'NISAM MISLILA DA SAM ŽENA ZA KOJOM SE OKREĆU': Tončica Čeljuska izubila 14 kilograma, otkrila nam je kako

Mali ženski razgovori... Tako bismo mogli opisati druženje s uspješnom voditeljicom i urednicom jedne od najgledanijih emisija na HRT-u ‘U svom filmu’ - Tončicom Čeljuskom. U restoranu blizu njezina radnog mjesta, u dubokoj hladovini, uz kavu i ukusnu štrudlu s jabukama, razgovarale smo o glazbi, nadahnuću, životu i bajkama, pronalasku partnera u pedesetima, ženskoj snazi i zahvalnosti... Bez maske, posve iskreno, Tončica nam je otkrila zašto joj je uloga bake najljepša, kakav odnos ima s kćerima Tihanom i Anuškom, ali i što misli o ljubavnim odnosima.

Oduševljava njihova poniznost, odgoj, dolaze iz talijanske provincije i sve im se dogodilo preko noći. Nevjerojatno je koliko su to zrela mlada stvorenja, prekrasni mladići, a kako volim talijansku glazbu i kulturu, sve se spojilo. To me apsolutno nadahnjuje. Cijeli koncert u Lisinskom držala sam ruku na srcu, imala osmijeh na licu i bila na sedmom nebu. To je ta bajka koja traje sat, dva. Ima i drugih bajkovitih senzacija; kad se igraš s djetetom, kad imaš divan odnos s nekim čovjekom... No bajke su bajke, život je život - mnogo više od bajke. Na neki način to je i vrijednost jer ljudi moraju proživjeti izazovne, teške situacije da bi nešto naučili i napredovali. Tako smo sazdani, to je u našoj prirodi - dajemo najbolje od sebe pod pritiskom i tada naša srž i dobra narav dolaze do izražaja. Na muci se poznaju junaci.

Nije poanta samo patiti, život nas treba malo i maziti?

Mislim da svi od života dobijemo više dobrog nego lošeg. Kad se ljudi od 50 i kusur godina osvrnu iza sebe, mislim da bi mnogi konstatirali kako je oko 85 posto stvari bilo jako dobro. Nastranu strašne tragedije koje ljudi prožive. Svi smo mi ovdje bili svjedoci i ratova i gubitaka, pa i prirodnih katastrofa. Svašta proživimo, a čak i u takvim okolnostima čovjek može pronaći lijepe i herojske trenutke. Nije sreća samo ono što je ugodno i užitak. Čak nas i određena žrtva i trpljenje mogu usrećiti ako u tome ima svrhe. Tako nekako gledam. Život je dualan. Kad govorimo o društvenim mrežama, naša je priroda takva da publiciramo ono dobro. Zašto bismo pokazali sebe u anksioznosti?

Iako i to ima smisla jer tako priznajemo da smo slabi i da smo ljudi. Odraslim i relativno strukturiranim osobama nije problem gledati društvene mreže, ali mladi ljudi dobivaju sliku da je sve lako, glamur, da se svi začas katapultiraju na daleku plažu s najljepšim zalaskom sunca ili u Pariz. Koliko je rintanja prije toga, svih onih svakodnevnih, često frustrirajućih trenutaka? Društvene mreže možemo gledati kao spomenar dobrih trenutaka, ali uvijek s određenom rezervom da nije sve kako izgleda. Nekad ti nije ni do nečega pa se urediš, staviš ruž i nosiš se sa životom. Meni je čaša uvijek polupuna.

Zapravo ste prilično skromni?

Ne bih rekla da sam skromna nego zahvalna. Kad se nađem u situaciju da nešto nije po mom, zapitam se: 'U redu, koliko je toga bilo dobrog? Ovo je situacija koja i nije baš sjajna, ali bilo ih je i prije, a poslije je došlo nešto što te još više veselilo. Svako zlo za neko dobro.' Tako postavljam stvari. Najstroža sam prema sebi i nekad znam upasti u paradigmu da sam pomalo osuđujuća, da mi se stvari čine nepravedne, da sam zaslužila nešto bolje. Međutim, kad mi netko blizak dođe sa sličnim problemom, 'vratit ću ga u život' u pola sata i pokazati mu da stvari nisu onakve kakve mu se čine. Što ako je istina posve drukčija? Ili je početak nečega novog? Nemamo izbora nego prihvatiti ono što nam je dano jer svojom naravi, načinom razmišljanja, talentom - tu sam gdje jesam. Život je posljedica našeg karaktera i odabira, a da bismo imali dobre odabire, trebamo urediti svoje misli. One trebaju biti zdrave. Ako ste stalno u promišljanju da je sve loše i ništa ne valja, svi su krivi, nikad nećete doći u situaciju uzeti stvari u svoje ruke i izboriti se. Primjerice, ako šetam uz Savu, uživat ću u ljepoti rijeke i mirisu bazge, neću kukati kako nisam negdje uz more.

