Domaći glumac o ljubavima svog života

U domaća kina dolazi psihološki triler ‘F20’ u kojem je jednu od uloga utjelovio glumac Alen Liverić. S redateljem Arsenom Antonom Ostojićem prvi je put surađivao na drami ‘Ničiji sin’, a uloga u tom filmu donijela mu je Zlatnu Arenu za najboljega glumca. I ponovna suradnja urodila je zanimljivim filmom koji govori o mladima i već na početku spominju se zabrane. Jesu li one ikada urodile plodom kada je riječ o odgoju njegove djece, te gdje je pronašao kreativni mir, otkriva 51-godišnji Riječanin.

Story: Je li vam ovaj put bilo lakše jer, za razliku od prve suradnje i filma ‘Ničiji sin’ u kojem ste imali glavnu ulogu, sada nije sve na vašim plećima?

Naravno, ali svaka uloga zahtijeva svoj angažman. Drukčiji je pristup i nije kao uloga u ‘Ničijem sinu’, ali je bilo jako zanimljivo raditi. U filmu ‘F20’ glumim policijskog inspektora. 

Story: ‘F20’ je nezavisan film. Razlikuje li se rad na takvom projektu od onih koji imaju podršku institucija?

Odgovornost uvijek postoji, neovisno o tome  snimate li nezavisni film ili ga financira HAVC. Svejedno je, glumcima je uvijek stalo do toga da budu najbolji što mogu pa nema neke razlike. Film je film, uloga je uloga, sve je to isto. 

Story: Posljednjih godina gledali smo vas u nekoliko uloga policajaca, je li ovo, zasad, kraj uloga organa reda? 

Volio bih da bude kraj uloga organa reda jer mislim da je bilo previše tih policajaca. Stvarno mi ih se naredalo, u jednoj sam sezoni glumio tri, četiri policajca pa je njihova sezona sada iza mene... toplo se nadam. 

Story: No svaki od tih policajaca je poseban i glumite ih drukčije, bez obzira na to što je riječ o istom zanimanju?

Apsolutno, svakog od njih radim drukčije. Kada sam snimao seriju ‘Počivali u miru’, moj je lik bio potpuno drukčiji od onoga u filmu. Ovaj policijski inspektor je dobar, čak se i zeza, mnogo je veseliji, malo i pomaknut na svoju stranu, ali i vrlo ozbiljan u svome poslu. Uvijek, bez obzira na zanimanje lika, vodim računa o tome da je drukčiji od lika koji sam već glumio. 

Story: Policajac ste i u seriji ‘Novine’, čija se druga sezona počinje prikazivati, ali gledat ćemo vas samo kratko?

Samo sam na početku. Odnosno, Toni Nardelli je zabrljao stvar u zakonu i izvan zakona pa više nema prostora da u seriji ide dalje od prvog nastavka. 

Story: Glumite u ‘Počivali u miru’ i ‘Novinama’, izvrsnim serijama čija je kvaliteta prepoznata i u svijetu. Je li u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu, postao trend da se glumci sve više okreću televizijskim projektima? Bolji su uvjeti rada, likovi...?

Ne, mislim da je stvar u scenarijima jer su postali puno bolji nego prije i o svemu se vodi  računa. Sve te serije koje se vani prikazuju jako su pametno napisane, moguće su. Ljudi više nisu naivni, a ono što nas je nekada plašilo, danas nas nasmijava. Ljudi su se promijenili, traže kvalitetu i naši scenaristi vode računa o tome da su priče što bliže realnosti, to je ono bitno. Prije se znalo govoriti da su srpski glumci bolji od hrvatskih, a to nije istina. Imamo fantastične glumce, ali su nam scenariji bili takvi kakvi jesu i mislim da smo jako napredovali. Hrvoje Sadarić je za film ‘F20’ napisao jako zanimljiv tekst koji se bavi shizofrenijom među mladima. 

Story: Znači da vam je pri odabiru projekata primaran dobro napisan scenarij?

Volim raditi sve što je dobro i, ako mogu, pokušavam birati uloge. Prije dvije godine snimio sam znanstveno-fantastični film ‘Posljednji bunar’ koji traje 20 minuta. U svijetu je postigao velike rezultate i prije tri tjedna smo na filmskom festivalu New Renaissance u Londonu dobili nagradu za najbolji ZF film. Neke stvari idu naprijed i to je super. Ima dobrih projekata. 

Story: Jedan od projekata je i prva ovosezonska premijera u zadarskom HNK, predstava ‘Tarzan’?

Da i glumim Tarzana, ali počinjemo raditi tek u listopadu, a premijera predstave bit će početkom prosinca. 

Story: Kako vam je sada u Zadru?

Odlično, već sam treću godinu tamo, atmosfera je jako opuštena i potpuno je različito od angažmana u Rijeci. Ondje sam stalno bio u pogonu, stalno se radilo i nisam imao previše vremena. I tada su mi dopuštali snimanja, ali sam puno više bio u samom kazalištu. 

Story: Imate li sada više kreativne slobode?

Imao sam kreativne slobode i u Rijeci, ali u Zadru sam doživio kreativni mir, što je velika i važna razlika. Kada ste u riječkom HNK, stalno ste u pogonu i idete iz predstave u predstavu, a  to glumca iscrpi. Nemate vremena da se malo obnovite, da dođete k sebi. Imate pet, šest premijera u sezoni, a u Zadru imam samo dvije. Radi se polako i imate vremena razmisliti o svojoj ulozi. U Rijeci sam imao itekako kreativne i zanimljive predstave, od kojih se neke i danas prikazuju. Sada imaju nekoliko vrlo jakih predstava, što mi je drago. Bio sam na premijerama, gledao sam ih i to je zavidna razina. No u Zadru imam svoj mir. Radi se lijepo, lagano, pravi užitak... a nisam pod stresom. 

