Svojim umjetničkim radom ukazuje na probleme, a za Story objašnjava koliko su joj važni aktivizam i feminizam, ali i kako kao majka za svoju kćer stvara temelje svijeta u kojem jednakost i ravnopravnost neće zvučati kao floskule te u kojem sva djeca bez osude imaju pravo reći što misle i kako se osjećaju. Govori što i drugi roditelji mogu činiti kako bi se ostvario ovaj cilj, a otkrila nam je i koliko se veseli 3. lipnju. Naime, tada će sa svojim Elementalom na Šalati održati veliki koncert kojim će ovaj kultni zagrebački bend proslaviti 25 godina iznimne karijere ispisane hitovima 'Priroda i društvo', 'Romantika', 'Malena', 'Iz dana u dan’, 'Goli i bosi'...
…Primimo jedne druge na leđa.
Nosimo jedne druge.
Zaštitimo jedne druge.
Jer cijeli svijet čeka da posrnemo.
Tako je namješten.
Nemojmo mu dati da nas gricne…
Stih je iz pjesme koju ste prije dvije godine objavili na Dan žena. Mijenja li se polako taj svijet koji samo čeka da posrnemo? Hoće li se ikada promijeniti?
Mijenja se, ali polako jer čovjeku i svijetu promjena nije inherentna. Za promjenu, bilo koje vrste, treba uložiti golemu količinu energije i upornosti, upiranja koje se ponekad čini besmislenim ili preteškim, ali to je rad koji se ‘mora’. Da se svijet ne mijenja, ne bismo bile u poziciji u kojoj smo danas, koja je daleko bolja od pozicije žene prije 100 godina, ali i daleko je od ravnopravnosti kojoj težimo. Zato mi je smiješno kad me netko upita: “Prava žena, nije li to odavno riješena stvar?” Nažalost, nije. Da, situacija je bolja, ali nije riješena. Osim toga, odgovor na ovo pitanje ovisi i o geografskoj poziciji osobe koja na njega odgovara - prava žena u Iranu, Švedskoj ili Hrvatskoj nisu na istoj ravni.
Za Dan žena u javnom prostoru se malo više govori o pravima žena, ženskim pitanjima, feminizmu... O svemu tome, ali i brojnim drugim problemima vi progovarate tijekom cijele godine, i to ne samo u pjesmama, nego i u poeziji, intervjuima… Koliko vam je aktivizam važan?
Postoji tih nekoliko dana u godini kada se o pravima žena piše malo većim fontom, no za nas koji o pitanjima žena promišljamo češće ili dublje, tih nekoliko dana nije dovoljno. Reći ću pa makar zvučalo kao klišej: svaki dan je dan žena i ženska pitanja zaslužuju da se o njima uvijek govori u javnom i intimnom prostoru. Namjerno povezujem javni i intimni prostor - bez rasprave o ženskim pravima u maloj jezgri obitelji ili prijatelja nećemo postići promjenu u javnom prostoru. Ako se u javnosti o ženskim pravima govori na isključivo akademskoj, znanstvenoj ili teoretskoj razini, a kod kuće vam partner kaže da se “ponašate kao pičkica” i vi to primite šutke, neće doći ni do kakve promjene u tkivu društva. Jer ono je jednako javno i intimno, sazdano od istih blokova. Tu je uloga umjetnika koji progovaraju o promjenama (uključujući i žensko pitanje) esencijalna jer umjetnici progovaraju o intimnim situacijama i iznose ih pred javnost, što služi kao triger za njihovo otvaranje. Dobar primjer je aktualna pjesma Miley Cyrus ‘Flowers’ koja je u javnom prostoru otvorila pitanje osnaživanja žena.
Koliko ste zbog svog angažmana bili izloženi kritikama? Ima li onih koji vam se javljaju u inbox i ostavljaju svakakve poruke? Ili je ipak više osoba koje vam javljaju da su ih vaše i Elementalove pjesme potaknule na promjene?
Kada se ne bojiš jasno artikulirati ono što ti je na pameti, moraš biti svjestan da će tvoj jasni da ili ne stav prouzročiti i jasnu reakciju s druge strane. I zato sam često na meti kritike, ali moram priznati da se s time dobro nosim. Najgore što se umjetnici može dogoditi jest da njezin stav i rad ne polučuju nikakvu reakciju. S druge strane, koliko ima negativnih reakcija zbog mojih jasno artikuliranih izjava koje serviram bez straha, toliko ima i pozitivnih. Mnogim ljudima sam svojim pjesmama i intervjuima pomogla da se osjećaju podržanima i malo manje čudnima jer sam i ja jedan od čudaka. Ima nas još. Želim da se u javnom prostoru otvori dijalog, a bez kritike to nije moguće. Uvijek sam otvorena poslušati i drugu stranu pa da argumentirano raspravljamo. Iz kritičkih komentara čovjek može mnogo toga naučiti, biti korigiran i modelirati svoj stav. Naravno, tu govorimo o kritičkim komentarima s imenom i prezimenom.
