'Nisam od onih razmaženih': Dženan Lončarević uoči Lisinskog ekskluzivno o koncertu, karijeri i privatnom životu

Omiljeni regionalni glazbenik Dženan Lončarević prvi put dolazi u zagrebačku Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. Nakon brojnih rasprodanih dvorana i prepunih trgova, san koji je dugo sanjao ovaj će 49-godišnji pjevač i zaljubljenik u gitaru konačno ostvariti 11. listopada.

To je najteže pitanje na koje mi glazbenici trebamo smisliti kreativan odgovor. Hrvatska publika me poznaje, ali i nije upoznata s onim što se zove Dženan Lončarević i mojim životnim glazbenim djelom. Oni koji me dobro poznaju, znaju da će doći na dobru zabavu. Svi oni koji me dosad nisu imali priliku slušati, a ima i takvih, koji vole topli pop zvuk koji već godinama njegujem i snimam, mogu doći da zajedno uživamo u čaroliji koja se zove glazba i ljubav.

Kako se pripremate za koncerte, imate li posebne zahtjeve?

Nisam od onih razmaženih, neka mi nitko ne zamjeri, koji traže recimo bijelo grožđe, posebne boce vina i tako dalje. Vrlo sam jednostavan u molbama i zahtjevima koji se tiču backstagea. Oduvijek mi je najvažniji onaj ugođaj kada publika dođe na koncert. Želim da dožive i čuju taj fini zvuk, da ništa ne zviždi, to je najvažniji detalj koji mi je osobno jako bitan, a riječ je o produkciji i ozvučenju. Svi znamo da je to u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na zavidnoj razini. Što se tiče same pripreme, moj bend već godinama svira repertoar koji ću izvesti, s tim da napravimo male izmjene i dodatke kada smo u pojedinim gradovima pa ćemo tako napraviti i za Zagreb. Publiku ćemo iznenaditi na malo drugačiji način.

Dosad ste napunili sve dvorane u regiji, jeste li očekivali ovakvo zanimanje i za vaš koncert u Zagrebu?

Jako mi je drago što se to događa upravo u Lisinskom i što je to u vašoj organizaciji. Jako mi je drago i što ste vi prvi došli na ideju iako već godinama pokušavam ostvariti kontakt s nekim tko će mi pomoći napraviti priču u dvorani Lisinski. Moj prvi koncert u Beogradu bio je u dvorani Sava Centar, a smatram da su te dvije dvorane kultne kad su u pitanju Zagreb i Beograd. Što se tiče odaziva, nikada dosad nisam pitao kakvo je stanje s prodajom ulaznica, nekako volim da me to iznenadi. Uvijek se nadam pozitivnom odgovoru kada dođe taj dan. Radovat ću se ako dvorana bude puna, a isto ću se tako radovati svim ljudima koji dođu da uglas pjevamo sve ono što sam dosad snimio i otpjevao.

Hoće li vam se netko od kolega pridružiti na pozornici?

Sigurno hoće. Više je opcija u glavi, nisam još nikoga obavijestio i pozvao, ali netko hoće. Imamo vrlo malo vremena za to. Kad sastavljam set listu, sklonim neke pjesme, a snimio sam pet albuma i nedavno je izišao šesti na kojem je 20 singlova. Mnogo je pjesama, mnogo sam toga dosad snimio, a malo je vremena za više gostiju. Tako da će sigurno biti jedan gost, a tko i kako, nećemo otkrivati tajnu.

Imate duet s čak dvije hrvatske pjevačice, Indirom Levak i Pamelom Ramljak. Kako je došlo do tih suradnji?

Poznajem Pamelin rad još od Feminnema i jako cijeni sve što je ikada napravila. Jednom je bila u Beogradu u studiju gdje sam završavao svoj album. Došla je s melodijom, a onda je Mare Milošević napisao tekst. Rodila se ideja da probamo snimiti pjesmu i tako je nastao naš duet. Smatram da je ta pjesma jako kvalitetna i da će, kao i ostale moje pjesme koje su zaživjele poslije nekoliko godina, i ta imati takvu priču. Indiru sam upoznao davno na jednoj privatnoj televiziji i jako mi se svidio naš prvi susret, gdje je Indira pokazala ono što ona jeste, a to je totalna pozitiva. Tako smo se i zavoljeli. Miro Buljan došao je na ideju da Indira i ja snimimo duet i mogu vam reći da sam jako sretan što imam i to u svojoj karijeri.

Na Splitskom festivalu oduševili ste izvedbom pjesme Olivera Dragojevića 'Ča će mi Copacabana' na ikavici. Koja je vaša poveznica s Dalmacijom?

