Prije gotovo godinu dana svi su se mediji raspisali o nevjeri supruga Sanje Vejno­vić, snimatelja Gorana Mećave, koji je glumicu navodno prevario s Vedranom Cetinom, tajnicom Kabineta glavnog inspektora u Državnom inspektoratu. Unatoč buri koju je ta vijest podignula, glumačka je zvijezda od­lučila ne razvlačiti svoj privatni život po medijima i cijelu situaciju riješiti unutar četiri zida. Danas za Story prvi put progovara o 27 godina dugom braku s Goranom s kojim je prebrodila sve probleme. Šarmantna 49-godišnjakinja, koju uskoro oče­kuje angažman u još jednoj sapunici, prisjetila se razdoblja kada je u Tur­skoj bila popularna jednako kao Šeherezada danas u Hrvatskoj.

Story: Uskoro ćemo vas gledati u sapunici. O čemu je riječ? Ne smijem reći jer se sve drži u tajnosti. Snima se na ljeto, a prikazivat će se na jesen. Story: Čime ste se bavili dok vas nije bilo na malim ekranima? Radila sam predstavu ‘Dobro tijelo’, koja je bila prilično zahtjevna i na kojoj sam ponovno povrijedila kralježnicu, koja mi i inače nije zdrava. Bila sam na liječenju, terapijama, vježbama... Odlučila sam završiti fakultet, kroatistiku, još samo dva ispita i gotovo. Story: Što vas je potaknulo na to? Ne volim ostavljati nedovršene stvari, takvog sam karaktera. Došla sam do ap­solventske godine i tu stala, pa me kopkalo čemu onda te četiri godine i gomila položenih ispita. Dvade­set sam godina sanjala da sam ponovno u školskim klupama. A poticaj je došao i od prijatelja koji su me stalno zafrkavali. Ponekad kad sam mudrovala, onda bi moji duhoviti prijatelji uvijek rekli: “Ti nemaš pravo glasa, nemaš diplomu!” Story: Što ćete s diplomom? Ništa. Upisat ću to u radnu knjižicu. Story: U ovom ste poslu više od trideset godina. Jeste li ikada poželjeli napraviti zaokret? Često. Budući da imam dobre organizacijske sposobnosti, čak sam i pokušala, no to nije bilo nešto što bi mene zadovoljilo. Umrla bih u uredu, a i moram biti sretna i zahvalna Bogu što imam posao koji volim. Ima teških razdoblja i što sam starija, sve mi je teže. Mirim se s tim da ovisim o tome hoće li mi netko dati posao te hoću li ga uspjeti sama stvoriti. Bilo bi lijepo biti zaposlen i imati plaću, ali sam se kasno sjetila. Story: Kod nas su trenutačno popularne turske sapunice, no i vi ste takvu slavu svojedobno uživali u njihovoj zemlji. Glumila sam u dvije njihove dramske serije, obje povijesne, jedna je obrađivala 14., a druga 19. stoljeće. Popularni glumac i pjevač Ahmet Ozhan bio mi je partner u obje serije. Tada sam bila apsolutni misionar u Turskoj. Kad sam se vratila, govorila sam kako je ondje divno; sređeno i čisto, kako su ljudi dragi, gostoljubivi, mirni, nenasilni. Istanbul je i tada fenomenalno izgledao. Proputovala sam cijelu Tursku, i to dvaput po tri mjeseca, i bilo mi je divno. Vidjela sam stvari koje ne može vidjeti običan turist. Snimali smo na lokacijama starih dvorova, gdje su živjeli sultani. S nama su bili i čuvari jer unutra ima previše bogatstva. Namještaj je ukrašen dragim kamenjem, jela sam s pravim zlatom, kupaonice su napravljene od prozirnog mramora, tepih je tkan u jednom komadu, i to veličine dvorane. Vidjela sam gdje uzgajaju crne ruže. Seriju je tada gledalo 80 milijuna ljudi. Story: Jeste li i vi tada bili ono što je Šehereza­da danas? Ne znam učinak toga jer sam tijekom prikazivanja bila u Hrvatskoj, ali sudeći prema isječcima iz novina što su mi slali iz Turske, bili smo jako popularni. No s obzirom na to da sam bila mlada, nije mi se dalo davati intervjue. Čak su željeli napisati i knjigu o mom životu, na što nisam pristala jer moja je karijera tek počela, a i imala sam malo životnog iskustva za biografsku knjigu. Zapravo sam zanemarila sve te kontakte i tako si zatvorila dosta vrata. Story: S obzirom na taj uspjeh i činjenicu da ste prvu ulogu dobili već sa 14 godina, jesu li vam narasla krila? Ne mogu reći da mi je bilo sve­jedno jer se ne bih nastavila baviti tim poslom. Njegov veliki dio su i pokazivanje, želja za priznanjem, a mora biti prisutna i doza narcizma