Može li se angažiranim tekstovima, umjetnošću utjecati na društvo i mijenjati ga?
Može, apsolutno. Pogotovo ako govorimo o umjetnicima koji imaju internacionalni doseg. Uzmimo za primjer Banksyja ili Marinu Abramović koji su svojim angažiranim radom dubinski prodrmali svijet. Umjetnost udara u one najtanje žice od kojih smo izgrađeni, a iste žice čine mene, vas, moćnike i predsjednike koji kroje globalne politike. Svi su oni konzumenti umjetnosti. Ako umjetnost, uz zabavnu ili estetsku kvalitetu, nosi i angažiranu poruku, teško ju je zanemariti. Primjerice, trap glazba je za povezivanje i revitalizaciju ex-jugoslavenskog područja učinila više nego deseci projekata iz fondova EU. Što se tiče tekstova pjesama i angažiranosti, iz vlastitog iskustva govorim da ponekad i poruka ‘obučena’ u metaforu, koja na prvi pogled nema veze s angažiranošću, može učiniti i više nego prvoloptaška psovka ili urlik. No ponekad nema druge nego udariti izravno.
Kakvo je društvo u kojem želite da odrasta vaše dijete?
Željela bih da budemo dovoljno mudri da omogućimo djeci da razviju maštu i kreativnost, ali i da ih potičemo da postavljaju pitanja i da ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Represija često ima nasmiješeno lice, a neznanje i tišina najveći su nepriatelji slobodne misli. Za naše mališane željela bih svijet u kojem imaju pravo reći što misle, kako se osjećaju, bez osude i otkazivanja. Mislim da su čitanje, školovanje i debatiranje ključni za zdravo stasanje malog bića. Primjerice, na pitanje ‘zašto’ odgovor ne može biti ‘zato što ja tako kažem’, jer djetetu govori da njegovo mišljenje nije bitno, a konzekventno tome da ono nije bitno. Djevojčica poput Grete Thunberg se ne rađa, takvom se postaje.
Rekli ste da vam, otkad znate za sebe, u glavi odzvanjaju riječi ‘bori se’. Jesu li vam taj žar za borbom, aktivizmom usadili roditelji?
Taj ‘bori se’ o kojem govorite usađen mi je jer potječem iz radničke obitelji i malo mi je toga, materijalno, bilo dano. S druge strane, tijekom odrastanja osjećala sam se emocionalno podržano, što je vjerojatno utjecalo na to da izrastem u empatičnu osobu kojoj smeta nepravda i koja staje na stranu slabijeg. Od roditelja sam dobila bazu koju sam sama, čitajući i učeći, nadograđivala. Knjige su mi bile prozori u nove načine razmišljanja, oduvijek sam čitala s olovkom u ruci i zapisivala komentare, ‘svađala se’ s autorima na marginama stranica knjiga, postavljala pitanja, podcrtavala ono što mi je bilo zanimljivo. Tužno je kad čovjek u nekom trenutku života zaključi da je prestar za promjenu - imam prijatelje koji su u svojim 30-ima govorili da se oni više ne mogu promijeniti. Za mene to nije odraz istine nego lijenosti da se uvijek iznova mijenjaš i ulažeš u svoj intelektualni potencijal. Zato smatram da nije svaka moja zlatna i uvijek ostavljam prostor za promjenu.
Koliku ulogu, odgovornost, imaju danas roditelji da odgojem djece stvore svijet u kojem će se za 20, 30 godina ipak moći govoriti o ravnopravnosti u punom smislu te riječi?
Možemo početi od malih stvari - bez rodnih kategorija u odabiru boje odjeće koja je tipično ženska ili tipično muška, bez rodnih kategorija u kućnim poslovima koji bi bili za cure ili za dečke. Znanost nije za dječake, a poezija za djevojčice. Nogomet nije za dječake, a ples za djevojčice. Gitara nije za dječake, a mikrofon za djevojčice. Ako krenemo od tih malih, često i nevidljivih barijera koje ograničavaju, možda u dogledno vrijeme uspijemo stvoriti svijet ravnopravno naslonjen na muška i ženska ramena. Djeca emuliraju ponašanje roditelja pa je iznimno važno kako komuniciramo pred njima. Ako pred svojim sinom supruzi kažete da je ‘alapača’ i ‘kokoš’, vaš će sin to ponoviti djevojčici u parku.
Bili ste ambasadorica udruge Sofija i kampanje za osnaživanje žena. Što vas osnažuje?
