Ksenija Pajić i Mirela Lovrić ekskluzivno za Story: 'Borba za zdravlje ne prestaje'

Listopad je mjesec posvećen prevenciji i borbi protiv raka dojke kako bi se ukazalo na važnost ranog otkrivanja jer ako se ova zloćudna bolest otkrije u ranom stadiju, šanse za izlječenje su gotovo 90 posto. S tim ciljem Story pod geslom 'Sačuvajmo zdrave dojke' u suradnji s partnerima - dm-drogerie marktom i Udrugom P.I.N.K life - već šestu godinu zaredom provodi akciju Pink Ribbon.

Kao i cijeli mjesec, naša prva naslovnica u listopadu već je dvanaestu godinu obojena u ružičasto, a krase je dvije nevjerojatne dame - Mirela Lovrić koja je rak dojke pobijedila dva puta te glumačka diva Ksenija Pajić koja govori o važnosti redovitih zdravstvenih pregleda.

'Važno je pravodobno dijagnosticirati bolest'

Jedna od naših najboljih i najomiljenijih glumica Ksenija Pajić bez puno razmišljanja prihvatila je naš poziv da uz Mirelu Lovrić krasi naslovnicu posebnog Pink izdanja časopisa Story koji je posvećen borbi protiv raka dojke. Iznimno je važna prevencija pa zvijezda serije 'U dobru i zlu' Nove TV redovito obavlja preglede, a koliko je bitno pravodobno otkrivanje bolesti, uvjerili su je i slučajevi njoj bliskih osoba. Kako se općenito brine o zdravlju i zbog koga mora biti u posebnoj formi, otkriva 63-godišnja glumačka diva.

Listopad je mjesec posvećen borbi protiv raka dojke, a koliko su važni pregledi i samopregledi želimo naglasiti i našim posebnim Pink izdanjem. Koliko vam je važno sudjelovati u ovakvim akcijama?

Važno mi je uključiti se u ovu akciju jer to stvarno ima svoju svrhu, smisao i čovjek se osjeća korisno. Na snimanju mi je bilo jako lijepo i upoznala sam dragu gospođu Mirelu s kojom sam se fotografirala za naslovnicu.

Obavljate li redovito preglede?

Jedan put godišnje obavim sve osnovne preglede, a među njima mamografiju, ultrazvuk i ginekološki pregled. Tako ima osjećaj da sam napravila nešto za sebe. Preporučila bih to svima jer je potrebno malo se disciplinirati i misliti na sebe. Dobra je stvar što je prošle godine moje matično kazalište Gavella organiziralo sistematske pregled i bila sam presretna. To bi svima trebala biti praksa jer mislim da zaposlenicima puno znači.

Kada ste razvili svijest da morate redovito kontrolirati zdravlje, a ne posjetiti liječnika tek ako nastane neki problemi?

Oko sebe imam toliko slučajeva žena oboljelih od raka dojke ili neke druge vrste raka da sam shvatila koliko je zaista važno brinuti se o svom zdravlju. Vidjela sam i da ako se te bolesti prepoznaju i dijagnosticiraju dok su na početku, stvarno postoji šansa za ozdravljenje.

Kako vi kao prijateljica, članica obitelji pomažete osobama koje se bore s bolešću?

Ovisi o tomu kakva je pomoć nekomu potrebna. Ako nekomu treba konkretna pomoć poput vožnje u bolnicu, na pregled ili nešto treba donijeti, naravno da to napravim. Ako ne mogu pomoći u tom praktičnom smislu, onda razgovorom. Nastojim nazvati, pitati kako je i o bolesti razgovarati samo koliko ta osoba želi. Život teče dalje i ljudima koji su oboljeli ne priča se samo o bolesti, nego o i nekim drugim temama. Žele se šaliti, nasmijati se... Polazim od toga što bi meni godilo, što bi mi trebalo, kako bih se ja osjećala u takvoj situaciji.

Koliko općenito pazite na svoje zdravlje?

Nema kroničkih bolesti i problema sa zdravljem, a ritam života je takav da trenutačno nemam puno vremena misliti na posebnu prehranu, redovito vježbanje, šetnje... No u pauzama od snimanja, kada nemam predstave ili probe, volim otići u prirodu, na Jarun i šetati. Ljeti volim puno plivati. To su neki trenuci koje ukradem, ali ne radim sve to kontinuirano jer jednostavno nemam vremena.

