Prošle su tri i pol godine otkako nas je napustila ikona jugoslavenske i svjetske kinematografije Mira Furlan. Koliko god obožavali njezina filmska ostvarenja, ili uživali u njenim predanim nastupima uživo na pozornici, Miru smo voljeli puno više od granica ekrana i pozornice.
U ulomku iz knjige 'Ona me voli više od svega na svijetu' napisala je da ju je silovala javna osoba, čiji identitet nije otkrila, a javnost je tada bila šokirana.
Donosimo izvadak iz knjige u cijelosti:
'... Jedne zimske noći tuširam se u Citeovoj zajedničkoj kupaonici. Puštam vodu da padne na mene nakon dana hodanja ulicama i razmišljanja o svom usamljenom životu bez vrata. Oči su mi zatvorene. Uživam u toploj vodi na svojoj koži.
Odjednom me netko uhvati za ramena. Otvaram oči, pored mene pod tušem je veliki goli muškarac. Vrisnem i izguram ga van. Pokušava me svladati, ali moji ga krici otjeraju i on me pusti. Istrčavam ispod tuša. Istrčavam na ulicu pokušavajući pokriti golo, mokro tijelo malim ručnikom kojeg sam uspjela zgrabiti u zadnji čas pod tušem. Čujem čovjeka kako viče za mnom: 'Tu es une racistte!' rečenica identična onoj koju je jedan crnac vikao za mnom u Amiensu, na jednom od mojih solo putovanja Europom. Također, kao i prije, imam snažan poriv da trčim za čovjekom, zaustavljam ga i objašnjavam da moj bijeg nije rezultat mog rasizma, već nezainteresiranosti da se je*em s potpunim strancem u zajedničkoj kupaonici sveučilišnog doma. Bilo je prilično zanimljivo, ali ovaj incident nije me posebno povrijedio, slomio ili ponizio sam još jednom avanturom, još jednom opasnom situacijom koju sam vrlo vješto uspio izbjeći.
Više me brinula mogućnost da bi zlostavljač krivo shvatio moj bijeg kao izraz mog rasizma. Činilo se da je tu optužbu teže podnijeti nego sam napad. Možda zato što nikada nisam mislio da sam u stvarnoj opasnosti. Osjećao sam se nepobjedivim. Sve te opasne situacije bile su samo zanimljive priče, predstave ili filmovi pored kojih sam prolazila', napisala je glumica, pa nastavila:
'S (eventualnim) seksualnim nasiljem već sam se susrela. Kada sam imala šesnaest godina, šetala sam zagrebačkom ulicom usred dana. Na vrata su odjednom provirile dvije velike ruke, zgrabile me zapanjujućom snagom kakvu nikad nisam susrela prije, i povukao me u mračnu zgradu. Dvojica su razgovarali o tome što će učiniti sljedeće. Tada sam se isključila izdigla se iznad prizora ravnodušno ga promatrajući.
Dečki su postajali nervozni. Nisu mogli razumjeti zašto se nisam tukla i vrištala. 'Pogledaj je', rekao je jedan. – Ona je čudna. 'Previše je čudna', rekao je drugi. 'Idemo, ona uopće nije zabavna'. I tako su me pustili. Varijanta te scene dogodila se dvije godine kasnije kad sam se s prijateljicom Katjom vraćala kući nakon noćne probe na Akademiji. Dvojica su se pojavila niotkuda i počela nas maltretirati. Katja je vrisnula i udarila jednog, psujući ih. No ja sam, začudo, prišla jednom od njih, pristojno se nasmiješila i pristojno ga zamolila da prestane. Katja se kune da je moj odabir riječi bio ovakav (ne sjećam se toga): 'Molim te, ostavi nas na miru. Obećavamo da ćemo biti dobre djevojke. Nikada više to nećemo učiniti.' (Što opet raditi? Hodati ulicom?) I opet je reakcija bila čisti šok jer sam bila 'čudna'. Zlostavljači su izgubili interes, a mi smo ih se riješili.
To što sam bila 'čudna' nije mi pomoglo mnogo godina kasnije, čavrljajući i pijući u nečijem stanu nakon predstave. Odjednom sam ostala sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, čovjekom iz drugog grada, vrlo poznatom javnom osobom. Gdje su svi ostali? Gdje su otišli?
Zgrabio me je snagom koja je bila zastrašujuća. Prikliještio me koljenom držeći obje ruke iznad moje glave. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Pokrio mi je rukom usta da ne vrisnem. Snošaj je bio gotov za nekoliko sekundi. Možda me njegova brzina spasila od terora napada. Moj um to nije mogao pratiti. Sve je bilo gotovo prije nego što sam uopće mogla shvatiti što se dogodilo. Ostala sam zapanjena i bez riječi. Sljedeće sekunde ga nije bilo. Ja sam, pak, trčala zagrebačkim ulicama sve do kuće, više šokirana drskošću nego duboko pogođena nasiljem. U jednom sam trenutku mislila otići na policiju, ali sam odlučila ne. Znala sam da će policajci jedan drugome značajno namignuti misleći: 'Droljo. Dobila je što je zaslužila', navela je Mira Furlan, piše Stil.
