Željku Joksimoviću ne trebaju posebni plakati da bi rasprodao koncerte u arenama, kao ni grandiozne najave, razgovor o životu, obitelji ili, pak, tajnama njegova ormara. No kao profesionalac u svom poslu, uvijek će odvojiti vrijeme za razgovor s novinarom, pogotovo kada ga čekaju veliki projekti, a to su svakako spektakli koje sprema u Zadru 4. studenoga u dvorani Krešimira Ćosića te 11. studenoga u zagrebačkoj Areni.
No koliko god imao iskustva na pozornici, nikad mu nije svejedno. Uvijek osjeća blagu tremu, a njegov je najjači adut ljubav prama glazbi i obožavateljima kao i prvog dana kada je stao na pozornicu. O tome nam je govorio i ovaj put, kao i o ljetnom odmoru, supruzi Jovani, djeci, a otkrio nam je i koju bi svoju osobinu volio promijeniti.
Gotovo svaki vaš koncert opisuje se kao spektakularan. Kako doživljavate tu grandioznu riječ i što smatrate spektaklom?
Vjerujem da se do te riječi došlo spontano kroz simboliku emocije. One divne, tanane emocije koju dijelim sa svojom publikom. Koncerti koje priredimo nisu konceptualni događaji na kojima imate 400 plesača na sceni, leteću scenografiju ili bilo što drugo što ispunjava program. Meni je spektakularna ona emocija koja se osjeti od prvog takta, od prve strofe koju pjevate s nekoliko tisuća ljudi. Taj osjećaj, ta naša povezanost samo se dijelom može opisati tom grandioznom riječju.
Unatoč pripremama, orkestru, poznatom rasporedu pjesama, trajanju koncerta, što je ono nepredvidivo, ono što se ne računa kada iziđete na pozornicu?
Svaki koncert nosi svoju emociju, svoj pečat, tu jednu točku u kojoj publika i svi mi na sceni počnemo disati i pjevati u istom ritmu. Ta nit traje čak i kada koncert završi. Svaki grad, svaki prostor donosi jedinstvenu emociju, a ona predstavlja tajnu koju dijelimo. Kao i svakoj ljubavnoj tajni, uvijek joj se svi rado vraćamo.
Što mislite, po čemu bi mogao biti poseban koncert 11. studenoga koji spremate u zagrebačkoj Areni?
Poseban je osjećaj i iščekivanje ponovnog druženja i razmjene emocija. Prošlogodišnji koncert u Areni i dalje nam je svima u divnom sjećanju. Na nama je da publici donesemo novu razinu emocija, da opravdamo to sjećanje i stvorimo neka nova do sljedećeg susreta.
Jeste li se dobro odmorili ovo ljeto za sve nastupe i studijske obaveze koje vas čekaju?
Tijekom jeseni i zime čeka nas niz koncerata u Hrvatskoj, Sloveniji, kao i u drugim zemljama iz okruženja pa sam se trudio ljeto iskoristiti za opuštanje s obitelji i skupljanje snage za ono što predstoji. Kada govorimo o ljetnim destinacijama, moram priznati da je uz obitelj i prijatelje, odnosno ljude s kojima se osjećate ugodno i opušteno svaki boravak na moru lijep. U Hrvatskoj već godinama surađujem i privatno provodim dosta vremena s kolegama, a u takvom je društvu uvijek odličan provod pa je svejedno jesmo li u Dalmaciji ili u Istri.
Multiinstrumentalist ste, velika regionalna zvijezda, skladatelj, kompletan umjetnik. Kako gledate na uspješne kolege često skromnih glasovnih mogućnosti koje su poznate zbog provokacije, PR tima, a kvalitetna glazba im je tek na trećem mjestu?
Pitanje je što smatramo parametrima uspješnosti. U vrijeme suvremenih tehnologija i prebrzog načina života čini nam se da prebrzo nastaju novi trendovi, novi hitovi, novi glazbeni stilovi. Baš kao s instant-hranom, slično je i s instant-umjetnošću - trenutačno nas zasiti lošim kalorijama, ali već za nekoliko sati ne sjećamo se ni što smo jeli, a i dalje smo gladni.
Znate li se uhvatiti da pomalo podcjenjivački gledati na to?
Ni na koga tko se bavi umjetnošću u širem smislu ne gledam podcjenjivački. Glazba i umjetnost specifični su upravo zbog slobode izbora, kako za izvođača tako i za publiku. Da dopunim i prethodni odgovor; nema tog marketing ili PR tima koji će vam utabati stazu do publike. Nema tog čarobnog štapića koji će učiniti da se ljudi prepoznaju u vašoj umjetnosti, da im vaše pjesme bude najljepše emocije, da ih preslušavaju danima ili da redovito dolaze na vaše koncerte. Ili to stvarate svojim djelom ili nikada nećete stvoriti bez obzira na mašineriju iza vas, posebno kada govorimo o umjetnicima koji su na sceni desetljećima.
