Ona je nagrađivana karakterna glumica, vrsna plesačica, sportašica u duši i cool mama trojice sinova - 14-godišnjih blizanaca Frana i Maka i 7-godišnjeg Tina. I sve stiže. Kako nam je uz smijeh rekla ova 47-godišnjakinja, bude i kaotičnih situacija, pogotovo kada klinci nisu u školi, a ona juri za svojim obavezama, snimanjima, kazalištu ili na druženje sa Storyjem. Ponovno je pokazala svoju širinu i nesebičnost podržavši naš Pink Story, a tim je povodom govorila o ovoj važnoj temi koju mi već cijelo desetljeće potenciramo specijalnim izdanjem. Daria Lorenci Flatz je jedna od osoba s kojima je druženje pravi užitak. Iskrena je i ugodna, a tako je bilo i ovaj put kada je govorila o iskustvu sa zloćudnom dijagnozom koja je, na sreću, daleko iza nje, važnosti specijalističkih pregleda, spoznajama koje je iskusila na svojoj koži, obiteljskom životu i ljepoti. Otkrila nam je i veliku životnu promjenu u ovoj godini. Zbog svega toga drago nam je što je baš ona jedna od naših ovogodišnjih ambasadorica ovoga važnog projekta.
Prije svega, jesu li prošli svi bolovi u leđima, mišićima i žuljevi od sudjelovanja u finalu ‘Plesa sa zvijezdama’, showu u kojem ste briljirali?
Nisu jer činim sve da ne prođu.
Zašto?
Nastavila sam plesati u svom studiju ‘Četiri sobe’, pokrenula još jedan program kako bih nastavila svakodnevno trenirati, kao da show i nije završio. Dakle, moj partner iz showa Ivan Jarnec voditelj je plesa kod mene u studiju, vodi latino i standardne plesove za žene i parove, imamo jazz dance i ujutro i navečer, tako da plešem svaki dan. Rekla sam da u 47. godini to sebi mogu priuštiti. I ako se ljudi pitaju: ‘Bože dragi, je li ova ikada kući?’, odgovor je jesam, itekako, sve stignem, ali sat plesa dnevno za sebe moram imati.
Ples je prava terapija?
Meni jest.
Što vam daje plesanje?
Volim kada me tijelo boli. Možda mi se sada javi netko od psihijatara i kaže: “Dušice, dođi malo kod nas.” Ali meni to daje osjećaj života, a jutarnje zatezanje signal je da sam živa. Cijeli sam život nešto trenirala i volim da mi je tijelo u pokretu, dolazim u nekakav kontakt sa sobom. Ples me rastereti, kao da sve izbacim iz sebe kroz taj pokret i znoj.
Vjerujem da vam je pomoglo i more. Godinama ljeta provodite na Pelješcu.
Ovo sam ljeto možda najkraće bila na moru jer sam cijeli srpanj snimala seriju ‘Kumovi’, ali ipak sam ulovila tri tjedna. Moji klinci jako vole Pelješac. U pravilu gotovo nikada ne radim ljeti, ali ove se godine dogodila iznimka. Inače imamo prikolicu u Vignju, kampiramo, svi surfamo...
Koliko ste plivali?
Ne volim plivati.
Kako je to moguće?
Eto, čak jako malo idem u more. Kažu da su prvi znakovi starenja kada sjediš na plaži i ne kupaš se. Uglavnom, volim sjediti u hladu, surfati, volim tu fjaku, kada ništa ne moraš. Doduše, rano ustajem i tada mi je najdraže zaplivati. Kada upeče, nekako mi je odbojno ući u more.
Nakon što smo pročavrljale, da se bacimo na ozbiljne teme. Naša ste ovogodišnja ambasadorica projekta Story Pink koji organiziramo više od desetljeća, a njime osvještavamo probleme vezane uz ovu opaku bolesti dojki, kao i važnost prevencije te očuvanja zdravlja. Projekt se provodi u listopadu, mjesecu kada je u cijelom svijetu ta problematika u fokusu. Koliko ste s tim upoznati?
Pratim i vaš projekt i općenito sve vezano uz ružičasti listopad, pogotovo otkako sam radila monodramu ‘Šest milimetara’ nastalu po knjizi Josipe Pavičić. Često dobivam pozive i za druge zdravstvene akcije o podizanju svijesti i očuvanju zdravlja i rado se odazovem kad god mogu. I sama odlazim na kontrolne preglede svakih šest mjeseci, pogotovo otkako sam imala karcinom jajnika, što sam javnosti nedavno otkrila. Bilo je to prije sedam godina kada sam ga operirala. Otkriven je na vrijeme, a maligna cista otkrivena mi je na porodu trećeg djeteta. Kako je bio carski rez, cista je uklonjena, a nalaz je pokazao da je zloćudna. Imala sam još jednu operaciju dva mjeseca poslije i dobro sam prošla. To mi je bio motiv da radim Josipinu predstavu, samo što tada nisam govorila o svom iskustvu. Jednostavno me bilo strah pričati o tome, ponajviše zbog djece.
Kako ste to psihički proživjeli?
Dosta teško. Tin je imao 10 dana kada sam to doznala. Tijekom druge operacije dobila sam i sepsu, ali uspjela sam Tina ponovno dojiti. Dok sam dva mjeseca čekala operaciju, pribojavala sam se jer ne znaš kakvo je zaista stanje dok te ne otvore. Ne znaš je li metastaziralo, a uz bebu imaš još dvoje djece od šest godina. To je bilo najgore. Život ti je važan, ali još je deset puta važniji kad imaš djecu. S tim sam se jako teško nosila.
Tko vam je tada najviše pomogao?
