Životna priča Bernardice Juretić Rožman definitivno nikog ne ostavlja ravnodušnim! Nekad najpoznatija časna sestra, danas psihologinja koja je prije 30 godina osnovala Zajednicu Susret svojom otvorenošću, iskrenošću i životnim iskustvom nadahnjuje, a otkad zna za sebe pomaže potrebitima.
'Nije bilo lako. Započela sam nešto nepoznato. Mnogi su me čudno gledali, osuđivali, komentirali, možda mi se i izrugivali. Ali Onaj koji mi je dao taj zadatak, dao mi je i snagu. U moj život poslao je mnogo predivnih ljudi, od političara do najobičnijih građana, a svatko od njih na svoj je način pridonio stvaranju nove filozofije borbe protiv ovisnosti i Zajednici Susret. Nije bilo lako jer je u međuvremenu bio i Domovinski rat. Kao što znate, problem ovisnosti cijelo to vrijeme nije se smanjivao, nego povećavao i trebalo je sve to izdržati. Sigurno to ne bi bilo moguće bez Božje providnosti i podrške mojih poglavara i susestara, kao i mnogih dobrih ljudi', prisjetila se za magazin Story 59-godišnjakinja čija Zajednica Susret svojim korisnicima savjetuje kako riješiti probleme u ponašanju, eksperimentiranje s opojnim drogama i drugim ovisnostima kao što su kocka ili pornografija.
Devedesetih godina Bernardičino ime bilo je sinonim za borbu protiv ovisnosti, a njezina skromna crkvena odora davala joj je dodatnu karizmu i privlačila veliku medijsku pozornost. Otad je utemeljila četiri komune za liječenje ovisnosti, ali na kraju je odlučila napustiti crkveni red ančela kojem je godinama pripadala.
'Ne mogu zamisliti da je prošlo trideset godina. S jedne strane, čini mi se kao da smo nedavno počeli, a s druge sam svjesna koliko je to vremena. Osjećaji su podijeljeni. Sretna sam što sam uspjela progurati ideju terapijskih zajednica te što sam potaknula ljude da shvate da je oporavak moguć. No žalosna sam kad se sjetim što su druge zemlje u vezi s tim postigle u 10 do 15 godina jer mi se čini da kod sve ide unatrag. Ipak, zahvalna sam Bogu što mi je dao ovu životnu misiju', iskreno nam je rekla Bernardica.
Nekad Božja zaručnica, a danas sretno udana za poduzetnika Vladu Rožmana, objašnjava kolika joj je podrška suprug u njezinu radu i djelovanju Zajednice Susret.
'Supružnici trebaju biti potpora jedno drugome. Ne kaže se uzalud ‘u dobru i u zlu’. Redovito odlazimo na misu. Tu crpimo snagu za svakodnevni život. Lijepo je kad čovjek nije sam i kad se ima na koga osloniti. Svatko od nas ima svoje obaveze, a kad imamo slobodnog vremena, šećemo, odemo do Zagorja ili nekamo na put, provedemo vrijeme s obitelji', objasnila je Bernardica koja je diplomirala psihologiju u Rimu, a cijeli svoj trud i rad posvetila je Zajednici koja iz ljudi može izvući samo ono najbolje.
'Nije uvijek bilo lako i u trenucima krize znala sam se pitati što mi to treba. Imam svoje zvanje i mogu lijepo raditi u struci, a ne biti stalno pod povećalom. No kada bih vidjela korisnike, kriza bi me brzo prošla. Volim rad s korisnicima, a cijeli sam život, nažalost, menadžerica i to me zamara jer to ne volim raditi', osvrnula se na iskušenje zbog kojeg je razmišljala prekinuti rad Zajednice Susret.
Objašnjava nam da joj je najveća motivacija kada vidi korisnike koji su završili program, resocijalizirali se, zasnovali obitelj ili su jednostavno dobro. Osim toga, u jednom javnom izlaganju otkrila je da na njihovo anonimno psihološko savjetovanje dolazi i odvjetnička elita koja se bori s ovisnošću o kokainu, kocki i pornografiji. Nama je odgovorila i na pitanje je li se ponekad znala iznenaditi kada bi ugledala neko poznato lice u prostorijama zajednice.
