Potpuno zasluženo, Branka Slavica proglašena je novinarkom godine, a tu hrabru Splićanku, koja je prošle godine izvještavala iz potresom razrušenog Hatija približivši gledateljima razmjere stravične nesreće, nagradio je i HRT. Priznanje ‘Joško Martinović’ otišlo je u Brankine ruke zahvaljujući njezinu prilogu iz Ciudad Juáreza, jednog od najopasnijih gradova na svijetu. Unatoč priznanjima struke, Branki su najdraža nagrada upravo njezini najmiliji, stoga nije ni čudno što se prilikom prošlotjednog posjeta Hrvatskoj novinarka godine ni na trenutak nije odvajala od obitelji. Zatekli smo je u Splitu, gdje je brojila posljednje minute prije odlaska u Washington, gdje već šestu godinu prati rad američke vlade i hrvatske aktivnosti. Story: U godišnjem izboru HND-a proglašeni ste novinarkom godine. Što vam je prošlo glavom kad ste doznali za priznanje kolega? Telefon je zazvonio rano, mislila sam da me zovu iz redakcije radi dogovora oko snimanja predsjednika Josipovića, koji je taj dan bio u Bijeloj kući. Potom su počele čestitke, poruke i e-mailovi. Dirnulo me koliko me kolega kontaktiralo, ali i gledatelja, ljudi koje ne poznajem. Story: HTV vam je dodijelio i nagradu ‘Joško Martinović’ za najbolju reportažu u prošloj godini. Otkud ideja da odete u Ciudad Juárez, jedan od najopasnijih gradova na svijetu? Prije deset godina zaintrigirala me priča o meksičkim ženama koje su misteriozno nestajale u Juárezu. U međuvremenu je počeo rat narkokartela, a Juárez je postao jedan od najmračnijih gradova na svijetu. Pitala sam Huga Pereza, izvrsnog snimatelja i dobrog prijatelja s kojim sam snimala nakon Katrine u New Orleansu, bi li išao sa mnom. Nekoliko mjeseci nakon toga našli smo se na granici s Meksikom i krenuli u priču. Story: Što ste prvo učinili nakon dolaska u Dioklecijanov grad? Prozujala po gradu. U Splitu sam se zadržala nepuna dva dana. Story: Nakon povratka iz Haitija izjavili ste da su vam u sjećanju najviše ostala napuštena djeca u kampovima kako veselo trče i poziraju ispred fotoaparata. Razmišljate li o svom djetetu? Volim djecu, i to jako. Voljela bih imati svoje dijete i divim se majkama. No ne mislim da svaka žena nužno mora biti mama. Story: Bojite li se biološkog sata? Tko želi biti roditelj, ima mogućnosti za to i kada otkuca biološki sat. Nisam sigurna hoću li postati majka, ali znam da ne živim i neću živjeti samo za sebe. Na ovaj ili onaj način pomoći ću nečijem odrastanju. CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY Razgovarao Vinko Paić