i eks­hibicionizma. Za to što nisam previše poletjela zaslužne su tri stvari: karakter, to što sam shvatila kako će mi to biti profesija i roditelji. Važno je otkud dolaziš i kako te tretiraju. Nikada nisu tome pridavali neku važnost, no ne znam je li to bila taktika ili su naprosto takvi. I dalje sam morala ispunjavati školske i kućanske obaveze. Ništa se nije promijenilo ni s izlascima i vremenom dolaska kući. Glumu su tretirali kao moju aktivnost. Honorari su bili mali pa si ništa veliko nisam mogla priuštiti. Tek koje putovanje i pokoju krpicu. I nisam se mogla razmahati u kontekstu zvijezde. Kao klinki djeca su mi pisala pisma, poštar bi mi donio vreće i svako sam pročitala. No ništa važno nije se promijenilo. Generacija sam Zvečke, gdje sam stalno bila. Družila sam se s istim krugom ljudi koji su tu i danas. Imam četiri najbolje prijateljice s kojima sam dobra više od 30 godina, što smatram velikim blagom. Što si stariji, više shvaćaš koliko su ti prijateljice važne. Ponekad su čak i važnije od supruga. Story: U kolovozu ćete proslaviti 50. rođendan. Plaši li vas ta brojka? Sigurno nije ugodno. Da živimo sto godina, znači da bih sada već pola odvalila. Plaši me i zato što se u glavi ne osjećam tako. Proletjelo mi je posljednjih deset godina. Samo želim biti što dulje zdrava i vitalna. Story: Koja je najteža lekcija koju ste naučili? Nikad ne reci nikad. Nema onoga: ja ne bih nikad, on ne bi nikad, i to se ne može. Sve je moguće. Story: Tako niste bili isključivi ni kada ste nam prije nekoliko godina rekli: “Ako se mojem suprugu dogodi nekakva prolazna avantura, a ja ne znam za to, možda je tako i bolje. Ne želim suditi nikomu i ničemu zato što u dugom braku ima puno iskušenja i kriza. Zato i kažem. Story: Je li tom stavu i odluci pridonijela i činjenica da su tu i djeca? Ne, moj je stav takav. Djeca nemaju veze s tim i nikada ih ne bih petljala u odnose između muškarca i žene. Ništa nije za osudu, ništa nije tako strašno. Sve je to ljudski i svašta se događa, a što je podloga svemu, znaju smo akteri i nitko izvana. Nije sve onako kako izgleda. Story: Kako se nosite s problemima? Sklona sam i temperamentno reagirati; i vrištati, i plakati, i šutjeti, i razgovarati satima. Sve su opcije otvorene, ali poenta svega jest da problem ne guram pod tepih, nego ga rješavam. De­finicija hrabrosti jest suočiti se sa strahom i prema tome, smatram da sam hrabra. Story: Isticali ste kako ste horoskopska Lavica koju krase ponos i taština. Kažu da su to negativne karakteristike mog znaka. Borim se s njima. Treba biti oprezan s ponosom jer se on temelji na površnosti. Kad imamo sreće da smo lijepi ili pametni ili uspješni, trebamo na tim blagoslovima zahvaljivati Bogu, a ne biti ponosni ili bahati. Ego i taština donose malo toga dobrog, hrane se raznom hranom kao što su mladost, ljepota, novac, pa čak i obrazova­nje i društveni položaj. Ja radim na zahvalnosti i poniznosti. Meditiram i okrenuta sam nekim drugim stvarima koje mijenjaju svjetonazore, prioritete pa samim time i sebe mijenjam. Nešto je temperament, nešto karakter, nešto je naučeno, nešto prirođeno, no sve se može mijenjati. Story: Rano ste se udali, sa 23 godine. Jeste li se ikada zapitali što ste propustili? Dovoljno sam intenzivno živjela do svoje 23., tako da se nisam zapitala. Nije mi suprug bio prvi muškarac. Story: Je li teško odrastati s nekim? S njim sam provela više vremena nego s roditeljima i apsolutno smo se morali razvijati zajedno. No sigurno se ne bih razvila u ovo što sam danas bez njegove pomoći. Jedno smo drugom bili velika potpora. Story: Imate li i danas udvarača? Imam, što je super. Ženi to uvijek godi, to joj je u prirodi, voli biti poželjna. No istinska ljepota stvarno dolazi iznutra. Netko može od sebe raditi što god hoće, staviti na sebe svašta, ali ako nema karizmu, ako ne zrači - sve je uzalud. Pre­ma svemu sudeći, izgleda da ja ipak imam nešto što privlači ljude. Kažu da si nakon tridesete sam zaslužan za svoje lice. Sve ti se vidi na njemu, pa tako i duša. Ima tu i