ŽERA ZA STORY O KONCERTU, BLIZANKAMA I 24 GODINE MLAĐOJ SUPRUZI: 'Unatoč razlici u godinama...'

'Svim vašim čitateljima želim poželjeti mnogo zdravlja i što manje budala u životu', rekao nam je dobro raspoloženi Dražen Žerić Žera, legendarni frontmen grupe Crvena jabuka. Godinama nije dao intervju za Story, a sada je za to bilo nekoliko razloga - od pjesama koje je snimio, velikih koncerata do važnih obiteljskih slavlja.

Znate kako je to, mi smo ona stara generacija koja je krenula u glazbu bez osjećaja koji prevladava danas, u smislu borbe za klikove, crveni tepih... Čini mi se da je to deplasirano kod nas, mala država, a svi hoće biti celebrityji. Ja sam iz Sarajeva, grada koji ne podnosi nikakvo iskakanje. Uvijek kažem da smo svi ljudi od krvi i mesa - i pekari, i kuhari, i taksisti, i pjevači - i tako se ponašam, tako se odnosim prema davanju intervjua. Nažalost, živimo u doba kada su manje zanimljivi dobra pjesma, film, predstava, knjiga pa i ne vidim neki interes za mojim intervjuom bez povoda.

Zbog čega mislite da su manje zanimljive dobra pjesma, knjiga, predstava...?

Nisam niki sudac, ali svjedočimo eroziji nekakvih regula. Tu su i društvene mreže, virtualni svijet, nerealna slika života. Ali vrijeme će presuditi je li bolje da mladi zajedno plešu prvi ples ili da se virtualno dopisuju tko koga više voli. Opet, sve ima svoj ciklus, krug - stvari se često vrate svojim korijenima jer je to najprirodnije i najnormalnije.

A najprirodnija je interakcija Crvene jabuka s publikom. Za Valentinovo pripremate veliki koncert u zagrebačkoj Areni.

Trebali smo ga održati u povodu 35. rođendana benda, ali nismo zbog korone. Još 1996. svirali smo prvi koncert za Valentinovo u Domu sportova, kao malo tko u to vrijeme. Čak su nas pomalo budalasto gledali u smislu ‘otkud sad to’, a sada se otimaju za taj termin. Nama je to prirodan spoj - Crvena jabuka i ljubav.

Arena je uvijek velik zalogaj. Jeste li zadovoljni prodajom ulaznica?

Mi trajemo 38 godina i dvorana je skoro rasprodana. Dokaz je to da nije sve u PR-u, nešto je i u pjesmi.

Već kad spominjete vaše pjesme, možete li nabrojiti nekoliko vama najdražih?

‘Da nije ljubavi’, ‘Za sve ove godine’, ‘Tugo nesrećo’, ‘Zovu nas ulice’...

Koja bi vas najbolje opisala? Neki stih?

Mogu reći da mi je nekako najdraža ‘Tugo nesrećo’. Nemam konkretan stih, ali imam, srećom, autore koji su puni emocija i nije mi nepoznato o čemu pišu. I kad se slavi i kad se tuguje potrebna nam je pjesma. To je taj krug života.

Mislite li da bi život bez glazbe bio nepodnošljiv?

Mislim da bi bio prazan i da bismo imali prazninu u glavi. Glazba puni, kao i svaka umjetnost, ali i sitnice poput grada ukrašenog za blagdane.

Kad ste počinjali s bendom, jeste li mogli zamisliti da će ovoliko dugo trajati?

Želiš da traje, barem da iziđe prva ploča i da taj vinil uzmeš u ruke. Uvijek je bio kao dobra knjiga s dobrim emocijama, za razliku od CD-a. To je taj osjećaj kada klinci ginu kako bi snimili prvu ploču, a sve dalje što se nama dogodilo treba zahvaliti publici koja se pronašla u pjesmama. I moraju se zvijezde poklopiti jer ako nije došlo do nekoga - uzalud. Nema neke formule.
Tijekom svih ovih godina imali ste bezbroj koncerata, turneja po svijetu, vjerujem i događaja o kojima niste javno progovorili.

Čega se rado sjećate?

Prve američke i australske turneje. Prvog odlaska u Norvešku kombijem (to je tada bila atrakcija) jer izbjegavam avion, osim kada putujem na drugi kontinent. Pamtim nastup u Dubaiju prije desetak godina, svirali smo našim liječnicima i stjuardesama. Svuda nas ima. Izdvojio bih i pozornicu usred mora, u uvali Slanica na Murteru. Trese se i valja, pomalo je opasno svirati na toj konstrukciji, ali ugođaj je neponovljiv. Još kad je plaža puna i upale se baklje...

Nakon svih ovih godina koliko je u vama ostalo zaljubljenosti u svoj posao?

Na papiru je puno godina, a u duši dvadeset. Dok ima tog žara, svježine i ljubavi, koncerti su posjećeni. Sreća je da u publici imam svih generacija, od 60 godina do tinejdžera. U mojim očima slika je ista - i 1988. i ove 2023. godine.

