OVAKO SU ZAISTA POGINULI ČLANOVI CRVENE JABUKE: On je sve predosjetio, ali je bilo kasno

Kultna grupa Crvena jabuka postoji više od četiri desetljeća, a njihove pjesme i vesele i rasplaču. Prepoznatljivi po posebnoj emociji koju od prvog dana prenose na publiku, uspjeli su se oduprijeti najnovijim glazbenim trendovima u kojima su osjećaji na posljednjem mjestu. No, ovaj kultni bend, dok su promovirali svoj drugi album, doživio je veliku tragediju koja je rastužila, ali ujedinila cijelu regiju.

Neposredno iza Jablanice prema Mostaru, Žerić i Jelčić, kao i predstavnici zeničkog Atlasa, organizatora putovanja, u Zastavi 1500 zatekli su veću grupu ljudi okupljenu oko smrskanog Fiće. Nisu imali vremena posvetiti puno pažnje, jer su žurili na koncert.

Nažalost, na tom Fići bili su njihove kolege. Automobil se u oštrom zavoju zanio, skrenuo ulijevo i uz jak prasak udario u kamion.

'Bio je to težak dan. Već smo bili na stadionu u Mostaru, bio je pun, a policija je došla tek oko 20.30 navečer. Prizor je bio dirljiv, tišina na stadionu, ugasili su muziku , a kad smo krenuli prema bolnici u Mostaru, tako je sva gužva krenula s nama. Ispred bolnice je bilo tri, četiri tisuće ljudi', prisjeća se Žera tragedije koja je zavila Crvenu jabuku u crno.

Istaknuo je kako je povratak na scenu bio neopisivo težak.

'Bilo je teško, ali publika je tu napravila sve. Pomogla nam je na početku s pjevanjem. Publika osjeti kad ti je teško pa ti pomogne', rekao je glazbenik.

Unatoč velikoj boli, nije pustio ni suzu.

'Nisam plakao, muška suza je najteža. Ako plačeš, onda svi plaču. Tako da uvijek mislim da čovjek tu suzu treba sakriti jer je najteža', smatra Žera.

I ističe da Crvena jabuka nikada nije imala nikakvu zaštitu.

'Jabuku nitko nikada nije mazio, nikad nam se nijedna vrata nisu otvorila odnosom. Sve smo postigli zahvaljujući našoj publici. Crvena jabuka je za mene sve i prestat će postojati tek kad budem pod zemljom', rekao je pjevač prije nekoliko godina.

U lipnju 1989. majka Dražena Ričle smogla je snage da za časopis Cao progovori o strašnoj tragediji:

'Sjećam se, bilo je to tjedan dana prije nesreće. Bili smo svi zajedno u Rumunjskoj, gdje moj brat ima vikendicu. Bilo nam je super. Kad smo se vratili, šogorica i brat su svratili na kavu. Bilo nam je jako lijepo', ispričala je. Onda je Dražen pričao o nadolazećoj turneji, o tom drugom albumu, dobro se sjećam njegove replike: 'Volio bih da se sve ovo odgodi.' Kamo sreće da se to ipak moglo odgoditi, započela je tada priču.

Draženovo ponašanje bilo joj je čudno, činilo se kao da je nešto predosjećao.

'Nakon toga, dok smo tako lijepo razgovarali – jer Dražen je stvarno jako volio mog brata – šogorica nam je rekla da nju i dalje zanima čitanje iz dlana i da je tu jako napredovala. Onda ju je Dražen strogo pogledao, okrenuo dlanove i radoznalo upitao: 'Koliko ću živjeti?' Kasnije, kad se dogodila nesreća, čini nam se da je sve ovo bilo kao predosjećaj, znate...', ispričala je i nastavila :

'Jedna moja susjeda, pričala mi je kasnije, vidjela je mog Dražena tog nesretnog četvrtka, kad je krenuo u Mostar. Sva djeca, koja su bila vani, kao i obično, krenula su za njim niz stepenice, prema ulici, zastao, svakoga od njih pomilovao po kosi i svakome nešto rekao. Kao da se zauvijek opraštao s njima.'

Nije joj se svidio ni auto kojim su putovali u Mostar.

'Kako sam se ja, kao i svaka majka, znala brinuti svaki put kad bi išla na put, Dražen je uvijek organizirao prijevoz - od kuće. Kad mu nešto ne bi odgovaralo, jednostavno to ne bi prihvatio. Baš tada, prije njihovog kobnog putovanja, pitao sam ga kakav auto vozi?! Umirio me je riječima: 'Zlajin fićo ne valja, ali ne brini ništa, ne idem u Zlajin fiću, idem sa Žerom, Golfom. Golf je nov, a Žera je dobar vozač. A kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom fići, stvarno ne znam. Moj Dražen je čak bio jako visok: stvarno ne znam kako se uopće smjestio u fići...'

