Žarko Radić iskreno o životu na sceni, ali i ljubavi: 'Znam da nisam nikoga povrijedio iz zle namjere'

U tamnoj dolčeviti, trapericama, obavijen ugodnim parfemom dočekao nas je 73-godišnji Žarko Radić na snimanju. 'Što ćete popiti', ljubazno nas je pitao dok su se u kafiću gdje smo dogovorili razgovor okretale glave dok nam je prilazio. Takva reakcija prati ovu karizmatičnu glumačku legendu već pola stoljeća, otkako je postao zvijezda nezaboravne serije 'Kapelski kresovi'. Ova mu je godina važna jer obilježava i 50 godina karijere u kojoj je utjelovio antologijske likove i na ekranu i u kazalištu od Beograda do Splita. Tim povodom ‘prošetali’ smo njegovim životom koji su pratili i pravi trileri - ratne okolnosti, odlazak preko Velike bare, izmišljanje novog sebe, borba za obiteljsku egzistenciju i povratak u Hrvatsku. Razgovarali smo o svemu tome, kao i o ljubavi, bahatosti, doživljaja sebe i slave. Iako kaže da je sve već ispričao, od Žarka, s kojim bismo satima mogli sjediti, doznali smo i koliko se njegova partnerica Estera Šimek brine o njemu, zašto mu je uljepšala život te koliko litara maslinova ulja godišnje dobije sa svoje zemlje u Lokvi Rogoznici.

U što sve sumnjate?

U sve. I u ono što mislim. Sve je relativno, a možda i nije. Pedeset godina dajem intervjue i sve su me pitali. Nemam ništa novo osim snimanja i novih uloga.

Do kojih ste još spoznaja došli? Osim da je sve relativno.

Recimo ljudi. Osvrnut ću se na rodni kraj. Majka me učila da su ljudi dobri, bila je bogobojazna žena koja je stalno išla u crkvu, a onda sam naučio da ima puno ljudi koji nisu dobri. O ljubavima? One su dobre dok traju. Kad prestanu, često se pretvore u nešto sasvim drugo, u svoju suprotnost. Pa se netko pita je li moguće da je taj čovjek, žena, prijatelj - takav? Ima ljudi koji su dovoljno mudri, dovoljno stabilni da taj prestanak ljubavi ne pretvore u minsko polje i razočaranje. Jer u tim je ljubavima, pretpostavljam, bilo i prijateljstva, a ono podrazumijeva neku privrženost i poštovanje koje bi trebalo ostati barem u tragovima.

Unatoč argumentima o nevoljkosti davanja intervjua, vaša osobnost, karijera, život su sve samo ne dosadni. Glumačka ste veličina, odigrali ste likove zbog kojih vas pamte generacije. Otkud ta skromnost?

Ne volim pretjerivanja s tim epitetima, jer ako se vratim na preispitivanje - sve je to moglo biti drugačije i bolje. Nemam pojma. A taština je ružna osobina koja se nerijetko primiče bahatosti, za koju smatram da je više sile teško opraštaju. U glavi sam to davno raščistio. Bavim se poslom čija je suština da te ljudi gledaju, a možeš ga raditi ozbiljno, manje ozbiljno, talentiranije, manje talentirano... Sad, to što na silu, srećom ili nesrećom, svaku večer mi glumci ulazimo u nečiju kuću, to je već drugi par postola. Primjerice, dok traje sjećanje na određenu seriju, popularnost ne bi trebalo shvaćati previše ozbiljno jer ona na duge staze ne znači puno. Smatram da bi ljudski kontakt trebao počivati na dobroti, razumijevanju, ljubaznosti, davanju i tako sam se nastojao ponašati. Moja obitelj, konkretno moj djed je iz Lokve Rogoznice - nadimak mu je bio Gutman, a mom ocu Pravedni, što dovoljno govori - sigurno mi je usadila neke postulate. Nadam se da je dosta toga ostalo u meni. Ljubaznost, dobra namjera, pomoći nekomu ako ikako možeš... Danas je javni prostor zagađen hejterima, a to je još jedan od razloga zašto ne volim davati intervjue. Javi se netko: 'Što sad ovaj hoće?' Ne volim svijest o toj izloženosti. Zašto bih to radio? Ne može mi pomoći u mojoj karijeri, ni u privatnom životu, ali sada dajem intervju zbog tebe jer si fina osoba koju poznajem stjecajem okolnosti i živiš od toga. I to je moje poštovanje prema novinarskoj profesiji.

