Nives Odak oličenje je malograđanskog sno­ba željnog novca i moći, no osim imena, Nives Ivanković i njezin lik iz dramske serije ‘Ruža vjetrova’, koja se odnedavno prikazuje na RTL Televiziji, nemaju ništa zajedničko. Šarmantna splitska glumica prezire lažni sjaj i snobizam, ali je, poput osobe koju je utjelovila u seriji, podjednako uspješna u poslu koji radi. A čini se kako se ni na ljubav ne može potužiti. U razgovoru za Story otkrila je kako je trenutačno jako sretna u životu te da se nimalo ne zamara pitanjima o tome kada će se udati i roditi djecu. Story: Kako reagirate na usporedbe vašeg lika sa sestrom splitskoga gradonačelnika Željka Ke­ruma, Nevenkom Bečić? Ukratko, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. Moj je lik kompilacija nekih žena koje dob­ro poznajem, ali ne osobno, nego ih pamtim iz grada. Jedna od njih mi se javila i rekla: “Čujem da držiš boršu ki ja!” To apostrofiranje Nevenke Bečić postalo mi je pretjerano. Sretna sam zbog te uloge zato što su ljudi, osim te usporedbe, koja je očito najatraktivnija pa je tako jedna sapunica završila i kao tema u ‘Dnevniku 3’, dobro primili taj lik i da svi imaju jednu te istu reakciju, a to je: “Ma znam je, poznajem jednu takvu!” Story: Poznajete li Nevenku Bečić? Nisam je vidjela čak ni na ulici. Je­dino kod Stankovića u emisiji ‘Nedje­ljom u 2’ i na sjednicama Gradskog vijeća na lokalnoj televiziji, koju nemam, nego dođem kod roditelja pa bacim oko. Ljudima je to možda zanimljivo zato što je ona javna osoba. Nakon maltretiranja s novinarima oko Nevenke Bečić voljela bih znati je li se i ona u nečemu prepoznala. Ali čujem da ona samo gleda vijesti, a ne te ‘gluposti’. Story: Je li vam se lakše saživjeti s jednom tako moćnom ženom ili, pak, sa šašavom konobaricom Miki? Sve je to izazov. Svaku ulogu kreiraš iz sebe. Promatram ljude, nisam zatvorena i ne družim se samo s određenim krugom ljudi. Nemam polo­žen vozački ispit, što je ujedno i dobro i nije, pa sjednem u autobus i gledam ljude. Promatram njihovo ponašanje i navike, njihove priče. Mene čak i uvršta­vaju u glumice transformacije. Ima glumaca koji igraju samog sebe, nema transformacije, a meni je zanimljivo krasti osobine živih ljudi. To je vjerojatno jedna redateljska crta u meni koju ću, nadam se, finalizirati u životu. Moja je prva želja bila režija. Kad je Emir Kusturica dobio Zlatnu palmu za film ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’, na TV-u sam čula da će on biti profesor na Odsjeku za režiju na fa­kultetu u Sarajevu. Kad sam došla na Akademiju, taj odsjek nije bio otvoren pa sam upisala glumu. Ovo je posao koji volim i uživam u njemu. Story: Kakvi ste privatno? Jednom ste izjavili da ste jako zatvoreni. Jesam, zatvorena i dosadna. Elokventna sam, barem tako kažu, i na prvi pogled dosta sam otvo­rena. To nije maska, nego pristup životu. Ali kada su posrijedi moji osjećaji, obitelj, prijatelji, to ljubomorno čuvam za sebe. Ljudi s kojima imam posla ne vole medije. Mediji jesu dio mog posla i poštujem neke, ali ne bih nikoga prisiljavala na izlaganje javnosti, niti to volim. Čovjek bi se trebao predstaviti svojim radom. Svjesna sam da je kod nas prisutan neki negativan trend koji je ostao još od te željezne zavjese. No u inozemstvu postoji pravo žutilo i zna se da je to taj žanr, a kod nas se sve pomiješalo. Kad napravite dobar posao, primjerice, u teatru ili dobijete nagrade i