Kad smo već kod uživanja, baš si dajete oduška putovanjima. Često ste negdje, pa bili to i kraći izleti. Proživljavate li najopuštenije razdoblje života?

Ne znam je li baš najopuštenije, ali svako bih rekla da sam više nego ikad svjesna sebe i života. Bila sam i supruga, pa sam majka i baka, sve su to uloge u kojima sam se davala i u kojima su i drugi važni. Djeca su sada odrasla, manji je pritisak. Uvijek sam bila sklona kontemplaciji, radu na sebi. Čak sam prošla i neke edukacije. Jako mi je važna jasnoća i dok ne shvatim o čemu je riječ, kopam da dođem do odgovora. Kad vidim da je preko puta mene čovjek koji nije zao nego je možda malo nesretniji od mene, ili ima manje samosvijesti pa nesigurnost kompenzira zloćom ili zavišću, nastojim biti meka, razumjeti ga i blagoslivljati u svojoj glavi. Tko zna što je proživio? Kakvu ima priču, traumu? S druge strane, to radim i za sebe. Imala sam vrlo izazovnih životnih trenutaka, od najranijeg djetinjstva do sada. Tu su ponekad i loše karte pa trebaš živjeti s njima najbolje što možeš.

Koje su to bile vaše loše karte?

Uvijek mi falilo ženskog samopouzdanja, što će možda neke iznenaditi. Nikad sebe nisam doživljavala kao ženu za kojom bi se netko trebao okrenuti, kao mlađa imala sam sto kompleksa. Imam ih i sad, ali to više nije važno, što je prednost zrelijih godina. Poslije sam imala potrebu puno čitati, biti pametna, o svemu mnogo znati. A zapravo nisam morala, mogla sam biti i opuštenija, onakva kakav jesam, možda nije sve moralo ići težim putem. Takva sam bila, štreberski tip u svakom pogledu. Uvijek sam mislila da bih morala više i bolje.

Jeste li sada sebi dovoljno dobri?

U toj sam fazi, prihvatila sam neke svoje limite. Voljela bih više trenirati, iako mi je trening nešto teško, ali ne dam se. Danas treniram iz pozicije svijesti da trebam biti funkcionalna, zdrava, da trajem. Dvije godine sam u ljubavi s funkcionalnim treningom.

Odlično izgledate.

Hvala! Posljednje dvije godine smršavjela sam 14 kilograma uz dobro balansiranu prehranu.

Što vam se nađe na jelovniku?

Proteini i povrće su glavni, jednom ili dvaput tjedno pojedem nešto slatko. Voća se nisam odrekla, doduše u umjerenim količinama i ujutro. Kako sam postizala rezultate, tako mi je rasla unutarnja motivacija. Sada sam došla do željene težine.

Kao što ste rekli, ostvarili ste se u ulozi supruge, majke, bake i dalje ste dama u odličnim godinama, ali i trenutačno sami. Koliko je ženama u pedesetima, pogotovo kod nas, teško pronaći slobodnog partnera? Dosta se i po kavama, forumima polemizira o tome.

Ta formulacija 'pronaći frajera'?! Zašto bi ga uopće tražile? Bila sam i u vezama i voljena, znam što je ljubav. Ali biti u vezi po svaku cijenu, samo da bih imala muškarca, to nikad nije bila moja opcija. Jednostavno nije. Dobro podnosim samu sebe, relativno sam si dobro društvo. Nije mi problem doći kući u šest poslijepodne, slušati glazbu, čitati. Volim te trenutke. Naravno, tko sretniji od mene kada bi se dogodio netko tko bi me zaintrigirao više od najnovije serije. Ali to se još nije dogodilo. Kad si javna osoba, bilo pjevačica, glumica, voditeljica, pomalo se to mistificira. Predstavlja mogući problem.