Žera ju je obavijestio o nesreći.

'Kad sam 18. rujna 1986. otišla na posao, nisam ni slutila što će me snaći. Moj Dražen je ostao spavati. Kad sam se vratila, pročitala sam poruku. Otišla sam u grad nešto kupiti. Samo što sam ušla u kući, zazvonio je telefon. Bilo je oko 11 navečer. Nazvao me Žera i rekao: 'Teta Elvira, ovdje Žera. Zovem te iz Mostara'. I sad ja, ne sluteći ništa - da bi moglo biti nešto loše - na njegovo: 'Što je bilo? Jeste se posvađali tamo u Mostaru, pa nećete kući?'

Nije ni slutila kakve će vijesti čuti.

Onda je nastala mala pauza, a Žera mi je tiho rekao: 'Pa, teta Elvira, jeste li čuli za ovu nesreću?' Malo se uspravim i kažem mu da nisam ništa čula. Onda je skrušeno i tužno rekao da ga jedva čujem: 'Bila je nesreća, Aljoša je umro, a Zlaja i Dražen su u Mostaru, u bolnici.'

Odmah se uputila u Mostar, gdje se zatekao nevjerojatan prizor, prenosi Stil. 

'Odmah smo se spremili i otišli u Mostar. Tamo smo bili u četiri sata ujutro. Primila nas je dežurna doktorica, izuzetno dobra žena, koja nam je ponudila i svoj krevet - da se malo odmorimo. Ispričala je nas koje nikada, u svojoj praksi, a ne u životu općenito, nije vidjela: 'Cijeli Mostar je bio tu. Ljudi su dolazili darivati ​​krv. Mora da je bio jedan sat ujutro, kad se ta mladost razišla'.

Međutim, nezapamćeno nevrijeme potpuno je poremetilo plan.

'Kad sam ušla u sobu da vidim svog Dražena, on nije znao za sebe. Već je bio na intenzivnoj njezi. Zlaja nije bio. Mislim da je već sljedeći dan prebačen kući. Ipak sam ostao u Mostaru. Tada su svi iz Jabuke pokazali da su zaista pravi prijatelji i - pomogli mi kako samo pravi prijatelji mogu. Dražena je trebalo što prije prebaciti na VMA u Beograd. Tu je Žera bio jako angažiran. Poslali su helikopter u Mostar. Nikad to neću zaboraviti. Nad Mostarom je bilo strahovito nevrijeme. Puhao je jak vjetar. Zbog okolnih planina izgledalo je kao da je stadion Veleža u nekom velikom loncu.'

Helikopter uopće nije mogao sletjeti...

'Čekali smo spasilački helikopter. Nijemo sam gledala u to strašno nebo, čekao. Međutim, netko je došao i rekao mi da se helikopter vratio, jer nije mogao sletjeti. Nešto me je bolno probolo u prsima. O, moj Bože! Brzo sam otišla do telefona, jer sam bila u stalnom kontaktu sa Žerom, i rekla mu: 'Žera, dragi, što ćemo? Helikopter ne može sletjeti?!' Onda mi je rekao: 'To već znamo, teta Elvira, ne brini! Već smo poslali avion!', prisjetila se, uzdahnula, obrisala suze i tiho nastavila:

'Onda smo otišli u zračnu luku. Rekli smo bolnici da pripreme mog Dražena. Kad je avion sletio, čuvali su me ispred zgrade zračne luke, da ne istrčim pred avion. Vidjela sam samo hitnu pomoć i nosila na kojima je moj Dražen pokriven plahtom. S njim su u avion ušli moj brat i doktor. Bio je petak navečer. Vratio sam se u Sarajevo."

Nije znala koliko je ljudi došlo ispratiti Dražena.

'Na sahrani moga Dražena bilo je 10.000 Sarajlija. Nisam toga bila ni svjesna. Rekli su mi poslije, da su satima i satima odlazili s groblja. Cijelu noć tisuće mladih sjedilo je i plakalo uz moga Dražena.To je moj Dražen zaslužio jer su ga svi zaista neizmjerno voljeli. Mogu vam samo reći proljeće ga je donijelo,jesen ga odnijela. Život mu je bio kratak. Ali, mislim da je za svoje godine postigao mnogo više od bilo tko drugi imao bi dulji, dvostruki život. Njegov je život stvarno imao smisla', zaključila je.

Na Draženovu nadgrobnom spomeniku u obliku prerezane jabuke uklesan je stih iz jedne njegove pjesme:

'Prođe august srećo moja/ Vrijeme da se rastane/ Bilo je izgleda previše lijepo/ Da nam tako ostane'