Ako ćemo govoriti u pravom smislu te riječi, ja sam napola Dalmatinac. Majka mi je Dalmatinka, rođena je u Kninu. Nije mi to nikada bilo strano, naprotiv, mislim da sam odgajan tako imajući u vidu da se u mojoj kući oduvijek slušala ta vrsta glazbe. Nije mi uopće bilo nepoznato otpjevati Oliverovu 'Ča će mi Copacabana', niti moju pjesmu s kojom sam se natjecao. Imam trenutaka kada se zeznem pa umjesto 'bija sam' kažem 'bio sam', ali dobro, oprostit će mi svi koji su me tada slušali. Jako mi je drago što su me pozvali da sudjelujem u tako prestižnom festivalu. Brojne kolege i ja potajno smo se željeli pojaviti na takvom festivalu koji je definitivno jedan od najvećih u regiji. Osvojio sam treću nagradu, velika hvala i veliko bravo organizatorima. Nadam se da ću nekada opet doći.

Izvodite li inače dalmatinske pjesme na svojim koncertima?

Naravno. U jednom trenutku, kad je bila ona nesretna pandemija koronavirusa, sjeo sam i napisao popis pjesama koje volim i nikada nisam razmišljao da bih ja to bolje napravio ili otpjevao od Olivera, Gibonnija, Dine Merlina... To su samo pjesme koje volim i cijenim ljude koji su ih otpjevali ili napisali. Snimio sam covere i to postoji na YouTubeu, a i inače ih izvodim u svom redovitom repertoaru. Na ovim prostorima jako se slušaju Oliver i Gibo, a naravno i diljem regije.

Tada ste istaknuli i da pripremate suradnju s Tončijem Huljićem.

U načelu smo već prije razgovarali i ostalo je da će Tonči, jednog dana kada riješi sve svoje obaveze, uzeti u obzir da i ja želim imati njegov potpis na svojim projektima. Bit će mi jako drago kad se to dogodi. Čak sam planirao napraviti i eksperiment tako da snimim album samo s pjesmama najvećih kompozitora s naših prostora, da ih bude četiri, pet, šest... Imam jedan fin popis, nema ih mnogo, ali sve su to ljudi koji su se pokazali kao maheri u svom poslu. Možda će se i to dogoditi, a možda će se dogoditi i singl što se tiče Tončija.

Brojne vaše pjesme postale su megahitovi, a 'Vjerujem u nas' iz 2013. u obradi je ponovno oživio Adi Šoše i izvodi je na svakom nastupu. Kako reagirate na to?

Nije važno zna li se ili ne da je to moja pjesma. Uvijek sam se vodio time da pjesma zaživi, bilo to u mojoj izvedbi ili nekoga mog kolege ili kolegice, totalno je nebitno. I ja sam radio takve stvari. Vidim da je to jako zanimljivo. Naprotiv, mislim da su ljudima postali zanimljivi njegov ples i koreografija, možda i više nego sama pjesma, ali drago mi je što on ima svoju priču i neki produžetak te pjesme. Neka glazba živi na bilo koji način.

Jedna od pjesama 'Strah me je da te sanjam' posvećena je vašem prerano preminulom bratu. Je li najteži dio vašeg posla taj što morate biti nasmijani i kad vam se ruši svijet jer ste imali zakazanu gažu za Novu godinu nepunih 20 dana nakon njegove smrti?

Nekada se ono što je zakazano i potpisano ugovorom mora odraditi. Mislim, ne mora se ništa, ali je moja obaveza i odgovornost prema svim onim ljudima koji su te godine kupili ulaznice za moj novogodišnji koncert. Možda nisam morao, ali osjećao sam obavezu prema njima. Nekako se poklopilo da je baš u pitanju Nova godina i da je to bio jako težak trenutak u mom životu i jako teška kompletna priča. Uvijek kad vratim film, teško mi je sjetiti se toga. Svirali smo možda pola sata kad je nestalo struje i nismo mogli nastaviti. Opet me nekako Bog sačuvao, odradio sam koliko sam odradio, ali je jako teško i nepredvidivo što nosi dan, a što noć. Uvijek postoje sitne duše koje će nešto komentirati. Ne radi se sve zbog novca, ovo je bila odgovornost i ono što se zove obraz. Nekad moramo, nekad ne, teško je, ali takav nam je posao.

Tko je Dženan Lončarević kad se ugase svjetla reflektora?