Nije se promijenio ni vaš imidž: starke, cool stav i glas.

Mjesečno sam sigurno kupovao četiri-pet pari starki, sada sam to malo reducirao jer ih nemam gdje držati. Dosta sam ih podijelio, doduše i ne znam točno koliko ih imam. U doba mog odrastanja u Sarajevu Zdravko Čolić je prvi nosio starke, a 70-ih godina Bosna i Hercegovina bila je šampion Europe u košarci i košarkaši su nosili starke. Vladala je totalna ludnica, a da bi ih kupio, trebao si zaraditi i otići u Trst. Poštujem zvanje stilista, ali dobro odgojen čovjek se treba sam znati odjenuti u svakoj prigodi. Jedno su nas vrijeme u Hrvatskoj pljuvali da smo staromodni, spominjale su se starke. Kad su se ponovno vratile u modu, ti isti koji su nas komentirali počeli su ih nositi. Postoje stilovi koji će uvijek trajati.

Stilisti nemaju šanse kod vas?

Da imaju, vjerojatno bih imao neku dijagnozu.

Ali ljudi su izgradili ozbiljne karijere u tom poslu?

Tko im daje pare, treba tražiti stručnu pomoć. Cijenim našu Doris Dragović, jednom smo zajedno bili u Opatiji, sama se našminkala i odjenula najbolje od svih. Valjda neki u nedostatku pjesme stvaraju spektakl oko svega toga. Ali ako netko hoće plaćati stilista, svaka čast.

Što vam je donio vaš jednostavan pristup bez zvjezdane prašine?

Tako sam odgojen. Kad sam bio klinac, sjećam se ljubaznosti Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića... Ne glumim prema publici ljubaznost, finoća je u meni. A ovi neki neodoljivi su izmislili da su nedodirljivi. Pogledajte društvene mreže na kojima netko, primjerice, objavi fotografiju s posluženim jastogom na Maldivima. Pa valjda si otišao iz svoga gušta? Nisi ga još ni probao već si ga objavio na Instagramu. Što je svrha tog jastoga i Maldiva? Mislim da je ljudima navrh glave je li nečije dijete prdnulo, ošišalo se, promijenilo pelene. To su toliko debilne vijesti, ali očito imaju klikove. Ali onda to više ne možemo stavljati u kontekst dobre pjesme, lijepog filma, knjige...

Već kad smo kod djece, imate 14-godišnje blizanke Petru i Mareu sa suprugom Barbarom.

Pjevaju u Zvjezdicama, idu u ZeKaEm, lagani pubertet je tu, ali ništa kritično. Imaju normalno djetinjstvo.

Kakav ste otac?

Mene mogu preveslati kako hoće i kad hoće, a mama je nešto drugo. Mogu se naljutiti pola sekunde, ali poslije... Osmijeh, lijepa riječ i što ćeš onda?

Supruga je stroža prema curama, a mlađa je od vas 24 godine?

Unatoč razlici u godinama, to je najbolja kombinacija. Pokazalo se to dobro. Iskustvo nadopunjuje mladost.

Niste razbijali glavu zašto se prije niste oženili i postali otac?

Ne, pa ne može se imati djecu jer moraš imati djecu. Jednostavno mi se prije nije dogodila ozbiljna veza, pa ni brak i djeca. Realno bih volio da sam ih dobio prije, u dvadesetima. Znali su me pitati što još čekam, a uvijek sam smatrao da je bez veze sklopiti brak samo zbog djece. Nema pravila, kad god se dogodi brak i djeca dođu na svijet - to je u redu. Ne volim kad ljudi pričaju o nekim pravilima. Ljubav je isto umjetnost, dio života. Ljubav ti se može dogoditi i u staračkom domu. Nikad nisam bio žrtva pravila.

Kako slavite Valentinovo s Barbarom?

Ljubav treba slaviti 365 dana u godini. Dobro kuham pa pripremim svečaniju večericu, prije ispitam što joj se sviđa pa onda ide poklončić. Pažnja proizvodi emociju, a emocija druga čuda.

Što kuhate?

Ljeti uglavnom gradelam, a zimi svašta pripremam, od musake, pašte s kozicama, variva s graškom do fešte od jaja sa sirevima i suhim mesom. Djeca su gurmani i kad mi kažu: “Tata, lijepo miriše”, znam da sam dobro napravio.

Tu je i vaš kafić na zagrebačkim Vrbanima?

Stavio sam na zid sve što vrijedi, uspomene od sporta i glazbe, Olivera Dragojevića, Dine Dvornika, Dražena Petrovića, Akija, Toše... Uvijek mi je bila ideja otvoriti našu verziju Hard Rock Caffea. To je i prostor predviđen za svirke, stand-up komedije...

Što dalje?

Ploča je izišla prije mjesec dana, čekamo da ljudi nauče nove pjesme, snimamo spotove, putujemo, održavamo koncerte...