Osnažuje me borba drugih žena, da i ja osjetim da nisam sama. Osnažuju me solidarnost, empatija i zajedništvo. To osjećam kad radim s bendom, ali i kad sudjelujem u prosvjedu.
Koliko vas osnažuju glazba i poezija koju pišete?
Uvijek napominjem da najčešće pišem za sebe i da sebi olakšam - u tekstovima pjesama, melodijama ili poeziji bakćem se s pitanjima i temama koje me intimno opsjedaju. Ako pritom mogu pomoći još nekome, tko sluša s druge strane, da se osjeti podržanim ili vidljivim - još bolje. Ako moja glazba ili poezija mogu učiniti da se u javnosti potakne neko važno pitanje - savršeno. Pišem iz sebičnog poriva da se izrazim, ali s nesebičnom nadom da ću pomoći nekom tko to čuje.
Vaši stihovi orit će se i 3. lipnja zagrebačkom Šalatom. Što Elemental priprema za slavljenički koncert?
Čekali smo 25 godina da proslavimo tih 25 godina i zato taj slavljenički koncert mora biti nešto najbolje što smo dosad pokazali na pozornici. Marljivo slažemo popis pjesama jer nije lako odabrati baš one koje će i nama i publici biti jednako zanimljive i upečatljive. U sjajnoj smo sviračkoj formi, unatoč ambisu 2020. kada je sve stalo, tako da jedva čekamo taj 3. lipanj. Ljestvica je postavljena visoko, još 2016. kada smo napunili Dom sportova, i sada čekamo da je pomaknemo još više.
Elemental tim koncertom slavi 25 godina karijere. Kako biste opisali ta dva i pol desetljeća rada?
Najbolji posao na svijetu! Radiš 25 godina ono što voliš, živiš od toga, živiš za to, stvaraš glazbu s prijateljima koji su ti u međuvremenu postali druga obitelj, puno se smiješ, uživaš i sretan si jer znaš da radiš nešto dobro što ostavlja trag. Moji drugovi i drugarica iz benda vidjeli su me u najgorim i najboljim izdanjima, brisali su mi suze, bili rame za plakanje, ali su me i nasmijavali toliko da su me boljeli obrazi. I dalje se volimo, to mora da je ljubav.
Koje biste trenutke izdvojili kao najljepše?
Trenutke kad u kombiju ili na probi urlamo od smijeha jer imamo tonu internih zezancija koje su samo nama smiješne - to su dragulji koje spremam za crne dane. Od malog, lokalnog benda koji se borio za svaku ispisanu riječ postali smo bend koji 25 godina gazi regijom. Ponosna sam na nas. Lijepo nam je. Uložili smo puno rada i truda da bismo bili ovdje gdje jesmo, ništa nam nije poklonjeno. Pišemo iz iskrenog mjesta i to publika prepoznaje, nema poze ni maske. Pred publikom smo onakvi kakvi smo i intimno, od odjeće u kojoj se pojavljujemo na pozornici do rečenica koje izgovaramo između pjesama.
Je li bilo nekih koje bi bilo najbolje izbrisati iz sjećanja?
Bilo je i mračnih razdoblja Elementala, nije sve bilo cvijeće i proljeće. Sve smo to opisali i priznali u biografiji ‘Sve samo ne romantika’ koju je napisao Marko Podrug. Biografija benda baš je katarzično iskustvo. Imaš osjećaj kao da si se nekome ispovjedio pa sad olakšan za sav taj teret ideš dalje. I znam da ćemo ploviti kroz amplitude jer bend je živo biće, a mi smo osebujna osmorka, ali vjerujem da ćemo sve prebroditi, dok jednog dana više nećemo. No ne trošim srce unaprijed strahujući što bi se moglo dogoditi nego uživam u trenutku.
Govorili ste da ste se susreli s brojnim predrasudama kada ste počeli repati, kakvo je danas stanje? Je li tih predrasuda manje?
Sve je više djevojaka i žena koje se odlučuju izraziti u formi rapa ili trapa. I to mi je sjajno - vrijeme je za neke nove ženske glasove koje ćemo slušati i kimati glavama. Kad sam počinjala, rap je bio isključivo dječačka, muška igra. I na tom se polju gradi ravnopravnost, malo-pomalo. No kao što sam rekla na početku razgovora, promjena čovjeku i svijetu nije inherentna. Pomalo.
Osam albuma, 40 spotova, više od 60 milijuna pregleda... Što je sljedeće?
Novi album Elementala dolazi krajem 2023., pjesme se redaju i pudraju, kuća već skoro pa ima i krov. Nakon toga vrijeme je za moj samostalni album koji je spreman i čeka svoj finalni oblik, a potom ću vam javiti gdje ćemo i kako. Pomalo.
