me uništavaju. Usporio sam sâm sebe. Umirio sam se i sada koristim tu energiju za slikanje i skladanje, i to mi pomaže. Naravno da mi je žao što sam povrijedio ljude oko sebe, ali biti alkoholičar nevjerojatno je i moćno iskustvo. Bilo je dana kada bih popio bocu tekile i nije mi bilo bitno hoću li se ubiti ili ne - iskreno govori o svojoj ovisnosti, a tome je svjedočila i njegova druga supruga Jennifer s kojom je prvi put u javnost izišao 1971. godine.
Bračne zavjete izmijenili su dvije godine poslije, nekoliko mjeseci nakon što se i službeno razveo od prve supruge.

- Bio je ono što sam tražila u muškarcu. Kreativna je, dinamična i zanimljiva osoba, odnosno sve što ja nisam - u jednom od rijetkih medijskih istupa rekla je Jenny koja se godinama nosila s njegovim alkoholizmom. No na Božić 1975. bilo joj je svega dosta, ostavila ga je i vratila se u London. Nazvao ju je i plačući preklinjao da mu se vrati, na što je pristala, uz uvjet da se otrijezni. Obećao joj je da hoće, ali nastavio je piti i 29. prosinca probudio se u hotelskoj sobi hotela u Phoenixu. Nije znao kako je ondje dospio i nije se mogao sjetiti vožnje automobilom iz Los Angelesa u gotovo 600 kilometara udaljeni grad. Shvatio je da mora početi kontrolirati život pa je prihvatio savjet svog agenta i prijavio se na sastanke Anonimnih alkoholičara.

- Sve se to dogodilo jednog ponedjeljka ujutro 1975. godine. Kao da mi je neki glas rekao: “Spreman? Idi!” Taj je glas bio najbolji dio mene, podsvijest koja me došla spasiti. I tog je ponedjeljka sve završilo. Kao da se upalilo svjetlo. Nije bilo potrebno objašnjenje, jednostavno sam bio spreman i voljan. Kad se osvrnem na to razdoblje, znam da sam imao sreće što sam uspio pobjeći - opisao je, a i danas je član AA-a.

Supruga mu je pomogla da svlada ovisnost. Mogao se čiste glave posvetiti novim projektima kojima je gradio ugled jednog od najtalentirani­jih glumaca svoje generacije. ‘Čovjek slon’, ‘Vri­jeme promjena’, ‘Bounty’, ‘Rat jednog čov­jeka’ samo su neki od naslova, a prekretnicu je donijela uloga serijskog ubojice i kanibala Han­nibala Lectera koja slovi za najstrašniju izvedbu svih vremena.

- Pitaju me je li to moje najbolje ostvarenje, ali nije. Naučio sam tekst, došao i stavili su me u staklenu kutiju. Bila je to dobra uloga, ali najbolje sam odradio one u filmovima ‘Na kraju dana’, ‘Legenda o motoru’ i ‘Nixon’, nikako ‘Kad jaganjci utihnu’. Najbolje što mi je donijelo snimanje filmova jest što me izvelo iz kazališta. Svake večeri ista uloga, iste riječi, sve je stalno bilo isto. Na­kon šest mjeseci to jako dosadi i zato sam odbio poziv da glumim u ‘Hamletu’ - rekao je.

Film ‘Kad jaganjci utihnu’ donio mu je nagrade Oscar i Baftu za najboljega glumca. Postao je jedno od najtraženijih imena u svijetu filma, nizao je nagrade i odlične uloge. No 2002. završio je njegov drugi brak. Navodno, još od 1998. nisu živjeli zajedno, njezin je dom bio u Lon­do­nu, a njegov u Los Angelesu gdje je imao brojne ljubavnice koje nije skrivao. Među njima je bila i kulinarska televizijska zvijezda Martha Stewart, no veza nije potrajala jer je svaki put kada bi pogledala Anthonyja, vidjela Hannibala Lectera. Jedna od ljubavnica bila mu je manekenka Joyce Ingalls s kojom je išao na sastanke Anonimnih alkoholičara.

- Joyce mi je vratila strast i izdržljivost koja je godinama u meni spavala. Problem je u tome što sam samotnjak i moja supruga to nije mogla shvatiti. Nisam obiteljski čovjek i ne razumijem obiteljsku odanost - objasnio je.

Godinu dana nakon razvoda vjenčao se s kolumbijskom glumicom i redateljicom Stellom Arroyave koju je upoznao šećući jednom trgovinom antikviteta.

- Ona se brine o meni i govori mi da se opustim. Treba uživati u životu - poručio je Velšanin kojem je supruga bila i redateljica u filmu ‘Elyse’.

Glumac je iznimno darovit glazbenik, slikar i skladatelj koji je napisao brojna djela za simfonijske orkestre. Klavir svira od pete godine, a 1980-ih objavio je pjesmu ‘Distant Star’ koja je zasjela na britanske glazbene ljestvice. Danas govori da je to budalasta pjesma, ali ne krije ponos skladateljskim ostvarenjima, kao i činjenicom da nema prijatelja.

- Nemam mnogo prijatelja... samo jednog, možda dva. Nemam prijatelja koji su glumci. Na setu producenti najčešće kažu da dan prije snimanja cijela ekipa mora ići na večeru kako bismo se svi upoznali, a ja uvijek pomislim: “Zašto?” Nisam gladan i ne želim nikoga upoznavati. Toliko je dosadno sjediti i biti društven, a i hrana je najčešće grozna. Bio sam prijatelj s Johnom Hurtom, ali ne nedostaje mi. Smrt je dio života. Svi tako završimo. Nema ih više i to treba prihvatiti - rekao je.

Objašnjenje za nedruštvenost pronašao je prije petnaestak godina kad mu je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, jedan od poremećaja iz autističnog spektra.

- Definitivno gledam ljude na drukčiji način. Volim dekonstruirati karaktere i vidjeti što ih pokreće. Volim ljude i zanima me kako razmišljaju, ali volim biti sam - objasnio je glumac koji ne pomišlja na mirovinu i tvrdi da bi umro da ne radi.

Iako ne zna uvijek točno radnje filmova u kojima glumi (poput hitova ‘Transformeri: Posljednji vitez’ ili ‘Thora’), rado prihvaća nove izazove, a jedan od njih je i film ‘Vrijeme Armagedona’ koji je u prosincu bio u kinima.