priznanje od kolega, to se ne zabilježi nijednom rečenicom. Znam da je čitateljima to dosadno i shvaćam da svi mi u sebi imamo nešto voajersko. To je vidljivo i na primjeru reality showova. Ali mediji su neophodni u mom poslu, ali ne i u životu. Nikada nisam bila osoba koja se predstavljala vjenčanjima, razvodima ili vezama. To novinari, barem oni koje tako nazivam, poštuju. Ne možete nasilno ulaziti kod nekoga u dom ili ga maltretirati. U svemu treba postojati mjera. Nisam takva vrsta narcisa da želim sebe gledati u novinama i slušati da se priča o meni. I drago mi je što radim ovaj intervju jer znači da sam bila u pravu - da čovjek radom može dobiti mjesto u novinama i objasniti što radi, kako razmišlja a da pritom ne skida hlače. Story: Kad kažete da vaš život nije zanimljiv, na što pritom mislite? Život glumca je rudarski, što ljudi ne žele niti trebaju shvatiti. Svaki je posao težak. No od toga glamura koji mi lažno prikazujemo u novinama - s posuđenim haljinama, posuđenim umjetnim trepavicama, sandalama velikih kreatora - nema ni ‘g’. To što mi želimo živjeti onako kako oni žive u inozemstvu, jer taj sloj ondje doista tako i živi, licemjerno je prema publici i prema čitateljima. Obična sam, normalna žena koja ujutro, kada se probudi, zalije svoje cvije­će, vrt ispred zgrade, ide u kupnju, kuha, čita... Ne izlazim iz vile pa sjedam u bent­ley, potom odlazim na jahtu i ondje se odmaram. To nije moj život. To bi bila laž. Vozim se gradskim autobusom. Story: Koliko su vam bliski materijalistički stavovi Nives Odak? Ne družim se s takvim ljudima. A i smatram da je duhovno nešto najvažnije na svije­tu. To je ono što čovjeka čini čovjekom. Materijal­no je neophodno kako bismo mogli imati slobodu i neovisnost i zbog toga mi je novac vrijedan. Ali novac kao vrh hijerarhije u životu, to ne. Ge­neralno gledajući, s Nives Odak nemam zajedničkih crta, ali pokušavam je opravdati jer je moj glumački zadatak napraviti osobu od krvi i mesa ko­ja misli svojim mozgom. Story: Postoje li situacije u kojima se sami osjećate moćno? Kad kuham i kad me za to pohvale. Volim kuhati, zapravo obožavam. Ali kad imam vremena, odnosno ne kuham svaki dan. Kad mi društvo dođe na ručak ili večeru i kad me pohvale, osjećam se superiorno. A i obožavam taj ritual spremanja stola. A kad im na licima vidim da su zadovoljni, onda sam moćna. Inače sam dosta ranjiva i osjetljiva, što se nikada ne bi reklo. I ni­kada se ne osjećam superiorno i moćno. Tako bi se trebala osjećati osoba koja više voli sebe, a ja nisam sigurna da sam baš taj tip. A i kad se u poslu ili tako nečemu počnem osjećati moćno, javi se taj neki korektiv koji mi kaže: “Polako, pa nije to baš tako kako izgleda.” Ne dopuštam si da me uvjere da mogu biti moćna. Story: Može li se to što se niste udali i postali majka tumačiti sebičnošću? To je prst sudbine, na koji ne možemo utjecati, a i smatram da je to u mom slučaju manjak samopouzdanja. Velika je odgovornost uspješno odgojiti dijete. Ali za sve se to ponovno moraju stvoriti uvjeti - da imaš osobu koju voliš i da se poklope sve okolnosti. Sebičnost sigurno nije razlog. To nisu pitanja na koja mogu dati odgovor. Jednostavno se nije poklopilo ono što bi dovelo do toga. Story: Vjerujete li u sudbinsku ljubav? U tom su trenutku sve ljubavi sudbinske. Kad se žena zaljubi, onda kaže: “Moralo mi se to dogoditi, to je ta osoba!” Nakon godinu dana, to više