KRISTIJAN RAHIMOVSKI SAMO ZA STORY O TATI AKIJU: 'On nije bio tata na klasičan obiteljski način. Nije smio biti...'

Malo je tko mogao vjerovati kada je potkraj siječnja 2022. stigla vijest da nas je napustio Aki Rahimovski... Duša i srce Parnog valjka, čovjek koji je zadnji atom snage ostavljao na pozornici, točno ondje gdje je i pripadao. I roker, i energija, i emocija - sve je to bio Aki koji je emotivnim izvedbama i prepoznatljivim glasom odavno ušao u legendu. Ali i u srca svih koji su ga poznavali...

Vjerojatno kao i svi, nerealno. Još imam tatin broj u mobitelu. Jako mi nedostaje... Iskreno, ne volim puno pričati o tome, a možda bih trebao... Stalno slušam njegove pjesme i pitam se jesu li ljudi, pogotovo mlađe generacije, svjesni kolika je bila njegova veličina kao pjevača? Nekako mi se čini da ovo vrijeme pobriše sve što napraviš, kao da u moru svega zapravo ništa nije važno. A važno je. Mislim da je moj otac bio važan faktor u mnogim životima. Volio bih da mu Zagreb, čijim se dijelom smatrao, posveti više pažnje. Da se malo bolje pogleda čovjeka koji je na pozornici ostavio toliko znoja i ljubavi. Volio bih da nešto ostane za njega. Mislim da je to zaslužio, kao što je Oliver zadužio Split. Znam da su Oliver i moj stari bili sjajni prijatelji. Družili su se, zajedno su bili kao mala djeca, a to mogu samo ljudi koji nemaju pjevačke ni druge životne komplekse. Tu sam na Akija. Svjetonazorski se veselim tuđem uspjehu, općenito ljudima koji me okružuju i nemaju trunku zla u sebi.

U kojim se situacijama prvo sjetite oca?

Dok je kuhao. To je jako volio. Zadnje čega se sjećam bilo je kad sam navršavao 40 godina. Nećkao sam se zbog kiše slaviti rođendan ili ne, na što mi je djevojka Sonja rekla da ne zezam i da ga moram obilježiti. Odgovorio sam joj da mi se ne da jer rođendane ionako ne volim slaviti. Dok sam razmišljao koga ću pozvati, stari je došao iz Slovenije i uhvatio se pripremanja čobanca. Samo sam mu rekao da slučajno ne donese janjetinu jer mi smrdi. Na kraju nas se okupilo 50-ak, bio je dobar tulum. Naravno, moj je stari stavio janjetinu u čobanac, iskoristivši trenutak dok me nema. Kad je kuhao, uvijek su to bile velike količine, kao da priprema za vojsku. A kuhinja poslije njega bila u kaosu. Dok bi se tako 'vrtio', pripremio bih mu odrezak s ljutom paprikom. Volio je to.

Je li bio duhovit?

Bio je smiješan sam po sebi. Kad bi mi došla ekipa, znao bi me bocnuti. Jednom prilikom pekao sam meso za prijatelje, bilo nas je 20-ak. Dok su svi čekali klopu, uz gitare i zafrkanciju, pravio sam se nešto važan i rekao kako sam sve začinio himalajskom soli. Aki je na to simpatično pitao: 'Kaj ti znaš o himalajskoj soli?' To je bilo vrištanje od smijeha. Cijelu večer sam to slušao. Posljednjih nekoliko godina dosta smo se zbližili.

Što ste primijetili, koliko Akijeva imate u sebi?

Iste smo krvi.

Niste krili da ste imali i razdoblja neslaganja i nerazumijevanja.

Jednostavno on nije bio tata na klasičan obiteljski način. Nije smio biti jer onda ne bi bio ovo. Ne znam kako bih vam to objasnio. Znam po sebi, trudim se biti dobar tata, imam troje djece, ali i veliki talent za glazbu koji na neki način traži žrtvu. Nisam to prije razumio.

Koliko je u vama boemštine?

Dosta. Kako godine idu, sve se više povlačim. Prevladava onaj horoskopski Rak, a u podznaku sam Bik. Kada se aktivira taj Bik, idem glavom kroz zid. Da ga nemam u sebi, vjerojatno bih odustao od ovog posla. Zbog tog Raka sam sebi nejasan. Kad se povučem, težak sam sebi, ljudima, svima. To je vrijeme kad baš imam potrebu biti sam i pisati. Dosta sam osjećajan, ljude osjećam kao na rendgenu. Brzo ih prokužim, ali nisam energetski vampir. Kao i moj tata sam, onaj koji se daje, ali teško mi je pronaći pravu mjeru. Zato mi je najbolje ovo što sam napravio; smanjio sam krug ljudi. Tako se čuvam. Shvatio sam da se osjećam ispražnjeno čak i nakon druženja s osobama koje su mi drage. Zbog empatije volio bih pomoći, imati čarobni štapić i mijenjati svijet. Da nema svađa... Mislim da je to ono djetinje u meni.

I po toj djetinjoj prirodi slični se tati?

