Velike promjene dogodile su se u životu akademske glumice i vlasnice salona za njegu pasaMonike Mihajlović. Usred pandemije koronavirusa dijagnosticirana joj je multipla skleroza i kraju je došao njezin brak s pravnikom Seadom Berberovićem. Dok bi neke takvi događaji pokolebali, 32-godišnjakinja je iz svega naučila koliko je važno osluškivati sebe i život prilagoditi svojim, a ne tuđim potrebama i očekivanjima. Otkriva u kakvim je odnosima s bivšim suprugom, zašto se trenutačno u kazališnim predstavama osjeća najsigurnije, ali i kako je ponovno biti zaljubljen.
Posljednjih nekoliko godina bilo vam je dosta turbulentno...
Nakon zagrebačkog potresa 2020. dijagnosticirali su mi relapsno-remitirajuću multiplu sklerozu, što je bio šok i nikome nije lako odmah prihvatiti nešto takvo. Multipla mi je otprije poznata jer je ima član moje uže obitelji i pa mi je stoga bilo lakše, ali to prvo razdoblje bilo je prilično teško, razmišljala sam što ću s poslom, glumom, salonom... Danas samo mogu biti zahvalna što sam dobro i što me moja multipla štedi pa živimo zajedno, u simbiozi. Vrlo je kratko bilo to razdoblje neprihvaćanja i negativnih osjećaja. Znam da zvuči čudno, ali nisam dijagnozu shvatila kao nešto negativno, nego sam u svemu našla poruku i shvatila činjenicu da mi to daje priliku da sebe učinim puno sretnijom osobom. Naravno, potpuno razumijem da ljudi koji imaju težu kliničku sliku i teže simptome na multiplu ili bilo kakvu sličnu dijagnozu ne mogu gledati kao na nešto imalo pozitivno, ali ja sam na neki način blagoslovljena time što je ona blaga pa mi daje priliku da učim o sebi. Tijekom svega toga smo Sead i ja bili u postupku rastave. Naša rastava nije imala veze s dijagnozom multiple. Sead je bio u tom procesu uz mene i danas imamo lijep odnos. Kada već nije uspio ljubavni dio, oboje smo uložili napor, trud i želju da zadržimo prijateljstvo koje je ionako bilo temelj našeg odnosa. Čak smo se šalili da je ovo najljepši razvod u povijesti jer smo oboje željeli istu stvar. Shvatili smo da je svatko krenuo nekim svojim smjerom i da nema potrebe forsirati nešto što na ljubavnom polju ne funkcionira, ali dobro funkcionira u prijateljskom i poslovnom svijetu. I dalje imamo zaista korektan odnos i surađujemo u mom salonu za šišanje i njegu pasa Megi.
Je li bilo teško podvući crtu nakon osam zajedničkih godina i reći da više ne funkcionirate kao par?
Naravno da je bilo teško, nismo odustali odmah, ali u jednom smo trenutku shvatili da zaista nema smisla. Tada smo se fokusirali isključivo na naš poslovni odnos i prijateljstvo. U današnje vrijeme rastava nije ništa neobično, a nije ni smak svijeta. Ljudi se sastaju i rastaju svaki dan i to tako treba prihvatiti, ali uvijek je ljepše umjesto o rastavama pričati o ljubavi.
Jeste li zbog svega izgubili vjeru u ljubav?
Ma kakvi! Tijekom rastave rekla sam sebi da se neću zatvoriti prema ljubavi ni prema ičemu pozitivnom. Koliko god je emotivno i psihički bilo teško u nekim situacijama, boriš se sam sa sobom, ponekad i s tom drugom osobom, ali uvijek sam bila pozitivna i veselim se svemu lijepom što znam da dolazi. Ostala sam otvorena za nove ljude, nove energije, nove susrete, naravno nakon što je prošao razdoblje žalovanja. I multipla i razvod, koji su se dogodili u isto vrijeme, potaknuli su me da počnem razmišljati na drukčiji način, da postanem sretnija osoba. Kada neki negativni događaji utječu na to da postaneš sretniji, shvatiš da zapravo nisu negativni, nego su tu s nekim razlogom, a ovi moji pomogli su mi da postanem osvještenija i sretnija.
Je li vam trebalo puno vremena da to spoznate?
Spoznaja nije došla preko noći. Živjela sam potpuno normalno, a procesom probavljanja svega što se događa bavila sam se isključivo kada bih bila sama. Krenula sam u smjeru meditacija, povezivanja s prirodom, samom sobom, uživanja u svakodnevnim malim, ali predivnim događajima, situacijama i stvarima. Sve to jako mi je pomoglo na mom putu do sreće.
Ono lijepo što je došlo je i nova ljubav?