'Živimo u društvu u kojem je nenormalno postalo normalno. Postalo je tako normalno da odvjetnici, liječnici, bankari, profesori rekreativno ili, bolje rečeno, ritualno konzumiraju kokain, da piju, da su ovisni o pornografiji, da kockaju... Nažalost, nije baš normalno da i potraže pomoć. Ne poznajem mnogo imena jer me ne zanimaju ‘face’. Često ispadnem i smiješna jer kada netko kaže ime, očekuje valjda da ću biti fascinirana, a ja nemam pojma tko je to. Meni su svi ljudi isti. Zanima me njihov problem i mogu li im pomoći. Nažalost, mnogima se ne može pomoći jer ne žele pomoć ili bi htjeli da vi odradite umjesto njih ono što bi trebali sami', iskreno je objasnila.
'Često ponavljam da je problem ovisnosti teži od neke teške bolesti jer se ovisniku, ako on to ne želi, ne može pomoći. Treba puno raditi na motivaciji. Često pod pritiskom zatraže pomoć, bez dovoljno motivacije, a onda je na nama da ih motiviramo i pomognemo im pronaći smisao. Mnogo se toga dogodilo u trideset godina postojanja. Naravno, bilo je i lijepih i teških trenutaka. S posebnim emocijama sjećam se početaka i divnih entuzijasta koji su sa mnom počinjali graditi Zajednicu Susret. Sjećam se potrage za adekvatnom kućom za terapijsku zajednicu, avantura s korisnicima, zajedničkih izleta', prisjetila se.
U kratkom razdoblju Bernardica je obnašala i dužnost ministrice socijalne politike i mladih te predsjednice Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga. Kaže da ne voli govoriti u rukavicama i teoretizirati, nego voli pružati konkretne ciljeve, a na kraju dana sebe nikada nije smatrala političarkom.
'Ne osjećam se kao da sam se bavila politikom jer to nije bio moj interes. Istina, bila sam kratko dio politike, ali kao profesionalac. Politiku zamišljam malo drukčije. Mislim da se ne bi trebalo gledati samo po podobnosti. No očito sam i dalje uvijek idealist', rekla je te se prisjetila svojih početaka i kako je osjetila želju da ode u samostan.
'Uvijek sam bila živa i vesela i moji su mislili da samostan nije za mene, da ću se osjećati sputano. Mislili su valjda da se časne sestre ne smiju, ne šale, da su uvijek ozbiljne. Kada sam vidjela da ne prihvaćaju moju ideju o odlasku u samostan, jednostavno sam otišla. Nakon nekoliko dana vratila sam se po osobne stvari. Mama nije bila kod kuće, otac je bio i razgovarao je sa sestrama koje su došle sa mnom i plakao je, a tetka se malo ljutila pa me malo hvalila. I tako… Zapravo je to bila očekivana reakcija kada ljudi nemaju dovoljno informacija ili prosuđuju na temelju predrasuda', istaknula je Juretić Rožman koja nam je ispričala kako su izgledali njezini dani u samostanu.
'U raznim fazama i dani izgledaju različito. Osobe posvećenog života imaju obavezu svete mise, molitve i meditacije, kao i radne obaveze, bilo vani, bilo unutar samostana ili na nekom drugom radnom mjestu. Dan najčešće počinje ustajanjem u šest sati, potom jutarnjom molitvom, a završava u devet molitvom Povečerja. Biti u službi Onoga koji je za tebe dao svoj život i još te odabrao za svoju zaručnicu ne može nikada biti ni monotono ni dosadno. Zar je mladom zaljubljenom paru dosadno kada su zajedno? A Božja ljubav je neusporedivo veća. Isto tako i Njegova milost', rekla je.
Prije tri godine čula je ono što nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Bog je stavio još jednu kušnju pred nju i dobila je dijagnozu karcinoma debelog crijeva. Srećom, danas je to iza nje i osjeća se mnogo bolje. Objasnila nam je kako se u trenucima životnog preispitivanja osjećala te kolika joj je podrška bio suprug.
'U svakoj poteškoći ključna je podrška obitelji. Kada sam doznala dijagnozu, prepustila sam se u Božje ruke. Znala sam da će biti što treba biti, a ja ću prihvatiti to što bude. Naš život je u Božjim rukama. Njegovom voljom smo stvoreni i kada bude Njegova volja, otići ćemo s ovoga svijeta. Za mene očito ima još posla ovdje pa me nije pozvao k sebi ili moram još prikazivati i svjedočiti na zemlji', zaključila je.
