SIN NAŠE GLUMICE JE NEUTJEŠAN: 'Mama ima trajno oštećenje mozga, sreća je da nije svjesna u kakvom je stanju'

'Sve smo riješili, mama je iz Marofa prevezena u jedan zagrebački dom za starije i sada svaki dan možemo k njoj. Nema ograničenja. Smještaj je sjajan, imaju i antidekubitalne madrace', rekao nam je Nikola Podkrajac, sin jedinac 74-godišnje glumice Kostadinke Velkovske koja je lani u srpnju doživjela moždani udar.

Sretnu okolnost vidi samo u tome što Kostadinka nije svjesna svog stanja jer da jest, bilo bi puno gore. Ovoj iznimno hrabroj i borbenoj ženi spoznaja da je teški invalid sigurno bi teško pala. Nikoli je sve to bolno.

'Teško je bilo komu biti u situaciji bez rješenja. Kako god to zvučalo, nekad se čini da je lakše pustiti je da ode, da završi svoju priču na ovom svijetu. Ovo je najgora varijanta. Sve skupa vrlo mi je traumatično. Ne prepoznaje me, uopće nema svijesti, u komi je. Vegetativno stanje u kojem se izmjenjuju stanja kada ima otvorene i zatvorene oči. U Marofu je gotovo cijelo vrijeme spavala, sad je počela malo otvarati oči, ali to je sve refleksno jer je moždano deblo ostalo sačuvano. To je deblo odgovorno za disanje, ciklus spavanja i buđenja, reflekse. Pa kada se trzne i pogleda, čini se da gleda, ali to je čisti refleks. I to je najgore od svega',  rekao je Nikola.

On spas nalazi u poslu, a kada ne radi, nađe nešto čime se zaokupi. Da se održi. Najviše mu pomaže supruga. Da nema nje, raspao bi se, kaže, odavno. Sedam mjeseci pokušava držati konce u rukama, sam sebi dati energiju da uopće funkcionira.

'Puno razmišljam o njoj, nedostaju mi naši trenuci, da se čujemo zbog banalnosti, da slušam njezine priče opet i opet iznova, uvijek iste. Koliko god me je nerviralo, sad mi to nedostaje. To je valjda normalno u odnosima s roditeljima. Kad su tu, grintaš: “Pusti me na miru, zašto me gnjaviš”, kad ih ne možeš čuti, nedostaju do bola', kaže.

Zna da se jako ponosila njime, da je pričala o svom jedincu gdje god je mogla, hvalila se njegovim vrlinama, uspjesima. Obožavala je prepričavati zgode njegove djece, Frana i Dore. Najslađe se smijala na Franovu reakciju na priču o krokodilu.

'Nije imao ni dvije godine kada sam mu čitala priču o Petru Panu. 'Jesi mi pročitala da kapetan Kuka ima kuku jer mu je krokodil pojeo ruku? I da je kapetan gusarskog broda koji plovi morima?', pitao me. Ja mu kažem - jesam, a on nastavi: 'Gdje si ti na moru vidjela krokodila?'', pričala je 2012. godine.

Pucala je od ponosa kad se rodila Dora. Opisivala ju je kao slatkicu koja obožava starijeg brata. I oni su teško prihvatili da ih baka sad ne može posjetiti, doći k njima.

'Fran je odrastao, ima 18 godina. Pokušao sam ga sačuvati od traume, da baku vidi takvu. Rekao sam mu da je to njegova odluka, ali i da bi mu moglo biti žao ako ne ode vidjeti baku. Išao je sa mnom u Marof. Sada je u Zagrebu pa će sigurno češće otići k njoj. Što god medicina rekla, dobro je da uz sebe ima nešto poznato, glas, glazbu, nešto iz svog života. Ako postoji iole svijesti u njoj, da joj bude lakše', smatra Nikola.

Kostadinka je prvo bila smještena na intenzivnoj njezi KBC-a Zagreb, a potom u bolnici u Marofu. Nekad je Marof bio zadnja stanica, ljudi su ondje bili mjesecima. Već nekoliko godina nije tako, a Marof je dio varaždinske bolnice. Nikola smatra da su imali sreću što je uopće tamo primljena dok se nije našlo trajnije rješenje. Ogorčen je jer se Kostadinka još 2014. prijavila za smještaju u domu za starije na zagrebačkom Iblerovom trgu, ali za nju tamo nema mjesta.

'Što za njih, što za sve druge, odradila je nebrojene humanitarne stvari. Angažirala se na svim stranama, kome je god trebala pomoć. Sada njoj treba pomoć, a gotovo svi su se oglušili', ističe.

Komisija je prije nekoliko mjeseci odobrila njezin smještaj na Lašćini, ali od tamo, kaže, ni traga ni glasa. Kao zaslužna građanka ima prioritet biti tamo primljen, a ispada da nema. Lašćina je, kaže Nikola, jedina primala zaslužne građane. Kostadinka, nažalost, nema status branitelja, odbila je ponuđene povlastice iako je 90-ih bila na svim frontama, na svim prvim linijama i ima niz zahvalnica Domovinskog rata. Nije bilo vojnika kojeg u to ratno doba nije ohrabrila, majke, udovice koju nije zagrlila, umirila.

'Bio sam prisutan kad se režirala prva prisega kadeta, mama je to radila. Ceremonija svečane prisege i danas je ista. Ona je to radila. Na kraju je ostavljena, zaboravljena, a mi se snalazimo', kaže Nikola.

Ogorčen je na sustav koji joj ne može pomoći. Mogla je nakon rata dobiti braniteljsku mirovinu, status, sve je to odbila. Gledala je ljude kako pokušavaju ušićariti mirovinu, njoj su svašta nudili, ali ništa nije htjela. Sada je u vrlo ozbiljnoj zdravstvenoj situaciji i potrebna joj je njega koju kod kuće ne može dobiti, ali svi okreću glavu. Zbog časnog odbijanja svih mogućih povlastica, zbog moralnog razmišljanja, danas nigdje nema prednost. Primjerice, u dom na Iblerovom trgu upisala se prije 10 godina.

'Ravnateljica je rekla da sad rješavaju 2007., što je suludo. U dom se može upisati sa 65 pa ispada da prije 75, 80 godina ne možeš doći do sobe. Treba joj njega, stacionarni smještaj, ne apartman s balkonom. Zanima me koji su to prioriteti u domovima za starije', kaže Nikola.

No Kostadinkin sin veliki je borac i uspio je sam u onome na što su se svi oglušili. Našao je dom u Zagrebu u kojemu se savjesno brinu o njegovoj mami. O velikoj glumici i časnoj ženi za čiji oporavak držimo čvrsto stisnute palčeve.