Da i jako sam sretna zbog toga, ali neka još malo ostane u tajnosti. Ovaj put je netko malo mlađi od mene i ljubav je još na početku pa ćemo vidjeti kako će ići dalje, ali nadam se i vjerujem u nas i u to da ćemo uvijek biti sretni kao što smo sada. Divno se slažemo, on je predivno biće i apsolutno me osvojio svojom iskrenošću, dobrom dušom koju sam odmah prepoznala u dubini njegova pogleda i vrckastom energijom. Iznimno je kvalitetna osoba i zasad sve odlično funkcionira. Iz svega što mi se dogodilo naučila sam ne planirati previše unaprijed i ne pitati se koliko će nešto trajati. Naučila sam više uživati u trenutku, a s njim zaista uživam u svakom.
Kakva je Monika sada?
Sretna, radosna i prije svega zahvalna na ljudima koji su oko mene, na podršci koju sam dobivala cijelo vrijeme, a zapravo sam zahvalna i samoj sebi što ni u jednom trenutku nisam odustala. Javio se i ponos: “To kraljice! Izdržala si i sada dolaze lijepe stvari.”
Spomenuli ste da je novi partner mlađi, a bivši suprug je bio skoro 13 godina stariji od vas. Je li to ikada predstavljalo problem?
Ne bih rekla. Dosta dobro samo pokrivali tu generacijsku razliku. Sead je oduvijek veseljak pa godine zapravo nisu njegov pravi prikaz. Tu nije bio problem godina, kao što nije ni s novim partnerom iako je sada zaista mala razlika od svega dvije godine. To mi je prvi mlađi dečko jer sam nekako uvijek voljela starije. No sada vidim i ljepotu u mlađem.
Je li mlađe slađe?
Pa je, slađe je. Iskreno je, to najbolje opisuje naš odnos. Iskreno je na svim razinama, nema pretvaranja, skrivanja. Sviđa mi se što jedno drugome dopuštamo biti ono što jesmo. Nemamo potrebu međusobno se mijenjati, pogotovo ne karakterne osobine ili životne stavove. Čak i kada se u nečemu razlikujemo, dopuštamo drugome da bude ono što jest i mislim da je u tome ljepota odnosa.
Biste li željeli ponovno stupiti u brak?
Brak može biti predivna stvar, a i samo vjenčanje, ceremonija su divni. Je li brak nužan? Mislim da nije, ali emotivka sam zaljubljena u iskrenu ljubav. Još je prerano o tome govoriti, ali vjerujem da bih jednog dana bila otvorena ponovno uploviti u bračnu luku s pravom osobom i vidjeti što nas čeka.
Spomenuli ste koliko ste se promijenili otkad vam je dijagnosticirana multipla skleroza. Kako ste shvatili da nešto nije u redu?
Izgubila sam dio vida na jedno oko, što je tipično za multiplu. Taj optički neuritis bio je vrlo jasan pokazatelj MS-a. Slijedile su pretrage i magnetna rezonancija mozga pokazala je aktivne i stare lezije. To nije bolest koja se dijagnosticira odmah i vjerojatno je imam jako dugo, a sada je samo bila potaknuta potresom i dovoljno je jako napala da bih reagirala jer sam dotad sve simptome uspješno ignorirala. Zahvalna sam što imam benigniji oblik bolesti. Tijekom godina simptomi su prolazili sami od sebe, ali ovaj put sam reagirala jer mi ovaj simptom nije prolazio šest, sedam dana, a kako mi je mama oftalmologinja i ona je prepoznala što bi moglo biti u pozadini gubitka vida. Nakon magnetne rezonancije postupak je kod svih više-manje isti, a to je lumbalna punkcija pa je sve to vrlo brzo dovelo do dijagnoze. Kako u obitelji imam osobu s MS-om, i prije nego što su došli nalazi znali smo o čemu je riječ.
Morali ste promijeniti način života?
Najveća promjena bila je da sam život više prilagodila sebi, svojim željama i potrebama. Više vremena provodim u prirodi i mirnije živim. Shvatila sam da si više ne mogu dopustiti da radim 12, 14 sati na dan, što ni za koga nije zdravo. Upravo sam to godinama radila, što snimajući, što radeći u kazalištu, što u salonu, pa sve troje istovremeno. Multipla je došla kao poruka moga tijela: “Sad je dosta. Stani, malo se smiri i polako dalje.” Prilagođavam sebi stvari i stres pokušavam izbjegavati koliko god mogu, a i učim se kako drukčije reagirati i drukčije percipirati stresne situacije koje ne mogu izbjeći. Prehranu još nisam promijenila, ali ima vremena. Kad dobiješ dijagnozu, svi te napadnu sa svih strana - trebaš ovo, promijeni ono, radi ovako, ne možeš tako... Toliko je savjeta, uputa, svega mi je bilo previše pa sam napravila zid oko sebe i krenula svojim tempom. To je jedna od stvari koje sam shvatila da moram promijeniti - da moram ići svojim tempom, kada sam ja spremna, a ne kada netko drugi smatra da bih nešto trebala, o čemu god da je riječ.
