'OSTALO MI JE JOŠ MANJE OD 20% VIDA': Mario Battifiaca za Story se otvorio o borbi s rijetkim genetskim poremećajem

Tajna večera 'Story Chef's Secret Dinner' koju je organizirao časopis Story na jedinstvenoj lokaciji Aerodroma Grobnik, u hangaru za avione, oduševila je uzvanike među kojima je bio i Mario Lipovšek Battifiaca, koji nam je ispričao o novim projektima koji ga očekuju na jesen.

'Naučiš živjeti s time, ali ono što me najviše muči je to što uz albinizam ide i slabovidnost. Ja u svom poslu moram puno više toga naučiti napamet za razliku od svojih kolega jer si ne mogu pomoći šalabahterom. Meni je još ostalo manje od 20% vida, a albinizam često sa sobom vuče i sljepoću, tako da još je ovo i ok. Na daleko vidim relativno dobro, ali ove sitne stvari čitanje i tako dalje, e tu mi trebaju povećala.

Snalazim se. Zato čujem predobro i pamtim glasove, jednom kad čujem osobu, odmah je zapamtim. Druga stvar je to što ne mogu na sunce, tako da ima to svojih minusa. To stanje sa sobom nosi i neke psihološke momente u djetinjstvu jer djeca znaju biti vrlo okrutna, no pozitivna strana je što te nauči kako reagirati na neke prozivke, ismijavanja, a i ranije očvrsneš nego ostali', ispričao nam je Mario.

Mnogi ne znaju, ali upravo je Battifiaca odigrao veliku ulogu u stvaranju brojnih televijskih imena s naših prostora. Naime, voditelj je bio mentor mnogim tv licima koje svakodnevno 'puštamo u svoje dnevne boravke'.

'Brdo ljudi sa televizije na kojoj sam ja bio urednik, kanala Ri u Rijeci, danas radi na nacionalnim televizijama. Primjerice Ana Radišić, Davor Garić, Belma Džomba u svoje vrijeme, Iva Babić, Barbara Štrbac, svima sam njima bio šef, ali smo zbilja svi imali prijateljski odnos. I danas smo dobri, družimo se, idemo jedno drugom na rođendane i slično. Ja sam imao sreću što mi je mentor bio Saša Zalepugin, koji mi je dao puno dobrih savjeta, koje sam onda ja prenio njima', kazao je Mario i prisjetio se  legenarnog Saše:

'Svaki odlazak je težak, pa tako i meni njegov. Nema tu pametnih riječi, nakon onog prvotnog šoka i boli, ostane neka sjeta i sjećaš se tih lijepih trenutaka, pa čak i onih glupih. Želim tako pamtiti drage ljude koji su otišli, da mi se na spomen njihova imena izmami onaj sjetan osmijeh na licu', zaključio je Mario.