genetike. Story: Dotjeruju li se žene zbog muškaraca ili drugih žena? Zbog svih, no prije svega zbog sebe. Volim se pogledati u ogledalo kada sam sređena i zadovolj­na iznutra. No ima i razdoblja kada hodam u trenirci. Volim imati malo odjeće na sebi, volim haljine, ljeto, sunce. Onda dobijem inspiraciju i želju za dotjerivanjem. Story: Vježbate i ulažete u svoj izgled. Koliko vam je to pomoglo u karijeri? Vjerojatno dosta. Ne u samom početku jer sam tada bila mlada, a mladost je uvijek lijepa, a poslije je u dosta filmova sigurno presudio izgled. No s godinama ga onda moraš i održavati. Ne u smislu da treba trčati za mladošću, operirati se i napraviti nakazu od sebe. Tijelo je promjenjivo - danas lijepo, snažno, zdravo, a sutra možda slabo i boles­no. Treba ga čuvati i održavati da bi te što dulje služilo. Story: Što je najgore što žena može raditi svom tijelu? Neprestano ga masakrirati. Mediji nas bombardiraju trendovima i žene su pod velikim pritiskom. Citirat ću Eve Ensler iz predstave ‘Dobro tijelo’: “Gdje god se okrenem, gleda me žena struka veličine grožđice i malih špicastih grudi koje strše.” Ali gdje naći granicu između toga da izgledaš dobro, prirodno i normalno i toga da skreneš u rezanje, čupanje, istezanje? Tanka je granica. Da­nas se žene gotovo kloniraju, isti nosovi, ista usta, iste grudi, ekstenzije u kosi i gelirani nokti. Čak i kad netko ima nešto što mu je priroda podarila, u to se sumnja. Neki dan jedna me poznanica pitala jesam li napumpala usne. Story: Jeste li ikada razmišljali o nekom estetskom zahvatu? Da. Nešto bih sitno popravila i nešto ću sigurno napraviti kad dođe vrijeme. Idem kod estetskog kirurga koji me pomlađuje na razini lasera i dokle god to ima učinka, nemam potrebe za botoksom ili nečim drugim. Ekspresija lica mi je osnovni alat i ne želim biti mumija. Story: Vaša je kći u pubertetu i proživljava brojne promjene. Što vas najviše zabrinjava? Kao i sve roditelje, da ne uđe u loše društvo, da ne popusti u školi, da ne bude nesretna... Story: Postoje li razlike u načinu na koji odgajate sina i načinu na koji pristupate kćeri? Pokušali smo im prenijeti iste stavove i nismo to radili na način da ih posjednemo i kažemo: “Ovo je ispravno, a ovo nije”. Tek kada odrastu, kao što je sada naš sin, vidiš rezultate svog odgoja. Djeci prije svega moraš biti podrška, no o njima ovisi što će odlučiti. Story: Razgovaraju li s vama o muško-ženskim odnosima? Ne baš. Marta je mala i sa mnom ponekad priča o problemima s prijateljicama, a Andrej ne. Narav­no, kao i svaka znatiželjna mama, voljela bih da mi se povjeri, ali on mi je davno rekao da za to ima prijatelje. I to je zapravo ispravno i zdravo. Story: Andrej ima 24. Čini li vam se premladim za brak? Vi ste se udali u njegovim godinama, a vaša majka nije bila oduševljena time. To je samo njegova stvar. Story: Dakle, nije vas strah praznoga gnijezda? Andrej ga je već napustio, ne živi s nama. Bilo mi je teško prvih nekoliko mjeseci, a onda sam se naviknula. Mislim da je to super i najpametnije što djeca mogu napraviti - što prije otići. Nezdravo je biti s roditeljima. Story: Čujete se svaki dan? Čujemo se kad želimo čuti jedan drugoga, što nije nužno svaki dan. Story: Jeste li primijetili da se pret­varate u svoje roditelje? Silno sam se trudila da se ne pretvorim u svoju majku i kada prepoznam njezin ton ili riječi, zgrozim se. Moja je mama uvijek govorila: “Dok si u ovoj kući, bit će kako ja kažem...” Kada to izgovorim, shvatim da ona progovara iz mene. Na svjesnoj razini ne bih željela biti moja mama i sigurna sam da Marta ne bi željela biti ja. Story: Imate li još neostvarenih želja? Stalno stvaram želje i pokušavam ih realizirati, ali ne gomilam ih. Ako čezneš za nečim, nisi tu i sada. To je mudrost godina. Previše sam vremena provela živeći u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti tako da to sada mijenjam. Živim tu i sada, dan za danom. Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Dražen Kokorić Styling Lea Krpan Šminka Sanja Agić Prostor Pepermint