nije ta osoba. Na neki način smatram da je ljubav sudbinska. Potrebna je ta kemija, taj prvi udar groma. A u nekom življenju, u međusobnom odnosu vidiš ide li to ili ne. Ljubav se mora hraniti. Bez obzira na te formalnosti - brak i djecu - smatram da sam i dalje ispunjena i sretna. Ali sigurno neću odgovarati na pitanja imam li koga i koliko smo u vezi jer je to moj privatni život. To ne treba nikoga zanimati. Ali emotivno sam ispunjena i sretna. Story: Vjerujete li danas, u jeku razvoda i preljuba, u iskren odnos? Započela sam singl trend. Sve su se moje prija­teljice razvele. Nikada se nisam udavala. Živjela sam s nekim, ali ne na papiru. A njih su tri sve razvedene i kažu mi: “Da smo bile pametne, ne bismo se ni udavale.” Ali nije loš ni brak, ni veza, ni život na divlje, ako postoji ljubav. Znam parove koji su zajedno živjeli deset godina, vjenčali se i razveli nakon mjesec dana. Pa sam postavila pitanje - zašto. Onda mi ta prijateljica kaže: “Neš­to se dogodilo kada sam potpisala papir. Opustila sam se. A i on. Imala sam osjećaj da me steže.” Ali i dalje volim tradicionalne vrijednosti. Prem­da moram priznati da se nikada, ni kao klinka, nisam vidjela u vjenčanici. Lijepo mi je vidjeti tradicionalna vjenčanja. Gledala sam ono princa Williama i Kate Mid­dleton. To je bilo krasno. Za­što ne pred svima i pred Bo­gom priznati da nekoga voliš? Smatram da brakovi nisu loša stvar. Ali sve je to stjecaj okolnosti. A kako već imam 44 godine, kad pogledam unatrag, pitam se jesam li pogriješila, zašto u tom trenutku nisam to napravila, ali ništa ne bih mijenjala. Imam problema kao i svi, ali ne mogu reći da sam nezadovoljna. Nisam. A vidjet ćemo što će život donijeti. Story: Jeste li skloni sami utjecati na okolnosti? Primjerice, zaprositi, a ne čekati da budete zaprošeni? Ne. Problem nikada nije bio u prošnji. Možda u glavi. Uvijek sam se bojala te vrste odgovornosti pa moram priznati da sam više bila varijanta odbjegle nevjeste. Mislim da tu nisam ništa loše napravila. I pitanje je bih li imala djecu da sam bila u braku. Tko zna bi li to bilo moguće. Story: Ima li to veze s izjavom - u poslu sam borac, u ljubavi nisam? Točno, ali u poslu isto nisam borac. Imam tu neku energiju koja je izražena i koja je ili prejaka ili djeluje dominantno. Upornija sam u poslu, ulažem više snage, a privatno, možda zbog velike količine energije koju izbacujem, tražim od neko­ga da mi napuni baterije. I u tome sam toliko sramežljiva. Ne bih mogla nekoga čekati ispred zgrade pa ga kao slučajno sresti ili ga zvati na telefon. Prijateljice me zato zovu Bik Koji Sjedi. Dosta sam pasivno biće i netko me treba dobro prodrmati da bih nešto shvatila. Emotivna mi je inteligencija na niskoj razini. Story: Na koji način onda dajete muškarcu do znanja da vam se sviđa? Ne dajem mu. Treba mi prići, prodrmati me i reći: “Halo, razumiješ li da mi se sviđaš?” A onda kada se dogodi kemija, to je to, i čovjek se manje srami. Story: Odrasli ste uz oca intelektualca i majku koja je bila posvećena obitelji. Biste li i sami mogli provesti život kao kućanica? Dosta sam posvećena svojoj obitelji, sestri, bratu i nećakinji. No ne bih mogla biti kućanica. Moja se mama žrtvovala za nas. Sretna je što je djecu izvela na pravi put, školovala, svi troje smo formirani ljudi, ali ne bih bila na njezinome mjestu. Nisam ambiciozna i nije mi karijera na prvome mjestu, ali obožavam raditi ovaj