Multipla skleroza vam je dijagnosticirana tijekom pandemije kada se teško i rijetko odlazilo u bolnice. Kakvo je bilo vaše iskustvo?
Kada se ustanovilo da su lezije aktivne, išla sam po hitnom postupku. Taman sam izišla iz bolnice prije nego što je nastao kaos i korona se raširila posvuda. Već tada nisu bili dozvoljeni posjeti i nismo smjeli nikamo ići s odjela, ali moja doktorica i medicinske sestre iz KBC-a Sestre milosrdnice bile su divne, obožavam ih. Skaču, jure, trče oko nas cijeli dan i cijelu noć, baš predive žene. Ne bojim se bolnice i u nju sam odlazila kao na godišnji odmor. Tri puta na dan dobiješ jesti, možeš spavati koliko hoćeš, svi te maze i paze. Zapravo mi je bilo dobro tih tjedan dana. Odmorila sam se.
Nedavno ste na Instagramu napisali da je problem doći na magnetsku rezonanciju. Jeste li uspjeli obaviti pregled?
Svi znaju da se na takve pretrage čeka. Teoretski, za nas koji imamo kroničnu bolest i trebali bismo na kontrolu ići jednom godišnje to ne bi trebao biti problem. Naručiš se odmah nakon što napraviš magnet i dobiješ novi termin za godinu, godinu i pol. To je dobro ako si u tome odgovoran, a ja nisam baš bila i shvatila sam da zaista dugo nisam napravila taj pregled. Sada, naravno, termina nije bilo pa sam odlučila pretragu napraviti privatno i nalaz je dobar. Čini se da me moja multipla štedi, dobre smo si i nema novih lezija. Samo neka miruje.
Koliko u smanjenju stresa pomaže to što radite sa životinjama?
Puno. Sve životinje imaju divnu energiju i možemo jako puno dobiti ako si dopustimo percipirati ih kao takva energetska bića. Daju mi mir i najljepše je u tom poslu što možeš izmjenjivati svoju energiju s njima. Posao je lijep, nekad bude teško i žao ti je pasa koji se boje i kojima želiš pomoći, ali ne možeš im racionalno objasniti da će im nakon tretmana biti bolje. No ima divnih pasa koji se razvesele čim te vide, skaču po tebi od veselja, mašu repićem i to su predivni trenuci u salonu. Doma me čekaju moje cure, tri mačke i tri psa, oni me smiruju.
Kako je biti poduzetnica?
Teško, ali nisam jedina. Zapravo, kome je lako? Svatko se s nečim bori, ima neki svoj teret. U mnogo toga možemo se osloniti na percepciju i ako je ona pozitivna, puno je lakše nositi se s poteškoćama na koje nailazimo na putu, bilo zdravstvene, poduzetničke, ljubavne... Ako na sve gledamo negativno, negativno će nam i biti, a ja sam pozitivni lik i naći su nešto dobro čak i kada se čini da nema ništa takvo.
Tu je i gluma, predstave?
Nikad nisam više radila u kazalištu kao u posljednje dvije godine. Stvarno volim kazalište i to je mjesto gdje se trenutačno osjećam sigurno. Sada surađujem s četiri teatra, a u suradnji s kazalištem Smješko Mirte Zečević radili smo online dramske radionice za djecu iz cijele Hrvatske. Projekti su trajali više od godinu dana i reakcije djece su bile jako pozitivne. Ne javljam se na castinge već dulje, ali to će se sigurno u nekom trenutku promijeniti, ponovno ću početi kada osjetim da sam spremna i da bih mogla preuzeti odgovornost snimanja. Javim se tu i tamo, ali za manje uloge jer se trenutačno fizički ne bih upuštala u snimanja koja traju do 14 sati. Osjećam veliku odgovornost prema svakom projektu u koji uđem i dok nisam sto posto sigurna da mogu i da sam u potpunosti fizički dobro, neću se u to upuštati. Mislim da je to pošteno prema kolegama, produkcijama i prema meni.
Hoćete li imati vremena za ljetni odmor?
Naravno, vrijeme za odmor sada pokušavam redovito prakticirati. Uzet ću si 20 dana da baš ništa ne radim i u miru i tišini odmarati tijelo i dušu, ali i uživati u ljubavi. U rujnu ponovno počinju predstave, salon i bude malo kaotično kada se sve posloži u isto vrijeme.