Vaša publika itekako ima razloga pročitati ovaj razgovor za koji imamo i sjajan povod. Od prvog emitiranja serije 'Kapelski kresovi' prošlo je 50 godina, uz to obilježavate i pola stoljeća scenske karijere. I danas vas mnogi pamte kao Jastreba.

To je nevjerojatno! Kad ozbiljno razmisliš, bilo je samo 13 epizoda. Popularnost serije ovako sam rastumačio: u bivšoj državi bila su samo dva, tri programa i svi su ih gledali. Najviše te dobre, pozitivne emocije vezene uz 'Kresove' odnosi se na ljude, odnosno na njihovu mladost, nostalgiju prema vremenu koje je nepovratno prošlo. Dobar je bio grafit u Splitu kad sam igrao Svetu Tepavca u seriji 'Kud puklo da puklo'. Na zidu je pisalo: 'Jastreb je umro, živio Sveto Tepavac.' To mi je bilo jako zgodno, odnosi se na vrijeme koje je završeno s Jastrebom jer sam počeo igrati komedije. Ali i danas me naročito starije generacije pozdravljaju: 'Bog Jastreb, kako je?' Nekidan mi je prišao jedan gospodin i rekao: 'Oprostite, molim vas, gledam ovo što radite danas, ali Jastreb i 'Sivi dom' - to je zakon.' A 'Sivi dom' snimao sam prije 40 godina.

U 'Kapelskim kresovima' sudjelovala je glumačka elita. Osim vas tu su bili Zdenko Jelčić, Boris Dvornik, Božidar Orešković, Vanja Drach, Nada Gačešić Livaković, Pavle Vuisić... Kakvo je bilo druženje na snimanju?

Bilo je anegdota koliko hoćete! Evo jedna. Kako sam u to vrijeme igrao predstave u Beogradu, putovao sam na snimanja. Jednom prilikom u vlaku smo se našli Pavle Vuisić i ja, putovali smo u Delnice. Pavle je meni kao mladom glumcu bio drugi svemir. Zapričali smo se, udarili po piću, super nam je bilo, ali smo malo pretjerali. Otišli smo spavati i probudili se u Rijeci dok nas je ekipa čekala u Delnicama. Dok smo se sastali, nastao je kaos, propao nam je jedan dan snimanja. Sljedeći put isti scenarij na putovanju, a Pavle otvara torbu i kaže: 'Neće nas više zeznut!' I pokazuje mi budilicu s dva velika zvona.

Kako ste u vrijeme 'Kapelskih kresova' preživjeli obožavateljice? Slavu?

Imao sam dobar odnos prema tome, znao sam da je to prolazno i da će ljudi zaboraviti. Da, bilo je naslovnica, frke, panike, milijun pisama. Kad sam bio u vojsci, drugi su dobivali nekoliko pisama, a ja punu torbu. Imao sam nekoliko bliskih prijatelja, pazio sam da ne bude zloupotrebe - otvarali smo pisma i čitali. Kako se znalo da sam otišao u vojsku, dobivao sam i lovu u pismima.

Što mislite , zašto su 'Kapelski kresovi' i Jastreb stekli kultni status?

'Kresovi' su melodramatska priča, mladi zaljubljeni ljudi..., na kraju poginem i svi su plakali. Plakala je i moja mama.