posao koji iziskuje vrijeme, putovanja, samoću, umor, rad po cijele dane, a navečer nisi sposoban ni za što. Dobro je rekla Đurđa Adlešič u talk showu koji sam radila ‘Ništa osobno’, kada sam joj posta­vila pitanje može li uspješno imati i obitelj i karijeru. Ona je bila jedina žena od koje sam čula tako iskren odgovor. Rekla je da lažu svi koji kažu da se može i jedno i drugo te dodala da njezina obitelj ispašta zato što ona radi. Story: Biste li kao izgrađena osoba koja ima svoj posao pristali biti s muškarcem koji sjedi kod kuće i čuva djecu? Ne. Zato i nema okolnosti da mi se to dogodi. Neprirodno je da tata bude mama. U redu je da se dijele poslovi, ali ne bih volje­la da muškarac uživa u toj zamjenskoj ulozi jer ga više ne bih doživljavala kao superiornu osobu, odnosno kao nekoga tko je moje rame za oslonac. Bilo bi lijepo da može pomoći. Ali da odgaja dijete tri mjeseca dok ja trčim uokolo, to bi bilo strašno. Story: Morate li svom muškarcu biti na prvome mjestu? Da. Ne priznajem muškarce s kojima bih se zbog bilo kakvih aktivnosti trebala viđati samo dva dana. Važno mi je da mi se osoba s kojom živim i koju volim daje apsolutno, a čovjek može osjetiti je li to do kraja. Ako to nije to, bježim glavom bez obzira. Na­ravno da tada čovjek pati i da boli. Bila sam ostavljana i ostavljala sam. Ali mislim da je ovaj život previše kratak i previše okrutan i da je najmanji grijeh ljubav. Story: Slažete li se s time da je u ljubavi i ratu sve dopušteno? Mislim da ni u ratu ne bi trebalo sve biti dopušteno. Moraju postojati neki kodeksi. To se tako kaže, ali što bi to značilo? Da ako nekoga volim, a on mene ne, mogu ga maltre­tirati od jutra do mraka. To nije dopušteno. To je simpatična floskula. Svašta nam se događa, ovisno o tome kako se čovjek pone­kad postavi u određenoj situaciji. Katkad ispadne dobro, a katkad loše za sebe ili druge. Ovisno kako se postavi. Je li to namjerno ili nenamjerno. Ali većinom je nenamjerno. Tako ja gledam na svoje pogreške. Nikad s nekom namjerom, nedajbože. Sve je to život. Postoje neke stvari koje mislim da su izvan konteksta i koje bih nazvala kušnjom. Story: Ostali ste u Splitu koji je relativno mala sredina. Poželite li ponekad pobjeći nekamo gdje vas nitko ne poznaje? Kakav god da jest, Split je mala sredina i naravno da ljudi pričaju i ogovaraju, što je sastavni dio života. U tome ne vidim ništa loše, no dokle god netko agresivno ne ulazi u taj moj mikrosvijet, pristajem na sve. Samo da me se ne ugrožava - fizički, maltretiranjem, gnjavažom - a to što će netko misliti me ne zanima. Stalo mi je do mišlje­nja ljudi koje volim i koji su mi važni. Priča će uvijek biti. Predmet sam interesa, što je normalno jer se bavim ovim poslom. Ali moram priznati da nikad nisam imala nekakvih problema ili neugodnosti. I super mi je to što živim s kovčegom u ruci. Lijepo mi je u Splitu, u Zagrebu, ali i u Sarajevu, gdje sam sada snimala nove epizode serije ‘Lud, zbunjen, normalan’. Kamo god dođem, dobro mi je. I da me sutra pozovu da snimam u Skoplju ili Beogradu, otišla bih. Volim ljude i različitosti. Ali u Splitu uživam. Poslije užurbanosti u Zagrebu, odgovara mi taj laganiji ritam. Ondje sve možeš pješice. More je tu. Ako si uistinu neraspoložen, sjedneš na Rivu, popiješ kavu, gledaš u more i dobro ti je. To su velike prednosti manje sredine. Story: Jako dobro izgledate za svoje godine. Koliko pozornosti