Story: Koliko stresu pridonosi život na nekoliko adresa - Rijeka gdje živite, Zadar u kojem vam je matično kazalište, snimanja na raznim lokacijama...

Naviknuo sam se, to je glumački život. Ana-sta-zija je također glumica pa sve razumije, bez nje bi to bilo teško ostvariti. Podrška je jako važna jer glumac mora biti aktivan, mora putovati, mijenjati lokacije. To su drukčije energije i puno je zanimljivije nego kada ste na istome mjestu. Nije dobro kada uđete u kolotečinu.

Story: Ne biste htjeli biti na istome mjestu šest mjeseci, da nikamo ne idete? 

Ne.

Story: Uvijek je dobro putovati, posjetiti nova mjesta, doživjeti nešto novo... 

Sve su to poznata mjesta - Zadar, Zagreb, Split - i ne bih rekao da se nešto posebno događa, ali na neki je način zanimljivo samim time što se malo maknete.

Story: U filmu ‘F20’ glavni ženski lik želi otputovati s dečkom na Zrće, to joj otac brani i oni se donekle otimaju kontroli. Otac ste troje djece, koliko se odgojem takve stvari mogu spriječiti?

U principu imam četvero djece jer moja draga ima svoju kćer koja živi s nama, a moje dvije cure žive sa svojom mamom. Definitivno je odgoj jako važan i to nije tako jednostavno. Moram priznati da tu palicu prepuštam Anastaziji, ona je alfa i omega kad je o odgoju riječ i zaista je vrlo posvećena. Ja se zabavljam i igram s djetetom. Odgoj je važan, ali važna je  i okolina, a dijete treba pripremiti za tu okolinu i sve što ga čeka. Treba mu ukazivati gdje će biti, s kim će biti, što je dobro, a što ne. Djetetom se treba baviti i to je vrlo iscrpan posao, a danas se ljudima ne da posvećivati djeci, uzimaju ih zdravo za gotovo i ne bave se njima onoliko koliko su se možda naši roditelji, djedovi i bake bavili nama. Drukčija su vremena i uz svu tu tehnologiju sve se više otuđujemo, uopće ne razmišljamo jesmo li na neki način hipnotizirani svim tim informacijama, zastrašivanjima. Bolje da ne ulazim u te ružne sfere. 

Story: Kako se s time nosite? Danas djeca imaju tablete i mobitele u rukama, nije im toliko važno igrati se u parku. 

Trudimo se što manje koristiti te tehnikalije i, na svu sreću, imam Anastaziju koja to odlično usklađuje, a s njom i ja. Moram priznati da uz nju učim, otvorila mi je oči u mnogim stvarima. 

Story: Je li djeci danas lakše odrastati, ipak je tehnologija napredovala, informacije su im na dlanu?

Ne, mnogo je teže. Kada vidite kakav opseg moraju imati, što sve uče u školama i što se sve od njih traži, to je stvarno suludo. Djeci je sve  teže, školske su torbe sve veće i teže. Mislim da im je time skraćeno djetinjstvo. Mi smo igrali nogomet, bili vani i tjerali su nas da idemo kući, a danas se djecu treba tjerati da idu van. Sve se izokrenulo i suludo je. 

Story: Mislite li da će se svijet vratiti u prijašnja vremena, u neku normalu? 

Nisam baš optimističan kamo sve to ide, ali što bi rekao Svitlost iz ‘Velog mista’: “Sve to treba polit petrolom i užgat”. I ja mislim da se treba dogoditi potpuni kaos kako bi ljudi shvatili u kojem smjeru idemo, iako smo potpuno svjesni da idemo u potpunu destrukciju. Sada sam na moru i gledam što sve ljudi bacaju, to su brda najlonskih vrećica i plastičnih boca koje plutaju u moru. To je konzumiranje na toliko megalomanski način da ljudi uopće ne razmišljaju o tome što rade prirodi. To je samo mali segment, da ne govorimo o korporacijama koje uništavaju zemlju. Nismo baš u zavidnoj situaciji, mislim da smo prešli granicu praga tolerancije i idemo prema vrlo problematičnoj situaciji, čak laganom samouništenju.

Story: Djeci treba pokazati da konzumerizam nije najvažniji i da se treba okrenuti boljim, drukčijim vrijednostima?

Apsolutno. Sve je stvar odgoja i važna je edukacija djece. Vrlo je važno educirati i samoga sebe, pratiti što je dobro, što nije i svojim primjerom pokazati što raditi, jer mi smo obrazac ponašanja toj djeci. Kako vide nas, tako će se i oni ponašati. Ako idem ulicom i bacim papir na cestu, to će napraviti i dijete. Sve počinje od nas. 

Story: Uz edukaciju, jesu li djelotvorne zabrane? Otac, kojega u ‘F20’ glumi Mladen Vulić, brani svojoj kćeri odlazak na Zrće. Imaju li zabrane učinka?

Klinci su danas toliko napredni da ne znam što bih rekao. Da, mogu nešto zabraniti svojoj kćeri, ali što će ona napraviti iza mojih leđa, ne znam. Kada je dijete malo, možete ga educirati, a kada naraste, ima svoj film, svoje društvo. Razgovorom se može mnogo toga postići i imati fer odnos jer zabrana ne znači ništa. Što se na njoj više inzistira, postaje sve manje učinkovita. Teško je sve uskladiti.

Story: Znači da vrijedi uzrečica ‘malo dijete - male brige, veliko dijete - velike brige’?

Ne bih to nazvao brigama nego izazovima. To su veliki i mali izazovi. 

Story: S kojima se lakše nosite?

Naravno, s malim izazovima.