MARIJANA MIKULIĆ ZA STORY O NOVOM NAPRETKU SVOG SINA: 'Puno je dana kada smo na rubu sa snagom, ali stalno ide naprijed'

Marijana Mikulić na društvenim mrežama iskreno progovara o svim temama iz svog života, a često dijeli i informacije o napretku svog četverogodišnjeg sina Jakova koji ima poteškoće u razvoju.

‘Petak 13. je bio više nego sretan dan za majku ovog svemirca. Ispred Jakija je PECS knjiga, komunikacijski sustav - sličice uz pomoć kojih slaže rečenice i dijete može pokazati što želi ako to ne može verbalizirati. Jaki je uz pomoć PECS sustava počeo koristiti osnovne glagole i slagati jednostavne rečenice. Početak videa pokazuje proces učenja, kako to nekada ide, i kako treba pomoć/podršku. Kraj videa pokazuje nešto sto sam jedva stigla snimiti jer je došlo potpuno neočekivano’, napisala je Marijana.

Dodala je kako je za taj uspjeh trebalo puno rada s njezinim sinom i istaknula je da je jako zahvalna te je poručila svima da ne odustaju. Njezina objava je naišla na veliko oduševljenje pratitelja i čestitali su glumici, a Marijana je sada za Story otkrila detalje napretka svog sina.

Koliko je napredak ovakvog tipa značajan za svakodnevnu komunikaciju s Jakovom?

Nama je svaki Jakijev napredak značajan, od prvih kontakata oči u oči, pokazne geste i riječi daj, preko kontakta očima koji sada uspostavlja sa svima bez problema, do formuliranja prvih konkretnih rečenica. Osim što je svaki taj korak naprijed značajan kao takav, svaki taj korak naprijed omogućava njemu lakše funkcioniranje u svijetu, omogućava mu da izrazi neku svoju želju, potrebu, negodovanje, i samim time se smanjuje njegova frustracija. A nama olakšava da razumijemo kako se osjeća, što želi ili treba u datom trenutku. Nešto što je mnogima normalno, i neprimjetno rekla bih - djeca rastu, usvajaju iz okoline ponašanje, govor, igraju se – mi Jakija moramo učiti korak po korak. Nešto kao kada netko ima potencijal da nakon neke nesreće opet prohoda, ali treba puno rada i truda da se osovi na noge. A mi smo sretni da taj potencijal postoji, i svaki korak slavimo i zahvaljujemo Bogu na njemu.

Koliko znači upornost i strpljenje roditelja i obitelji općenito da se dođe do ovakvih rezultata?

Iza toga stoje sada već skoro dvije i pol godine upornog rada, odlazaka na razne terapije, koje su se kako on raste i napreduje, i mijenjale prema njegovim potrebama – prvih godinu dana redovito je išao na floortime kod divnog defektologa Romana, logoped od prvih dana privatno a kasnije naša draga teta Sanja, od prvih dana senzorika jednom tjedno, doma nam dva puta tjedno dolazi radni terapeut, jednom tjedno terapijsko plivanje. A od jeseni je krenuo i na PECS – sustav komunikacije razmjenom sličica – kod tete Ive Kovačić, i to mu je olakšalo da počne slagati raznovrsnije rečenice, jer je jako vizualan tip. Svakodnevno smo mu prije spavanja čitali logopedske slikovnice, pa je i sam Jakov počeo čitati, tako da je PECS nekako došao, rekla bih, u trenutku idealnom za Jakova. I evo počele su se događati i prve rečenice s više riječi.

Postoji li uopće dan kada ne vježbate s Jakijem? Ili su to već uobičajene svakodnevne aktivnosti koje su sad stvar rutine?

Puno je dana kada smo na rubu sa živcima, snagom, kako fizičkom, tako i psihičkom. Jer imamo i mi, kao i drugi ljudi, svoje obaveze, poslove, ali imamo i još dvoje djece. Pa se nerijetko dogodi da osmaš, kojem je sada svaka ocjena važna, ostane bez pomoći doma oko nečeg što ne razumije, jer smo rastrgani, pa loše napravi test. Dogodi se da srednji par dana za redom upozorava da treba novu bilježnicu, ili neki pribor, a ako odmah to ne napravim kada mi kaže ili ne upišem u zatrpani raspored, gotovo, zaboravim. Jako mi teško bude prihvatiti da nisam mama koja s djecom stigne gledati film zamotana u dekicu, da nemam volje otići na igralište sa srednjim jer kud s malim. Jer i film na tv-u, i igralište, i sve gdje uključujemo Jakija – onda se vrti oko Jakija, jer moramo paziti neprestano. On nema osjećaj za opasnost, cestu, auto. Nema osjećaj da smeta nekome u igri, jednostavno dođe i drugoj djeci uzme loptu, autić, zauzme vrtuljak. Pa se znamo podijeliti, kada uopće ima vremena za slobodnu aktivnost, a da nismo mrtvi od svega. Ali sve to skupa je prilično iscrpljujuće, s obzirom da nemamo nikakvu pomoć tu u Zagrebu.

Ali opet, mogu biti samo zahvalna. Jaki je fizički zdravo, motorički spretno dijete, ima potencijal za napredak, i polako, ali sigurno stalno ide naprijed. Dokud će doći, i gdje su njegove granice – o tome neću razmišljati! Radije razmišljam koje su njegove mogućnosti, što sve može i zna, i kako mu možemo pomoći da ostvari svoj puni potencijal.