Gledamo vas u seriji Nove TV 'U dobru i zlu', zna se da se takvi projekti snimaju mjesecima, često 10, 12 sati svaki dan. Kako održavate formu u razdoblju kada ste u pogonu od jutra do sutra?

Osim kada imam predstavu, nastojim otići na vrijeme spavati jer smatram da je san tada najvažniji. Dođem kući, ponovim tekstove za sutra i prisilim se otići ranije u krevet jer znam da moram ustati u pet ujutro i cijeli dan funkcionirati. Zato navečer nema gledanja filmova ili čitanje ičega osim tekstova koje moram naučiti za sutradan. Najviše što u takvom razdoblju mogu napraviti za sebe jest dovoljna količina sna.

Zahtijevaju li takva snimanja i psihičku spremnost?

Apsolutno. Čovjek mora biti i zdrav u glavi. Na snimanju je obično puno ljudi, pogotovo na snimanjima formata kao što je ova serija. Velika je ekipa i svi se trude da su odnosi što skladniji, da je svima ugodno i to je iznimno važno. Na sreću, moje je iskustvo odlično, kao i ekipa s kojom surađujem na seriji. Svi su profesionalci, znaju dobro raditi i vole svoj posao. Što smo kooperativniji, snimanje će biti lakše i ugodnije i toga smo svi svjesni. Uistinu mogu reći samo sve najljepše o cijeloj ekipi.

Kako je biti Divna?

Slatka je Divna, volim ja nju. Duhovita je, brižna, neobična, ponekad i malo oštra. Voli imati kontrolu nad cijelom situacijom, ali voli ona tu svoju veliku obitelj. Draga mi je.

Paralelno sa serijom radite i u kazalištu?

Igram sve predstave u čijim sam podjelama, s nekima i putujem. Nastojim vrijeme dok snimam ne natrpati novim poslovima jer je to jednostavno neizvedivo. Tada bi bilo teško i meni i ljudima s kojima surađujem jer se stvori nepotrebna nervoza i zato to nastojim regulirati.

Uzmete li nakon napornih razdoblja određeno vrijeme samo za odmor i oporavak?

Najčešće me tada čekaju kazalište i probe. Zna se dogoditi da možda imam desetak dana samo za sebe, ali tada završavam sve ono što nisam stizala tijekom snimanja. Ovisi sve o situaciji, a glumački je posao, koji jako volim, takav da ne možete baš puno toga planirati.

Ali za igru s unukom uvijek se nađe vremena.

Moj Toma je divan, obožavam ga. Obožavam vrijeme provedeno s njim, voljela bih da ga ima i više, ali koristim svaki trenutak za igru s njim. Prošeta on svoju baku, izvede me van i divno mi je s njim. Baka mora biti u formi zbog unuka... Ne dolazi u obzir da ima baku bez kondicije.

Kako ste kćer Vitu tijekom odrastanja učili da pazi na svoje zdravlje?

Hvala Bogu, bila je dobrog zdravlja i nije često išla liječniku. Sada je odrasla žena, a ja joj tu i tamo spomenem kako bi mogla otići na neki pregled. Sasluša i kaže: 'Hoću, hoću!' Nema ni ona baš puno slobodnog vremena uz malo dijete i posao pa sam zato ja tu, negdje sa strane, da pazim. Nadam se da će steći naviku da barem jednom godišnje obavi sve preglede, kao što ih ja obavim.

Što biste poručili ženama koje će čitati ovo Pink izdanje časopisa Story?

Želim poručiti ženama da misle na sebe, da se vole i ponekad stave i sebe na prvo mjesto. Da paze na svoje zdravlje, kako fizičko tako i mentalno, ne samo zbog sebe, nego i zbog svoje obitelji i drugih osoba kojima su okružene i koje će ih uvijek trebati. Htjela bih da nađu vremena za svoja sitna zadovoljstva i da si pokušaju svaki dan uljepšati barem nekom sitnicom.

Koja sitnica vama uvijek uljepša dan?

Ovisi o tomu kako sam raspoložena. Nekada je to dobra knjiga, nekada dobar film ili šetnja, odlazak na kavu s prijateljicama, fini ručak s prijateljima, dobra krema za lice... Malo po malo i čovjek si može ugoditi.