Kako je bilo vašim roditeljima, tradicionalnim Dalmatincima koje su obilježili motika, maslina i život u rodnom kraju, objasniti da se želite baviti glumom?

Tatu sam jednom vodio u kazalište na 'Malu Floramye', i to prije nego sam upisao Akademiju. Naslovnu ulogu igrala je Gertruda Munitić, prelijepa, u to vrijeme jedna o najzgodnijih žena. I on je zaspao tijekom izvedbe. Što će, čovjek je bio umoran, a oni nešto pjevaju... I sad mu trebam reći da sam izabrao glumu. A tata je bio strog i nikad nije bilo puno priče. 'Stari, trebao bih s tobom popričati', rekao sam mu. 'Kaži dušo', to mu je bila uzrečica. 'Htio bih studirati glumu', rekao sam, na što je reagirao: 'Ako misliš da je to dobro za tebe, podržat ću te koliko god mogu.' I razgovor je bio gotov. Inače sam bio dijete koje nije pravilo probleme, imao je takav odnos prema meni. Poslije su ga u selu pitali: 'Jozo, boga ti, koliko plaćaš da ti se mali prikaže na televiziji?'

Nedavno sam bio na promociji zbirke pjesama moga dragog susjeda koji piše sjajnu poeziju i njegove pjesme čitam u tim prigodama. Prišao mi je nepoznati čovjek i rekao: 'Da znate kako smo se mi veselili kad je umro vaš djed.' Gledam ga i mislim se kako je to moguće pa djed je bio sjajan čovjek. Odgovorio mi je: 'Svi smo znali da će onda Jastreb doći u selo.'

Plodno kazališno razdoblje bilo je od 1985. do 1991. kada ste s tadašnjom suprugom Snježanom živjeli u Beogradu i utjelovili brojne likove Shakespearea, Čehova, Duška Kovačevića...

Moja kazališna karijera dijeli se na onu prije i poslije života u Kanadi i Americi. Istina, u kazalištu u Beogradu strašno sam puno igrao, rekord mi je bio 28 predstava mjesečno. U jednom trenutku taj mi repertoar više nije bio toliko inspirativan i 1985. odlučio sam otići u slobodnjake. Poslije sam igrao u Zvezdari 'Klaustrofobičnu komediju' i 'Urnebesnu tragediju' Duška Kovačevića. To mi je bilo jedno od ljepših razdoblja jer kazalište nije imalo stalni ansambl, nastajao je za potrebe komada pa su tu bili Bata Stojković, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Seka Sabljić, Voja Brajović, Laza Ristovski, Anica Dobra, Miša Janketić... savršena ekipa. Taj mi je način rada jako odgovara; napraviš predstavu i u prvih mjesec dana, primjerice, odigraš je 17 puta. U našem HNK to nije uobičajeno jer mjesečno neki komad izvedeš samo nekoliko puta pa uslijedi stanka i zbog toga predstava nikad ne dobije krila. Ovakav ad hoc ansambl u prva tri mjeseca igra predstavu 50-ak puta i uživa u izvedbama. U drugom dijelu karijere, od 2000. godine, u Hrvatskoj sam napravio nekoliko predstava na koje sam jako ponosan. U Splitu sam s Ksenijom Prohaskom igrao u predstavi 'Tetovirana ruža' koju je čakavizirao Boris Dvornik i dobili smo nekoliko nagrada. Zatim u predstavi 'Nosi nas rijeka' Elvisa Bošnjaka, igrao sam glavnu ulogu u 'Tko se boji Virginije Woolf?'... U Rijeci sam igrao u nekoliko odličnih predstava: 'Miris, zlato i tamjan', 'Galeb', 'Amadeus', 'Tramvaj zvan žudnja'... Dosta sam i snimao.

Što vam je draže, kamera ili kazalište?