Suprug, razgovarali smo, imao je jako pozitivan stav da će sigurno sve biti u redu. Stalno sam si prizivala činjenicu da je u životu uvijek moguća takva situacija, ali da je nismo svjesni. Da svi sutra možemo ne biti, da te takve dijagnoze strašno približe toj spoznaju te da imamo golemi luksuz što možemo biti udaljeni od te činjenice. To je dobro, sreća. Blagoslovljeni smo svojim neznanjem jer bi ljudi valjda poludjeli kada bi stalno živjeli s tom mišlju. A ona je istina. Osvijestila sam da mi se dogodila izazovna situacija i da ništa nije gotovo. Naposljetku, imala sam jako puno sreće, prošla sam sve bez kemoterapije i zračenja jer je otkriveno na samom početku.
Kako ste se nosili sa strahom?
Isprva sam imala osjećaj da više nikada neću moći normalno živjeti. Koliko je blagoslovljen život dok ne čuješ takvu dijagnozu. Dok se to nije dogodilo, nisam znala da nemam ni jedan problem. Ali kada sve prođe dobro, čovjek na to zaboravi. Možda je to i dobro. Sada se opet nerviram zbog gluposti, a mislila sam da nikada više neću. Ponovno mislim imam li novca, imam li ulogu... Glupi smo, na svu sreću.
Što ste nakon tog iskustva još osvijestili? Što vas čuva od nepotrebnog stresa? Jeste li nešto promijenili u prehrani?
Ne, jer se do te operacije moja prehrana temeljila na makrobiotici. Prestala sam pušiti prije nego što sam zatrudnjela, a nakon svega opet sam počela, ali ne puno, povremeno zapalim. Ne bih to propagirala kao recept, ali sam se opustila u određenom smislu. Općenito treba biti neovisan o ičemu, to mi je želja. Što se tiče makrobiotike, znala sam jako paziti da jedem sve s oznakom bio i eko. Ne znam, ali možda je takva prehrana i pomogla da cista ne postane progresivna. No znam da nije bilo dobro što sam se previše opterećivala time odakle nabavljam hranu. Danas sam opuštenija i manje opterećena po tom pitanju. I dalje previše radim, krećem se, ali općenito je štetno stalno predbacivanje sebi.
Perfekcionizam je nezdrav?
Perfekcionizam može jako narušavati osjećaj zadovoljstva, ometa i zagađuje život, ali to ne treba zamjeriti. Zapravo, više ni u što nisam sigurna i nemam nikakve zaključke. Neke sam stvari pogazila, iako sam rekla da ih nikada ne bih napravila.
Na što se to odnosi?
Na pitanja vezana uz Instagram, primjerice, govorila sam da nikada neću objaviti fotku svog djeteta, a sada to radim. Da ne bih stavila filer i botoks u lice, a sve to radim. I što me briga? Treba živjeti kako ti se živi, ne zgražati se ni nad čim, život je kratak. I ništa se ne mora.
Što vam je danas važno?
Važno mi je da budem drug i korektna prema ljudima i to se nikad neće promijeniti. Uvijek mi bude žao ako nekoga nehotice povrijedim, ali dobrom komunikacijom sve se može riješiti. I da zaključim s ovim što sam proživjela sa zdravljem; kada bismo bili svjesni naše krhkosti, svi bismo bili nježniji jedni prema drugima, ali i prema sebi.
Da se vratimo na grudi, koliko ih puta godišnje pregledavate?
Dva puta, odem i na ultrazvuk i na mamografiju, a obavljam i samopregled. Zanimljivo je da moj problem s jajnicima prije nije bio zabilježen u mojoj obitelji. Vježbam, rodila sam, nisam pretila, dakle nisam imala rizične faktore, a dogodilo se. No otkrivanje na vrijeme spašava život i zato su pregledi strahovito važni.
U posljednje vrijeme dogodila vam se lijepa promjena, selidba u novi i veći stan.
To mi je golema prekretnica. Živjeli smo u stanu u kojem su dečki bili u jednoj sobi. Blizanci su tinejdžeri i jako mi je bilo važno da imaju svoj kutak, ali i više kupaonica za nas pet. Našli smo odličan stan okružen zelenilom. Imamo i velikog psa pa smo često u šetnji šumom. Zbilja je to velika stvar u životu.
Kako ste pronašli stan?
Dok sam šetala sa suprugom, naišli smo na prodajni oglas. Podignuli smo kredit i to je to.
Što su dečki rekli kada su dobili svoje sobe?
Kada smo ih uveli u stan, vrištali su na najjače. Oduševljeni su.
Kako još provodite slobodno vrijeme?
Blizanci baš i neće s nama u šetnje. Obojica su u sportu. Fran trenira tenis, a Mak standardne i latino plesove, a tu je i škola. S Tinom i suprugom dosta šećem. Zajedničko vrijeme nam je za doručkom i večerom. Razgovaramo o školi, dogodovštinama, s Makom dijelim plesnu strast, gledamo videa, dođe u studio pa zaplešemo... Kao i svaka druga obitelj.
Ne krijete koliko vam je ten važan. Na koje još tretmane idete?
Odlazim u kliniku doktorici Jakić na tretmane od dermapena i mezoterapije do PRP-a i drugog. Minimalno idem na filere i botoks, godinu dana ništa nisam radila po tom pitanju. Volim prirodniji izgled i njegu kožu. Napravila sam blefaroplastika kod dr. Tomislava Tomičevića i to je stvarno super.
Najdraži trenuci sa suprugom?
Nema ih puno, oboje dosta radimo, ali se trudimo u praznom hodu uloviti vrijeme za ručak, kavu, a večeri su naše kad svi zaspu. Najčešće pustimo neki film, a ja zaspim na trećoj rečenici.
