Pjevač Marko Stanković, kojeg u karijeri podržava i Sergej Ćetković, otkriva kako je naučio slovenski, kad su roditelji shvatili da je u prošlom životu bio magarac te što je proživljavao radeći kao pjevač na kruzeru.
Prije nekoliko tjedana objavili ste kantautorsku pjesmu 'Da ne svane', kako ste zadovoljni reakcijama? U autobiografskoj pjesmi srce vam je slomljeno, javljaju li vam se djevojke koje bi vas tješile?
- Djevojke koje se javljaju jako su ljubazne i hvala im na podršci na mojem glazbenom putu. Reakcija je neočekivana. Četrdeset tisuća pregleda u dva tjedna i stvarno puno lijepih i pozitivnih komentara; ja sam zadovoljan, ali ponavljam - ovo je samo početak. Sve će doći na svoje mjesto. Drago mi je da se ljudi poistovjećuju s mojom pjesmom, to mi daje energiju da nastavim dalje.
Prvi bend osnovali ste sa 15 godina, i do danas nastupali ste na koncertima, vjenčanjima, privatnim zabavama više od tisuću puta. A odmah u početku imali ste priliku dijeliti pozornicu s Goranom Bregovićem i Sergejem Ćetkovićem. Kakva su to bila iskustva?
- Jednostavno od rane mladosti bilo je suđeno da se bavim ovim poslom. Glazba je bila svugdje oko mene i jako mladi smo već bili na pozornici i imali prilike predstaviti sebe velikom auditoriju. S Goranom je bilo fenomenalno! I dalje pamtim taj trenutak kad sam prvi put ugledao publiku kojoj se ne nazire kraj. Sergej Ćetković je veliki gospodin, koji se i danas, poslije svih godina, sjeća naše kratke suradnje u seriji "Istine i laži" i uvijek podrži na društvenim mrežama ono što ja sada radim, pa je tako bilo i kad sam izdao spot za pjesmu "Da ne svane".
Što vas gura naprijed, koji je vaš najveći san - u karijeri i intimnom životu?
- Kad sam bio mlađi, to je bio neki grandiozni holivudski san o uspjehu i velikim pozornicama, a danas me naprijed gura tvrdoglavost, upornost i snovi tog malog Marka. Ne želim ga razočarati. U glazbi sam napravio sve što se moglo, osim toga da imam koncert sa svojim pjesmama i to je ono na čemu uporno radim. U privatnom životu to su neki mir i ljubav. Prošle su me klinačke bubice, nemam potrebu za skupim stvarima, niti za nekim osjećajem “bitnoće”.
Majka vam je glazbeno obrazovana, sestra i brat također su u nekom trenutku pjevali s vama. A tata? Jeste li prvi u obitelji koji se posvetio upravo glazbi? Kako je u startu vaša okolina reagirala?
- Iako je tata jedini glazbeno neobrazovan, najveći je muzičar od svih. Čovjek živi za glazbu, dosta je naslušan i ne znam kako, ali razumije stvari koji običan slušatelj ne razlikuje. Prvi sam u obitelji koji je ovo odabrao za svoj poziv. Iako su me željeli podržati, naravno da su bili prepuni strahova, jer su odrastali u vremenima s nekim drugim vrijednostima i osjećajem sigurnosti. Danas taj osjećaj sigurnost, ako mene pitate, ne postoji ni u jednom poslu. S vremenom su u potpunosti prešli na moju stranu jer su shvatili da sam u prošlom životu bio magarac i da od ovoga nema odustajanja.
Više ste mjeseci bili otisnuti od obale i živjeli na turističkom kruzeru. Koje ste sve države obišli i posjetili? Što vas se posebno dojmilo?
- Kad bih iskoristio jednu riječ, ona bi bila - ludilo! Ogromna je promjena iz rodnog grada otići i odjednom vidiš Meksiko, Dominikansku Republiku, Jamajku, New York, Kanadu, Grenland, Island, Izrael, Cipar, Ujedinjene Arapske Emirate... Velika promjena bili su i ljudi koji te okružuju - drugih rasa, kultura, potpuno drugačijih razmišljanja i pristupa životu. Kako vrijeme prolazi, sve manje vidiš razlike i sve više uočavaš sličnosti, to je također fascinantno. Zabava ne brodu ne prestaje, svaki dan je nova godina.
Kako je tamo izgledao radni dan? Ondje ste se prvi put susreli s nemoralnim ponudama, uletavale su vam starije žene s novčanim ponudama za seks?
- Moj radni dan je bio - iz snova. Plaže i kokteli tijekom dana, čak sam i plivao s dupinima, a navečer ono što volim najviše i to u najboljim uvjetima - svirali smo koncert do 90 minuta. Da, istina je da su starije gošće bilo malo slobodnije, sve je to nama u bendu bilo presmiješno. Naravno da nitko od nas nije ni pomišljao na to da prihvati bilo kakvu ponudu, ali svakako su te situacije bile nešto novo i drugačije.
Od pandemije živite u Ljubljani, gdje se i ranije preselio ostatak vaše obitelji. Kako ste se priviknuli na njihove običaje? Sigurno ste i jezik morali naučiti...
- Prionuo sam učenju jezika čim sam došao. Uvijek sam prezirao ljude koji žive u nekoj državi, a ne govore njihov jezik jer, eto, može im se. Gdje je tu poštovanje? Kupio sam sebi dječje knjige, crtane filmove i krenuo gledati i čitati svaki dan, kao kad sam kao dijete učio engleski jezik. Ljubljana je spoj Balkana i zapada, ovaj balkanski dio objeručke sam prihvatio, a ovaj zapadni isto kao i na brodu, morao sam. Ljubljanu zovem Mala Jugoslavija jer samo u mojoj zgradi ima nas iz svih država u okolici. Svi smo zajedno, svatko svakome pomaže, nikoga nije briga odakle je ovaj drugi podrijetlom. Drago mi je da se razumijemo i da možemo koristiti naš humor a da se nitko ne naljuti. Slovenski običaji jesu nešto drugačiji, ali meni to nije teško prihvatiti. To je njihovo i ja to poštujem, kraj priče.
Da možete na jedan dan biti neki superjunak, koji biste voljeli biti i kako biste proveli taj dan?
- Znam da nikako ne bih volio biti Hulk. Svakodnevno me ljute ljudi iz našeg posla i ponosim se kontrolom emocija u tim trenucima, a kao Hulk to ne bih mogao. Mnogi bi ljudi onda nastradali zbog neodgovorenog maila. Šalim se, naravno. Volio bih biti Superman. Tri su razloga. Sve povrede samo bi se odbijale od mene, pijani gosti više ne bi bili problem. Uštedio bih na vremenu i gorivu, letio bih na svaku svirku brzinom svjetlosti, sjajno! I svi bi odmah odgovarali na mejlove jer nitko ne želi naljutiti Supermana.