Superjunakinja koja je dvaput pobijedila karcinom

'Sada sam puno mekša. Svi smo mi iza celofana lijepi, zgodni, krasni, nasmijani, ali život je nešto sasvim drugo. Omekšala sam, sada volim pokazati osjećaje i znam da je to zdravo za čovjeka. Sada volim uživati u malim stvarima u kojima prije nisam, u prirodi, izletima ili knjizi uz šalicu čaja ili kave', opisuje Mirela Lovrić koje je promijene vidjela na sebi.

Nažalost, one nisu došle same po sebi, nego nakon što se dva puta borila s rakom dojke. Prvi se puta sa zloćudnom bolesti susrela 2018., a sličan scenarij ponovio se i tri godine poslije.

'Prvi put sam napipala kvržicu, otišla liječniku i nakon toga dobila dijagnozu. Liječila sam se prema protokolu - operacija, mastektomija dojke, hormonska terapija i zatim kemoterapija. Imala sam silikonski implantat i tada sam ponovno napipala kvržicu, ali prvih nekoliko punkcija pokazalo je da je nalaz uredan. Tek je zadnji pokazao da je ponovno karcinom. Da nisam bila uporna, ne znam što bi bilo', kaže dizajnerica unutrašnjeg prostora koja ne krije koliko su bolest, ali i liječenje iscrpljujući.

'Baš te pojedu. Pogledaš se u ogledalo i to više niti ti. Nakon prve kemoterapije nisam mogla vjerovati što vidim. Bilo je tako i drugi put nakon što sam dobila prvu dozu. Ali onda sam si rekla: 'Smiri se, proći će!' Ti su mjeseci bili mučni, ali znaš svoj ritam. Znala sam koliko imam vremena prije nego što potonem, a onda slijede samo ležanje, mirovanje jer trebaš i tijelu pustiti da sve odradi na pravi način. Jednostavno moraš slušati liječnike, prepustiti se njima i vjerovati u sebe - kaže Mirela kojoj je bilo najteže dijagnozu reći svojoj obitelji.

'Moja kći Hana bila mi je ogromna podrška. Kad sam dobila prvu dijagnozu, išla je u drugi razred osnovne škole. I njoj se svijet srušio, ali sve je prihvatila vrlo odraslo, bez panike. Kada mi je opadala kosa, rekla mi je: 'Mama, super ti je kosa, baš ti je dobra.' Kako sam se ja pripremala za liječenje tako sam pripremala i nju, ali nikada nisam spomenula ime bolesti, nisam rekla riječ rak. No njezine zabrinute prijateljice doznale su ime od svojih mama i rekle njoj pa je znala cijelo vrijeme. Onda mi je u jednom trenutku rekla: 'Pa znam ja kako se tvoja bolest zove, to je ‘cancer’ i od toga možeš umrijeti. Kaj sad.' Koliko god sam joj sve htjela upakirati u celofan, to jednostavno tako ne ide i život nađe svoj put do same srži. Ona mi je bila velika podrška i kada sam joj drugi put rekla da ću ponovno morati u bolnicu, pitala me: 'Opet ćeš piti one lijekove?' Onda se okrenula, otišla do prozora, gledala van i rekla: 'Ne znam kako, ali riješit ćeš ti to.' U tom grču sve prihvatiš. Proći će, mogu ja to', opisuje Mirela koja nakon svega što je proživjela više nema straha.

'Prije sam možda razmišljala što ako padnem i nešto slomim. Toga više nema i rekla bih da sada bolje osjećam životnu puninu', opisuje 44-godišnjakinja koja nije imala pozitivan test na BRCA gen, ali kćer će testirati kada za to dođe vrijeme i redovito će ići na kontrole.

Iako joj nije ugodno prisjećati se što je sve proživjela, s nama je podijelila svoju priču jer o ovoj se temi ne govori dovoljno u javnosti, niti sve žene (a i muškarci) znaju koliko su važni prevencija i pravodobno liječenje. Ako i dođe do najgoreg - suočavanja s dijagnozom, Mirela oboljelim ženama poručuje: 'Ne gledajte na to crno. Nitko ne voli prepuštanje slučaju, ali u tom trenutku moraš se prepustiti i reći - proći će. Kao da znaš da je to samo jedna stanica koju ćeš proći i nakon nje ideš dalje. Znam da zvuči kao floskula, ali to je zaista tako.'