Nema specijalne razlike u odnosu na to što inače jesam. Većinom me kritiziraju moji prijatelji, dobronamjerno. Uvijek sam rječit, volim se šaliti, pričati, volim imitirati. Većinom sam u društvu jako nasmijan, a na sceni sam striktan i usmjeren na to da ljudima pjevam pa mi kažu: 'Daj, progovori nešto, mislit će ljudi da nisi elokventan.' Uvijek se vodim logikom kako je malo vremena da glazbom kažem sve što želim reći ljudima koji su došli tu noć. Zato se trudim ne govoriti ništa specijalno između pjesama nego pjevati, a kada se sve ugasi i kad odem iza pozornice, vrlo sam narodski čovjek. Ne razlikujem se ni od vas ni od vaših kolega niti bilo kojeg drugog čovjeka koji živi normalnim životom.

Što biste bili da niste pjevač, imate li neke hobije ili interese?

Mogu reći što mi je bila želja dok sam bio mali. Želio sam biti policajac, ali ne bi mi bilo ništa strano raditi. Nisam od onih koji su lijeni niti smatram da je ovo jedini poziv kojim se mogu baviti. Bog mi je dao talent i priliku da nešto ljudima pokažem pa sam tu gdje jesam.

Imate li neostvarenih želja u karijeri?

Mnogo. Vječiti sam sanjar. Sve ovo dosad sam već sanjao i dosanjao dosta toga. Imao sam zamišljenih koncerata kao klinac, a mnogo se toga i ostvarilo. Neostvarene želje su prije svega ideja o suradnji s nekim velikim autorima s naših prostora, to je prvi detalj. Nemam nikakve megalomanske želje za velikim prostorima i arenama. Sve je to jako lijepo i pročitati i vidjeti, ali recimo Dom sindikata gdje sam u veljači imao koncert za mene ne može parirati nijednoj areni. Ne zbog toga koliko je ljudi došlo, nego koliko sam bio blizak s njima. Želim biti zdrav, da bude zdrava moja obitelj i svi ljudi koji će ovo pročitati.

Što planirate nakon Lisinskog?

Bit će još nekih koncertnih događanja u regiji. Dosta smo toga već odradili ove godine. Bilo je poprilično koncerata i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Planiram američku turneju negdje krajem godine ako sve bude kako treba, a iskreno se nadam da hoće pa ćemo onda lagano. Uvijek sam nepredvidiv i samom sebi jer u ladici imam mnogo i završenih i nezavršenih pjesama pa se može dogoditi i da prije Lisinskog iziđe neki singl. Nisam siguran, ne obećavam ništa, ali vrlo je lako moguće.

Kako uspijevate svih ovih godina na sceni privatni život držati podalje od očiju javnosti?

Nažalost, u eri mobilnih telefona i fotoaparata ništa nije moguće sakriti - ni kad jedeš, ni kad hodaš, ni kad voziš, ni bilo što. Jedini je detalj što su novinari donekle spoznali da ne govorim o privatnom životu zato što je to moja privatnost, to čuvam za sebe. To je jedan razlog, a drugi je što nikada nijednog novinara nisam vukao za ruku da dođe, da me snimi jer imam novu pjesmu ili sam napravio nešto što se tiče glazbe. Nikada u životu nisam ni govorio o stvarima koje se po meni ne iznose u javnost. Nisam automobil kupio ni zbog vas ni zbog publike nego zbog sebe da ga ja vozim i nitko ne mora ni znati koji automobil vozim. Shvatit će ljudi o čemu govorim. Nikada nisam molio da me snimaju pa nisam morao ni vraćati uslugu. Smatram da svatko treba raditi svoj posao pa i ako snime, ako napišu, bilo istinu ili neistinu, njima na dušu. Oni koji me poznaju, znat će i što je istina, a oni koji me ne znaju, mogu me i kuditi i hvaliti. Imponira mi kada me hvale, dapače, a na one koji me kude više se i ne obazirem iz samo jednog razloga - kako radiš, tako ti se vrati. Nikada nisam volio neprovjerene stvari. Mislim da je to grijeh.

Kako se nosite s tim što je vaš privatni život posljednjih mjeseci pod povećalom zbog razvoda nakon 25 godina braka?

Primjećivao sam te natpise, čitao sam dok nisu pretjerali. Novinari su u samom startu pretjerali. Prvi objavljeni naslov bio je bolan, ne samo za mene nego i za sve one ljude koji znaju da taj naslov nije istina. Naravno da me to potreslo, da nisam bio hladan, ali odgovora s moje strane nije bilo. Jednom sam rekao pa ću i ponoviti: kada vidim blato, preskočim ga. Nikada u životu nisam išao u blato s onima koji se u blatu valjaju.