Naravno, razumijem neke situacije, kada te određena mlada dama priupita nešto o smekšanom izdanju tvog druga veseljka, u gluho doba noći, pa ti kažeš – draga,
ja ti imam 38 godina, ne ide ti to više tako… To mi je jasno, to znam, tome svjedočim, o tome su mi pričali…
Ali nisu mi jasni ljudi koji ne odlaze u klubove, da malo mrdnu bokovima, zato što imaju… što ti ja znam… trideset i pet godina. Ljudi
kojima je problem kupiti ćevape, izvaliti se na travu Zrinjevca usred podneva, pa trpati luk u usta i blaženo gledati u nebo. 'Pa vidjet će me netko,
nisam ti ja, stari moj, više klinac…'
Najmanje razumijem ljude koji misle da su prestari da bi spavali u hostelima. Zašto ljudi misle da
sa godinama nužno mora doći i komfor? Mislim, tko normalan ne voli spavati na ultra mekanom madracu hotela s pet zvjezdica? Ja volim.
Ali ako ne odeš na putovanje samo zato jer
imaš love jedva i za hostel, onda, stari moj, s tobom nešto nije u redu.
U hostelu redovno dijeliš sobu s neznancima koji ti ubrzo postanu prijatelji. Mahom su to ljudi vrlo slični tebi. Možda neki od njih hrču i prde u snu, ali bože dragi,
hrču i prde i bolje/lošije polovice, pa ih trpimo do kraja bračne karijere.
Da ne pričam o odsluženju vojnog roka, kada sam na Fiželi sobu dijelio sa sedamdeset neznanaca, koji em prde, em hrču, a polovica njih, nakon gašenja svjetla,
odmah počne udarati majmuna, pa se kreveti na kat tresu sve u šesnaest. Jedva zaspeš.
U hostelu nema privatnosti, neznanci se briju i tuširaju
goli jedni pokraj drugih. Neš' ti problema. U hostelu je pod tuš kabine blatan i prljav. Pa što,
tuširaš se u natikačama.
Hostel obično košta od
50 do 100 kuna za noć.
Pametnome dosta.
U hostelu nađeš prave prijatelje, koji ti daju mapu grada, kada je nemaš, objasne ti gdje se jeftino pije i ludo banči, ako su u grad stigli nekoliko dana prije tebe.
U hostelu se razmjenjuju sendviči, bonovi za Internet, šamponi i paste za zube. U hostelu sve putne torbe stoje otvorene na podu sobe, jer svi dobro znaju da u hostelu nitko nikome neće ništa ukrasti.
Nikada mi se u hostelu nije dogodilo ništa ružno.
Ali u ovome me bome
udarila struja.
Brazilci imaju neki čudan način grijanja vode. Naime, na tuš iznad glave instaliraju neki grijač, kojem žice slobodno letaju naokolo, onako bez izolacije. Nisam odmah ukopčao stvar, pa sam išao pipati da vidim što je to.
Naučio sam,
neću više pipati.
Odmah pored hostela nalazi se bar Torcida, klub navijača lokalnog kluba. Sjedi tamo Shale purger, cucla caiphirine, ali nitko ga ne dira.
Sa zvučnika ne trešti Mate Mišo Kovač, neko neki drugi brazilski pjevač. Ali taj nema brkove.
Bahia je jedna divna Brazilska zemlja, koja nema baš puno veze s Brazilom kakvog sam do sada poznavao. Ovo je Afrička enklava, osjetiš to po licima ljudi na ulici, po muzici, čak i po hrani. Četvrt Pelourinho znači – stup srama –
ovdje su u prošlosti kažnjavani afrički robovi. Salvador je poznat kao prva tržnica crnim ljudima u zemljama novog svijeta.
Naravno, ima tu tužnih favela, koje vidiš čim se sa aerodroma otisneš prema gradu. Brazilci kao Brazilci, uglavnom gradom hodaju goli do pasa, onako vretenasti, keramički obrađeni u području abdomena.
Ali za razliku od Rija, Sao Paola ili Manaosa, gdje je dovoljno da krajičkom oka
pogledaš curetak u prolazu, a ona ti se u sekundi počne vješati oko vrata, u Salvadoru to nećeš doživjeti. Žene su cool i dostojanstvene.
Ili sam ja možda ostario?
Na plaži sam se zapričao s nekim vlasnikom transportne kompanije u mirovini, pa malo o ovome, malo o onome, i nekako smo došli na temu Paula Coelha. Kaže mi da je ljut na njega. Paulo je prije trideset godina živio u Salvadoru,
družio se s muzičarima, piscima i sličnim bitangama, i naveliko je udarao po kokainu.
Kaže mi čiča da mu je ostao dužan za dop.
Vesele me ovakve priče, koje uvijek podijelim sa pet, prije nego iz spremim u mentalnu ladicu. Tako mi se jedan taksist u Las Vegasu kleo u majku da je dana ranije u istom tom taxiju u kojem ja sjedim, od Bellagia do Venetiana vozio Lea di Capria.
Uvjeravao me da je Leo škrto govno, koje mu nije dalo niti dolara napojnice, a čitavo je vrijeme odostrag potezao lajne.
Nisam ja niti Coelho, niti Caprio, ali dragi bog zna što o meni pričaju. Možda da sam jednom naguzio slonicu, dok sam u isto vrijeme pucao
heroin u žilu?
Stotinu kilometara zapadnije od Salvadora nalazi se Praha do Forte, rezervat kornjača. Najprije malo razgledavaš tu živinu, a kada ti dosadi, odeš na plažu,
zavališ se u viseću mrežu između dvije palme, pa žmirećki brojiš struganje valova po pijesku.
Odlazeće more prebire po školjkama i finom pijesku, dolazeće
more bacaka majušne brazilce na sve strane, a ti ugasiš motor i parkiraš
vijuge u garažu.
Zen.
Čim sam se vratio u Salvador, u hostelu me presretnu moji cimeri.
- Hajde, spremaj se brzo, idemo do
Pelourinha.
- Zašto?
- Svakog utorka lokalci gore rade kaos, muzika,
ples, ludilo, požuri.
I požurio sam.
Pa smo uskočili u autobus, odvezli se do stupa srama, pa počeli švrljati po barovima.
Salvador je grad za šmekere. Naravno, ima i tu dosta turista, ali jednostavno ih ne primjećuješ. Nema blaziranih Amera u obaveznim bijelim čarapama i sandalama,
nema debelih oronulih Nijemaca u potrazi za maloljetničkim seksom. Turisti su cool, hip i diskretni.
Upoznao sam Izraelku koja je u Španjolskoj ustopirala brod kojim je otplovila do Hondurasa. Onda je još nekoliko mjeseci stopirala prema jugu, kopnom,i eto je sada tu, u Salvadoru.
Pronašli smo Geronimo, punkt s najboljim muzičarima i sasvim solidnim caipirosckama. Popio sam jednu, dvije…
možda devet komada.
Muzičari su se mijenjali na stageu.
U jednom je trenu pred nas izašao momak od 40 kilograma, za zelenom kapom na glavi kakvu obično nataknu
štićenicima određenih mentalnih institucija.
Momak je potpuno sišao s uma, ali glas mu je bio moćan. Bacakao se kao lud po stageu,
ljudi su ga promatrali u nevjerici.
Otpio sam gutljaj, pogledao ga još jednom, ovaj put
sasvim siguran da ga u potpunosti razumijem.
(Fotografije su snimljene
HTC One X smartphone uređajem)