Da bi se to prelomilo, smatram da treba imati muškog samopouzdanja i u toj ženi vidjeti običnu osobu koja traži da je se razumije, voli i poštuje. Kad nekoga volim i kad smo u vezi, ništa mi nije strano, ni kuhati, ni peglati, ni biti podrška. Uostalom, ne da mi se ovo više objašnjavati. Tko ima interesa doći do moje istine, doći će, a tko te gleda kroz prizmu predrasuda, što se tu može? Imam puno prijatelja koji su potpuno izvan medijske priče i koji me znaju kao dobrog prijatelja i majku koja se brine i bori se poput devedeset posto žena.

Što ste naučili o muškarcima?

Nije ni njima lako. Sve se mijenja i danas žene preuzimaju neke uloge pa se mogu osjećati pomalo degradirano. Mislim da su najsretniji kad ženi mogu olakšati i biti lideri. Opet, teško je generalizirati.

Neki tvrde da se nakon 50. ljudi ne zaljubljuju. Slažete li se s time?

Smatram da je zaljubljivanje determinirano godinama. Najviše se zaljubljujemo u dvadesetima i tridesetima, kada želimo djecu donijeti na svijet. U tome jako pomažu hormoni jer zaljubljivanje i jest kemijska reakcija potaknuta jakom seksualnom energijom. Naravno, ima i onih koji su se zaljubili u 50-ima, kad su druge kvalitete u prvom planu. Ipak moraš upoznati osobu, čuti njezinu priču.

Ostavljate dojam jako staložene osobe. Ipak, izbace li vas katkad iz takta komentari na forumu na račun, primjerice, vašeg stylinga u emisiji?

Rijetko to čitam, ali ako je baš nešto na sva zvona, a bilo je takvih situacija, normalno da ti to nije najveselije. Općenito nisam u životu priželjkivala biti predmet javnog interesa. Tako je ispalo, to nisam sebi željela. Nikad svojim kćerkama ne bih predložila medijski izložen posao. Za tako nešto moraš imati dobru kičmu i želudac. Nije za svakoga. A kad pročitam komentare, uzrujaju me na sat, dva, a onda si kažem: 'Takva je igra, na televiziji si. Ljudi te gledaju, zato plaćaju pretplatu, moraš moći i to podnijeti. I kritike i hvalospjeve ne shvaćaj previše ozbiljno. Danas jesi, sutra nisi. Naposljetku, stvar je ukusa, nekome ideš na živce, netko piše hvalospjeve. Ništa ne treba uzimati previše ozbiljno.'

Imate li ljubavnih ponuda preko društvenih mreža?

Da, ali to je toliko neozbiljno da uopće ne čitam. Uostalom, na svom profili na Instagramu podijelim nešto što mi je zanimljivo, primjerice da još nekoga upoznam s Il Volom. Ili neko lijepo putovanje.

A uživo?

Ne baš. Uvijek se može dogoditi da netko priđe i kaže da gleda, prati emisiju i to su takvi susreti. U pravilu se ljudi ustručavaju. Ili im nedostaje hrabrosti ili interesa. Naravno, partnerstvo je divan aspekt života. Ne bih imala ništa protiv da mi se dogodi. Nekad mi bude žao što ne mogu s nekim podijeliti nešto lijepo, ali kao što sam rekla, ništa ne ide na silu. To mi nije opcija, a život ima smisla i mimo toga, djeca, unuci, prijatelji, poneko putovanje... Ne nedostaje mi ni emocija ni uzbuđenja.

Ponosna ste baka unučice Amelie i unuka Anthonyja. Rekli ste da ste baka, ali niste baba.

Baka je divna uloga, jedna od najljepših koje sam doživjela. Iscjeljujuće je provesti dan s djetetom od tri, četiri godine. Tek kad vidiš dječju dušu, shvatiš koliko smo mi ljudi izvitopereni, koliko smo se kroz život pokvarili. Kad sam rekla da nisam baba, to je zato što se ženu uvijek svodi na jednu ulogu. I dalje sam i žena koja radi, uči nove stvari, putuje. Mnogo je uloga koje čovjek ima da bi se sveo samo na jednu.

Kakav odnos imate s kćerima Tihanom i Anuškom?

Odličan! Cure su jako vezane uz mene. Možda zato što žive u inozemstvu, stalno smo na vezi.

Ljeto je pred vratima... Kakvi su planovi?

Planiram odlazak u Švicarsku u posjet Anuški, bit će to ljeto u planini. Dra­go­cjena mi je ta mogućnost što mogu otputovati u drugu zemlju koja mi je na neki način zbog djeteta koje ondje živi postala drugi dom. Takva mogućnost mijenja perspektivu, mislim da to izaziva i obogaćuje duh.