Mom temperamentu više odgovara snimanje zato što si tu, dođeš da bi što prije i što bolje nešto napravio. U dugim serijalima to zna biti prebrzo i naporno, dok se u kazalištu, a jedno sam vrijeme bio ravnatelj Drame u Splitu i u Rijeci, glumački posao malo pretvorio u socijalu. Mislim da pošten odnos prema radnome mjestu traži ozbiljnost. Naime, događalo mi se da glumcu ponudim jednu, drugu, treću ulogu i on je neće. Prima plaću, a netko drugi to odradi. Znao sam te situacije zaoštriti do varijante otkaza pa mi je jedan kolega u Rijeci rekao da sam sotona jer sam zahtijevao od njega da radi. Drugi glumac iz Splita me ni danas ne pozdravlja i to mi je sve ostavilo pomalo gorak okus. Toga na snimanjima nema. Mislim da je u nas kazalištu neophodna reorganizacija, tj. ozbiljna reforma koju bi trebalo pokrenuti Ministarstvo kulture. No kako reforme kod nas nisu baš uspješne, bojim se da će situacija u kazalištima, nažalost, dugo ostati ovakva. Da se razumijemo, dok sam bio ravnatelj, većinom sam surađivao sa sjajnim ljudima i glumcima. Ali da je bilo švercera, bilo ih je.

Da se vratimo na vaš put. Život u Beogradu prekinule su ratne okolnosti pa ste 1991. s obitelji, suprugom i dva sina, otišli u Kanadu. Ondje ste radili u proizvodnji namještaja. Kako ste to uspjeli?

To je bilo ružno vrijeme. Recimo, u mojoj obitelji uvijek je postojala izreka da nije važno odakle je netko, nego kakav je čovjek. I to mi je usađeno od djetinjstva. Kad mi je tata amenovao glumu, nisam vjerovao da ću biti primljen jer u to su vrijeme bile samo dvije akademije, u Zagrebu i Beogradu, na 20 milijuna ljudi. Prijavio sam se na obje. Kako je prijemni ispit ranije bio u Beogradu - od 220 prijavljenih primljeno je nas 13, ispit je trajao dva tjedna, a to je trebalo financirati - ondje sam i ostao studirati. Da se vratim na 1991., iako sam o tome već govorio.

U beogradskom kazalištu pojavio se jedan kolega u uniformi JNA s pištoljem. Mjesec dana nakon toga bio sam u Kanadi. Mlađi sin tada je imao osam godina, a stariji šesnaest. U Montrealu sam se morao boriti za život i dosta brzo sam profunkcionirao. A kako sam došao do namještaja? To je cijeli roman, ali ukratko. U to vrijeme uspio sam na račun prebaciti 50 tisuća maraka, dobiti vize, nakon čega sam otvorio dućan kućnih potrepština koji sam morao brzo zatvoriti jer kako nisam poznavao Montreal, promašio sam pješačku zonu za 100, 200 metara. No taj prostor vidio je gospodin kojeg sam slučajno upoznao, a bavio se namještajem. Čovjek je tada bio važan u poslovnom životu Slovenije i kao nagradu dobio je priliku voditi segment Slovenijalesa u Kanadi. Kao pravi, fenomenalni štreber u Torontu se na sajmu namještaja pojavio sa setovima koji su se toliko dobro prodali da nije znao kako će proizvesti veliku količinu. Kad mi se požalio, rekao sam mu da me na tjedan dana pusti u firmu, da mu možda mogu pomoći. Skeptično je gledao, ali nazvao me nakon mjesec dana. Tri dana poslije, kad sam vidio kako stvari stoje u proizvodnji, rekao sam mu: 'Slušaj, za šest mjeseci više ću proizvesti nego što ćeš uspjeti prodati.' Nije mogao vjerovati, mislio je da sam lud. Dakle, on je imao proizvodnju, ali je radio jednu smjenu, a ja sam bio spreman raditi 60 sati na dan. Dogovorili smo se. Otvorio sam firmu, zaposlio ljude i postao najveći kooperant Slovenijalesa u Kanadi. Sve što su uspjeli prodati, moja ekipa mogla je napraviti.