posvećujete svom psihičkom i fizičkom zdravlju? Izgledam li dobro zato što sam mršava? Ovaj je posao misaoni proces koji umara, ali isto tako održava mladalački duh. Ritam je taj koji je klini­čka slika mog izgleda; stalno sam u pokretu, susrećem se s različitim ljudima različitih generacija, mijenjam sredine, a fizički je napor putovati. Jedino što ljeti plivam. Ujutro se ustanem i odlazim na plivanje. More mi je tri minute od kuće. Ili se okupam nakon posla, oko 20.00. To me spašava, ali stres svejedno uzima danak. Kad sam se nakon jednog razdoblja u kojem sam puno radila željela odmoriti, dogodio mi se takav stres da sam dobila herpes zoster pokraj oka. Liječnik mi je objasnio da sam s brzine od 300 kilometara na sat naglo zakočila, ne usporila, pa mi je pao imunitet. Ali sada mi je ovaj ritam sve teži i opuštam se masažama. Ne relaksirajućim, nego sportskim. Maserka mi je rekla da jedino jedan hrvač i ja nismo skočili sa stola od bola. Dvaput tjedno idem na masaže. Pokušala sam ići na fitness, ali ne volim dvorane, uvijek je puno ljudi, sprave su dosadne. Story: Jeste li danas zadovoljniji sa sobom nego što ste bili kada ste imali 20? Da. Mislim da sam se tražila do svoje 28., 29., i to mi je bilo bolno razdoblje. Nisam znala tko sam. Od 30. do 35. najljepše je razdoblje života. Tada si dovoljno pametan, a dovoljno mlad. Čovjek što je stariji postaje umorniji, a kad si premlad, ne znaš tko ti glavu nosi. No da se mogu vratiti, uvijek bih odabrala to razdoblje. I mentalno i fizički sam bila zadovoljna životom. No godine su nemi­novnost. Samo u primitivnim društvima ljudima se godine nameću kao kazna. Prim­jerice, u Italiji ljudi od 70, 80 godina dotjerani navečer izlaze i plešu salsu. Kod nas čovjek nakon 25., više nije mlad. A koje su kontradiktornosti kod ljudi meni zanimljive? Kad čovjek napuni neke godine, onda te pitaju: “Pa koliko ti imaš godina?” A kada netko tih godina umre, onda kažu: “Jao, umro je mlad, žalosti i tuge!” Story: Na što gledate kao na svoj veliki životni promašaj? Kad čovjek prijeđe određenu kilometražu u životu, okrene se i vidi je li iza njega cesta, seoski put ili autoput. Puno sam razmišljala o tome, ali tvrdoglavo vjerujem i u svoje pogreške. Kad bih sve mogla ponovno proživjeti, bilo bi isto. Postoji jedna rečenica koja je najtočnija: nikad ne reci nikad. Jedino valjda neću dobiti mozak Nives Odak pa da poludim do kraja. Još bih jednu stvar željela u životu - starjeti dostojanstveno. Kad gledam starije kolegice, a i ostale žene, na njima vidim da ne priznaju sebi svoje godine i onda počinju izgledati smiješno i tragično, ne želim to. Voljela bih živjeti sa svojim bora­ma, sa svojim promjenama. Ne bih se željela dovesti u situaciju da peglam bore jer je svaka dio mog života, nešto se tu urezalo. Možda će plastična kirurgija postati kozmetički zahvat i pomoću krema, ali što sam starija, želim da moj život bude prirodan od početka do kraja sa svim manama i vrlinama. Željela bih imati snagu da se mogu nositi s tim, da ne posustanem i ne budem karikatura. I koga briga zašto se nisam udala, hoću li, zašto nemam djecu i hoću li ih uopće imati? Koga briga?! To su previše intimne stvari. Moja mama kaže da su žene u njezino vrijeme mogle birati, možda bi radije odabrale moj put nego onaj gdje su bile žrtve i svekrvi, i obitelji, i predrasudama, i razvodima. Razgovarala Nikolina Kunić Foto: Pixsell/Ivo Čagalj