DOMAĆA PJEVAČICA O ŽIVOTU S KRONIČNOM BOLESTI: 'Ljudi su puni predrasuda, vrlo brzo sam morala odrasti'

Pjevačica Sara Tićak progovorila je o sportskim navikama, ljubavi, želji da nauči i turski jezik te životu s dijabetesom.

Pjesma predstavlja vaš zvučni identitet, njom ste se predstavili estradi u prosincu. Hoće li novi materijali ići u tom smjeru? Što pripremate za ovo proljeće?

- Radim na novim materijalima, koji će biti prožeti mediteranskim popom, koji je svakako moj glazbeni pravac. Možete očekivati nešto malo drugačije od "Tamo gdje te nema", za koju sam dobila jako lijepe komentare i reakcije ljudi. Ne smijem otkriti previše, ali vrlo skoro će izaći moja druga pjesma koji će pratiti i jednako zanimljiv videospot.

Na vas je utjecala razna glazba tijekom odrastanja u Rijeci - od talijanskih kancona, preko domaće zabavne glazbe, stranih boybandova... Koju glazbu danas slušate?

- Odmalena sam istraživala i uživala u svim stilovima glazbe, a danas sve ovisi o danu i raspoloženju u tom trenutku. Volim blues, jazz i rock'n'roll. Imala sam priliku biti na koncertu Toma Jonesa i doživjeti posebnost njegova glasa, ali izvođač koji je imao poseban glazbeni utjecaj na mene bio je svakako Elvis Presley, a najviše volim njegov album "The Wonder of You" na kojem je svirao Kraljevski filharmonijski orkestar. Cijeli opus The Beatlesa blizak mi je srcu, a volim i Abbin live album iz 1986., tu su još i Filippo Neviani Nek, Michael Bublé, Ronan Keating...

Koje festivale radije pratite - Sanremo ili Doru?

- Oduvijek pratim podjednako i Doru i Sanremo, ali priznajem - festival talijanske kancone mi je draži.

Prvi ste put s četiri godine, kao dio Malih Riječana, najmlađe skupine tog zbora, nastupali u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Koje su vam pjevačke ambicije danas?

- Djetinjstvo su mi obilježili javni nastupi, a najdraži su mi u sjećanju ostali oni u kazalištu, uz taj u Lisinskom koji se prenosio i uživo na televiziji. Susretala sam i upoznavala razne estradne umjetnike, a izdvojila bih pokojnoga Galiana Pahora, koji je bio moj veliki glumački idol i jedan od neizostavnih voditelja naših javnih nastupa. S četiri godine sigurno nisam ni sanjala da ću jednom stvarati sebi mjesto na estradi. Život nas uvijek iznenadi kad se opustimo i prepustimo svemu što nam život donese na put. S puno ljubavi krenula sam u solo karijeru, drago mi je da ljudi već prepoznaju to što radim. Želim da zajedno uživamo u glazbi godinama, a ambicija je da stvaram i da moje pjesme žive u srcima ljudi. Mislim da je to najveća nagrada.

Odgojeni ste u sportskom duhu. Plivanje, tenis, nogomet, košarka... Sve su to bili sportovi u kojima ste se isticali i bili izvrsni. Koji od njih vam je najviše utjecao na život?

- Košarka je svakako najviše utjecala i pridonijela izgradnji mog karaktera. Najviše je pozitivnih stvari u sportu, negativne su popratne ozljede. Naučiš da gubitak utakmice nije razlog za dramu nego detaljnu analizu kako bismo svi uvidjeli pogreške i bolje se pripremili za sljedeći okršaj. Sport te nauči cijeniti protivnika, ustrajati u svom cilju. Naučiš se nositi i s bolovima i sa žuljevima. A onda sva ta znanja i vještine preneseš na sve segmente života. Pobjede donose neopisiv osjećaj sreće i ponosa, primiti medalju je krasno, ali u tom trenutku osjetiš cijeli put pun odricanja i zalaganja kako bi se ona osvojila. Ponosna sam na sve što sam prošla.

Vrijedi li danas za vas ona 'u zdravom tijelu zdrav duh'?

- Sport je danas u moj život uključen rekreativno. Sportašica sam u duši i to je nešto što ostaje. Jednom sportaš, uvijek sportaš. Kada uhvatim slobodnog vremena, uzmem loptu i odem na košarkaško igralište. Bicikl je meni također jako značajan, tako da vozim po svakakvim krivudavim putevima.

Diplomirana ste ekonomistica, bivša košarkašica, fotografkinja, danas pjevačica. Postoji li nešto u čemu se niste okušali do sada, a voljeli biste?

- Imala sam sreću da sam odmalena imala priliku okušati se u svemu. Ako i postoji nešto što želim, a da nisam, ne mogu se toga trenutno sjetiti.

Koji su vaši hobiji, male strasti? U čemu još posebno uživate?

- Parfemi, kozmetika, odjeća, obuća... sve su to neke stvari koje volim i kojima se radujem, kao vjerojatno svaka žena. No, ne patim od markiranih stvari. Kupujem ono što mi se sviđa i što mi pristaje. Kao pravi gurman uvijek sam spremna za kušanje, ali i spremanje raznih specijaliteta, uživam u dobrom filmu i knjizi, a otkrila sam da mi se sviđaju turske serije, na jedan zanimljiv i neobičan način obrađuju ljudske sudbine. Iznimno volim tursku glazbu, pa bih nekad u budućnosti rado naučila i turski jezik.

Što je s ljubavi? Je li ona možda pokretačka snaga za vašu trenutnu kreativnu eksploziju?

- Moja umjetnička energija je odraz mog karaktera.

Jeste li zaljubljeni? Tko vam je najveća podrška u životu?

- Uvijek sam zaljubljena, uvijek postoji nešto što volim i što mi se sviđa. Najveća podrška u životu su mi roditelji.

Životne okolnosti odmalena su pred vas stavili velike izazove, otkad vam je sa šest godina dijagnosticiran dijabetes. Satove klavira ste prekinuli jer vam je krv išla iz prstiju od udaranja po tipkama. Koliko ste se ljutili kad bi vam dijabetes pomrsio planove ili ograničio u nečemu?

- Moja bolest, to jest stanje organizma, potaknulo me da naučim otvarati drugačije vidike koji su mi pomogli uvelike u životu: ne postoji problem koji je nepremostiv, ne postoji trenutak koji nije važan, razgovor i uvažavanje među ljudima osnovi su pokretači za ljepši i sretniji život. Mislim da je jako važno educirati ljude o kroničnim bolestima jer ima puno neznanja i zabluda iz kojih se rađaju strahovi, predrasude... Dijabetes je predstavljao mnoge izazove i suočavanja s realnošću. Vrlo brzo sam morala odrasti. Važno je prihvatiti sebe, zavoljeti sebe i ne dopustiti da se ikad pod utjecajem okoline zatvorimo u sebe. Podrška i razgovor su najvažniji.