A poslije biznisa s namještajem?

Počeo sam sanjati kazalište. Možete neko vrijeme protiv sebe... Tada sam radio kao konj. U Hrvatsku sam se vratio 2000. godine. Prvotna ideja bila je da u Kanadi ostanem deset godina, dok djeca odrastu i školuju se. Ostao sam devet godina.

Je li vam najbolja odluka što ste se iz Kanade vratili doma?

Ne znam je li bila najbolja, ali u tom trenutku bila je najbolja koju sam mogao donijeti. Preispitivanju nikad kraja... Čovjek mora biti svjestan da je grešan i da je mnogo toga promašio, ali znam da nisam nikoga namjerno oštetio ni povrijedio. Svaki dan pokušavao sam biti najbolji što sam mogao. Svi živimo u različitim okolnostima i zato ne valja olako suditi ljudima. To sam naučio. Ljepota moje profesije je u tome što se svakodnevno, kad ne snimam, sretnem s puno ljudi koji se razvesele kad me vide. Ako je to nagrada za moj posao - onda nema dalje. To mi je dovoljno.

Lijepa je i vaša dinamika na relaciji Zagreb - Dalmacija. Tu je i vaša partnerica Estera Šimek. Kako vam je uljepšala život?

Dugo smo zajedno i vjerojatno ne bismo bili skupa da to nema smisla. Ima zahvalan posao, dosta radi od kuće, što mi olakša život nakon dugih dana snimanja. Puna je razumijevanja, zahvalan sam joj. Ona je Jarac, ja Ovan pa zna ponekad biti eksplozivno, ali dobro je što Estera sve brzo zaboravi i preskoči. Ma ona je super partnerica, iako je dosta velika razlika u godinama, izdržali smo razne stvari. Valjda i ja tu nešto pridonosim. Jako se brine o meni, ponekad pretjeruje. Imao sam zdravstveni problem i morao sam ići na strogu dijetu. To je bila katastrofa. Nadgledala me je na svakom koraku, ali za šest mjeseci problem je riješen. I da, Estera mi je uljepšala život.

Jako ste vitalni i mladoliki?

U posljednje vrijeme pojačao sam doze vitamina D, uzmem cink i još neke vitamine. Kad snimam, jako mi je važno da se ne razbolim. Bez obzira na to što se čuvam, dogodi se 'pad sistema' pa se tako nedavno dogodilo da nisam snimao nekoliko dana. Volim šetnje i mir. Imam sposobnost na 10 minuta ući u sebe i resetirati se, što mi dosta pomaže. Ne volim ekscese, ježim se od zločestih energija. Volim zagrljaje i prijateljsku atmosferu. U Dalmaciji sam često, odem čim mi završi snimanje. Obožavam šetati uz more, boravim u Splitu, a u Lokvi Rogoznici imam krasan komad zemlje s pogledom na Brač. Mir i tišina. Tamo je najlakše meditirati.

Sadite li nešto na toj zemlji?

Smokve, trešnje, višnje, bademe... Najviše masline i, ovisno o godini, za sebe imamo pristojnu količinu ulja, petnaest, dvadeset litara.

U travnju, točnije 13., vam je 74. rođendan.

Ne volim slaviti rođendane. Mislim da fešta života treba biti kad god možemo, uvijek je lijepo imati vremena za dobre ljude i pravo društvo. Ove ću godine, jer je to tradicija na setu, nazdraviti s mojom dragom kolegicom Darijom Lorenci koja također taj dan ima rođendan.

Gledamo vas u seriji 'Kumovi' kao Stanislava Stanleyja Cukelu.

Da, povratnik iz Kanade, zanimljiv lik. Bit će puno međuigre s Milanom Štrljićem. Odlična atmosfera i super kolege, baš guštam na snimanju. Vjerujem da će gledanost i dalje biti ovako dobra.