Da. To je taj neki Petar Pan sindrom. Pomalo ga se bojim.

Po svemu niste kalkulant?

Ma kakvi! Čak bih i volio znati kako se to radi. Ne znam tako funkcionirati. Ne mogu reći da u meni nema i racionalnosti, pa gdje bih došao, ali nepoznanica mi je gledati sve kroz interes. I teško se promijeniti.

U ljubavi pogotovo?

Apsolutno!

Koje su vam najvažnije osobine kod žena?

Inteligencija i samopoštovanje.

Koliko ste se promijenili u četrdesetima?

Više razmišljam o stvarima o kojima prije nisam, više pazim što jedem, vježbam. Ipak sam otac troje djece, želim što više biti prisutan u njihovu životu.

O čemu više razmišljate nego prije?

I muškarci i žene, koje smatram jačima i zrelijima od muškaraca, pod golemim su pritiskom očekivanja, prestiža, uspjeha, izgleda. Kupuje li to zapravo sreću? Ne mogu biti licemjeran, imam brak iza sebe, s tri partnerice troje djece. Nisam tako htio, ali mi se dogodilo. Mislim da bi se ljudi trebali fokusirati na to da imaju dovoljno i da s tim budu sretni, pogotovo kad imaju osobu s kojom putuju. Na njegovanje uzajamnog poštovanja kojim su im svi segmenti života na još većoj razini, i komunikacija, i seks, i emocija... Otkako mi je Sonja ušla u život, ne tražim više ništa. Ona je anđeo.

Kakav ste otac?

Nesavršen. Imam dvoje pubertetlija, petnaestipolgodišnjeg Davida i četrnaestipolgodišnjeg Filipa, a Viktorija ima pet i pol godina. Njih dvojica već izlaze vani, samo čekam kad će kakvu glupost napraviti, banditi su, ali su jako dobri, a Viki je moja... Poseban je to odnos. Pleše, pjeva i strah me malo toga. Znate ono, curica pa kad malo odraste. Tješim se da ima dva brata koji će je paziti. Kažu da ono što nisi dobio, ne znaš ni dati. Ne bih se baš složio. Puno razgovaramo. Trudim se koliko znam i mogu.

Viđate li četverogodišnju sestricu Antoniju koju je Aki dobio sa Slovenkom Barbarom Vesel?

Da, naravno. Koliko stignem, s obzirom na veliku obitelj na sve strane.

Kako vam je počela godina?

Počeo bih samim krajem 2023. godine. Bio sam u Skoplju, putovao sam na Badnjak na poziv Olimpijskog odbora Makedonije na posthumno dodjeljivanje nagrade mom ocu. Iako nije bio olimpijac, to je znak pažnje. Zezam se da se neke glazbenike može staviti u kontekst olimpijaca, a takav je bio i tata s obzirom na to da je maraton pretrčao na pozornici. Ondje sam promovirao i svoju posljednju pjesmu 'Kiša je padala', prvi put na nacionalnoj televiziji. Proveo sam tri prekrasna dana, vidio cijelu rodbinu. Menadžer Saša Dragić organizirao je konferenciju za novinare uz neformalno druženje. Bila je to velika čast i za mene i za moju obitelj. Vratio sam se prilično umoran i zadovoljan pa sam prespavao doček 2024. godine.

Jesu li pale neke novogodišnje odluke? Zacrtani ciljevi?

Čak i da, u smislu da ranije idem spavati i ranije ustajem, da se više fokusiram na ono što radim. Odličan mi je osjećaj dan započeti jako rano, kada se sve obavi do podne, a poslije imaš ostatak dana za sebe.

Što se ubraja u vašu jutarnju gimnastiku?

Vježbanje s utezima na prostirci. Poslije doručkujem, popijem kavu, odem za klavir ili uzmem gitaru pa svoje zbrčkane misli stavljam na papir. U nekom trenutku mi se čini da to na nešto i izgleda. Ove godine naglasak mi je više na fizičkoj aktivnosti, povratku u studio i na teren. Dosta me ljudi to pita, počinjem intenzivne probe s bendom.

Kada već spominjete album, imate li plan kada bi mogao izići?

Nemam konkretan datum, radim i s drugim autorima. Tatina smrt sve je nekako usporila, čemu u prilog nisu išli ni razni pritisci, uključujući i medijske. Iscrpilo me tako da mi je odvuklo fokus od onoga što trebam raditi. Trebalo mi je neko vrijeme da se zbrojim, sjednem za instrumente i počnem stvarati. I onda je samo krenulo. Objavili smo 'Suze nebeske' koje su bile na Beogradskom proljeću. Pjesma je prekrasno nagrađena, a čak i nisam vjerovao u nju u smislu komercijalnog uspjeha, ali imala je esenciju koja me podsjetila na oca. Značila mi je u tom emotivnom smislu i zato sam je pustio, najviše zbog sebe.

Što vas veseli kada ste vi u pitanju?

Samostalan sam od svoje 19 godine... Iako se još dosta stvari treba posložiti, mislim da me tek čeka najbolje. Prvi put u životu osjećam se opušteno u ovom što radim.