Jednom ste rekli da su veliki umjetnici mahom čudaci, vole samoću i publiku koja ih hrani. Pronalazite se u tome?
Vjerujem da svatko tko se bavi kreativnim poslom ima potrebu za nekom vrstom samoće. To nije usamljenost, to je trenutak kada pustite svoje želje, maštarije da se igraju, date im slobodu da vas vode. U toj umjetničkoj samoći nastaju najljepša djela. Vjerujem da je zaista potrebno svakog dana barem dvije minute razgovarati s Bogom, kao i sa sobom. Daleko od svih.
Biste li neku svoju osobinu voljeli promijeniti?
Vjerujem da bi se s ovim posebno mogli složiti članovi mog tima, ali nekada i sebe malo premorim preciznošću, inzistiranjem na maksimumu od svakoga tko i najmanje sudjeluje u onom što radim. Zato rijetko najavljujem nove pjesme dok nisam milijun posto siguran da je to to, da svim svojim bićem stojim iza toga, u protivnom o tome ne želim govoriti. Jednom sam pročitao da su perfekcionisti ljudi koji se vjerojatno pribojavaju tuđih osuda zbog nečega što možda nije perfektno. Možda se ipak treba malo ‘uprljati’. Navest ću jedan citat iz filma ‘Toma’: “Da bi napravio dobru pjesmu, moraš malo ugaziti u blato.”
Kada ste već spomenuli film ‘Toma’ koji je postigao golem uspjeh u cijeloj regiji, činjenica je da ste skladali glazbu za film uz, naravno, izvanvremenski hit ‘Ponoć’ te bili i producent. Je li to još jedan segment vašeg bogatog stvaralaštva?
I prije sam radio filmsku glazbu, a to je poseban umjetnički izazov jer svojom glazbom morate ući u potpunu drukčiju umjetnost. S ‘Tomom’ je to na neki način bilo i lakše i teže. Tomine pjesme su već postojale, ali bila je velika odgovornost staviti ih u novi okvir, novo vrijeme, ne dirati ono najdivnije u njima, a učiniti ih novim. Dodatni izazov bila je ideja Dragana Bjelogrlića da se snimi potpuno nova pjesma, a da zvuči staro, kao iz Tomina opusa. Tako je nastala ‘Ponoć’ u čijem mi je stvaranju jako pomogao Tomin veliki prijatelj Predrag Živković Tozovac. Radeći već dugo filmsku glazbu, osjetio sam želju i spremnost da u jednom filmu u potpunosti sudjelujem. I dobro je ispalo, na što sam jako ponosan.
A na što ste ponosni što ste uspjeli sačuvati od početka karijere?
Na radost i neku malu tremu, tj. ustreptalost u prvom trenutku kada se susretnem s publikom. Da mi je uvijek podjednako važno. I poslije ovoliko godina za svaki nastup spremam se jednako temeljno i s jednakom radošću izlazim pred publiku.
Imate skladnu obitelj, vaša supruga Jovana također je uspješno televizijsko lice, a ostavlja dojam snažne žene. Popuštate li vi prvi u sitnim svađama?
Sada ću biti džentlmen i reći da uvijek popustim. Ali to je manje važno. Mislim da je najjača spona između Jovane i mene želja da uvijek dajemo sve od sebe kako bismo uradili pravu stvar. Nije važno razgovaramo li o poslovnim izazovima ili odgoju djece, cilj nam je uvijek isti. Možda uvijek ne vidimo iste stvari na isti način, ali kada znamo čemu težimo, put ćemo zajedno lako izabrati.
Zašto je Jovana bila ta? Što vas i danas kod nje obori s nogu?
Baš kao što sam rekao kada smo pričali o nastupima. Jovana me i danas, kao i prvog dana, osvaja radošću, toplinom i posvećenošću našoj obitelji. To se jednostavno osjeti. I zato je baš ona ta.
Koje vrijednosti nastojite prenijeti djeci Kosti, Ani i Srni? Koliko su glazbenog talenta dobili od vas? Kakvi su karakteri? Kakva je najstarija Mina?
Svi su, naravno, različitih karaktera i svatko je za sebe posebna priča. Baš se to i trudimo njegovati kod njih, uz uvijek prisutnu roditeljsku želju da djeca budu dobra, da im date najbolje moguće životne smjernice koje će im pomoći da se razviju u dobre ljude. Što se tiče muzikalnosti, to su pokupili s moje strane. Ana, Srna, Kosta i Mina jako su muzikalni. Mina u rujnu masterira na Fakultetu glazbene umjetnosti, a Kosta će poći u treći razred klavira u glazbenoj školi. Ana i Srna, iako još ne pohađaju glazbenu školu, svake nedjelje imaju nastavu s divnom profesoricom glazbe. Jako sam sretan i ponosan što su talentirani i vole glazbu.
