Jedno od najsjajnijih imena hrvatske kazališne i glazbene scene Sandra Bagarić ove godine obilježava 30 godina bogate i raznovrsne karijere. Kao svestrana umjetnica, glasom, glumačkim umijećem i karizmom osvajala je pozornice, ali i televizijske projekte. Iza nje je impresivan opus koji svjedoči o strasti, predanosti i nepresušnoj kreativnosti, a publika je pamti po brojnim nezaboravnim ulogama i nastupima.
U razgovoru nam je otkrila što za nju znači kazalište, kako su se glazba i gluma ispreplitale u njezinu životu te kako je ostala vjerna svojoj umjetnosti. Prisjetila se i dirljivih trenutaka s pozornice, izazova i radosti suradnje sa suprugom Darkom te otkrila što za nju znači živjeti umjetnički san.
Što za vas znači kazalište: je li to posao, poziv ili način izražavanja?
Scena je igra, transformacija, kopanje po ladicama svoje duše, potraga za ljepotom, a igrajući razne likove bolje sam upoznala sebe. Okušala sam se u svim scenskim formama, koketirala s mnogim žanrovima, pomicala svoje granice, od opere, operete, mjuzikla, dramskih uloga, žirija, TV sapunica, uloga voditeljice do zaštitnog lica raznih brendova. Sve sam to radila s velikim veseljem i odgovornošću, a sve me to izgradilo u svestranu umjetnicu koja je imala hrabrosti odškrinuti mnoga vrata te steći simpatije publike, gledatelja i slušatelja.
Kako biste opisali vezu između glume i glazbe? Kako vaša glumačka i pjevačka strast obogaćuju vašu osobnost?
Sretna sam što radim u kazalištu u kojem sam se mogla okušati i kao pjevačica i kao glumica. Opereta je zahtjevna forma jer traži izrazitu glumstvenost, a pjevačka partitura ima opernu težinu. Oduvijek su me inspirirale Kelmanove heroine, Grofica Marica, Kneginja čardaša... Da nisam pjevačica, bavila bih se režijom. Svakodnevno režiram naš život, ponekad sam autoritativna, moji dečki bi rekli naporna, ali uvijek sam za konstruktivni razgovor. Uvijek bih razgovarala, raščlanjivala, užasan sam detaljist, promišljeni improvizator, prihvaćam sugestije i što sam starija, sve sam tolerantnija.
Suprug Darko već vam je godinama klavirska pranja. Kako biste opisali vašu umjetničku suradnju? Je li drukčije nastupati s nekim tko vam je partner i u privatnom životu?
Sretni smo, imamo jedno drugo, najljepši posao i sreću da radimo ono što volimo. Jezik glazbe oboje razumijemo, u glazbi nalazimo duhovnu hranu, a nastupajući zajedno propitkujemo, tragamo za emocijama, uranjamo u eros umjetnosti. Već imamo puno kilometara zajedničke scene. Darko je pedantniji, ja sam lepršavija u pristupu, a naše probe znaju biti male uvertire i totalno su nepredvidive. S vremenom smo postali tako uhodan tim da možemo na koncert i bez probe.
Postoje li trenuci kada vam daje glazbene savjete ili kritike? Kako na njih reagirate?
Naša glazbena pratnja bogata je partitura sa svim krešendima i dekrešendima, ad libitumima, koronama, pianima i fortima, povremenim modulacijama u puno boja i još ispisujemo našu ‘Sonatu od sna’. Ja pjevam kako on svira ili on svira kako ja pjevam, još se nismo dogovorili.
Vaši sinovi, 24-godišnji Marko i 20-godišnji Lovro također su glazbeno nadareni. Jeste li ih poticali na bavljenje glazbom ili su sami pokazali interes?
Marko će uskoro diplomirati na Ekonomskom fakultetu, Lovro je upisao drugu godinu dizajna. Imaju svoje životne interese, muzički su pismeni, ali nisu krenuli našim stopama. Darko i ja smo tu da im budemo podrška.
Postoji li u 30 godina karijere trenutak na pozornici koji nikada nećete zaboraviti?
Dvorana Lisinski, koncert sa Zagrebačkom filharmonijom, duet iz ‘Fantoma u operi’. Korzetirana haljina bez naramenica, a na leđima mi je pukao patentni zatvarač i haljina se rascvjetala do stražnjice, oblio me hladan znoj. Dok sam pjevala, grčevito sam stiskala haljinu da ne sklizne, orkestar se slatko smijuljio jer sprijeda je sve izgledalo tobože dobro, a otraga... ne želim znati.
Kako je izgledao vaš prvi izlazak na pozornicu? Sjećate li se tog osjećaja?
Jedva sam čekala izići na scenu i početi se zabavljati. Redatelj Vlado Štefančić obilježio je moj umjetnički put. On je moj scenski otac koji je prepoznao moje talente i 1994. dao mi je glavnu ulogu u opereti ‘Madame Troubadour’. Dobila sam stipendiju i odmah nakon završene Muzičke akademije stalni angažman u kazalištu Komedija. Vlado je 25 godina krojio operetni repertoar po meni, odigrala sam sve operetne primadonske uloge, naučio me umjetničkom poštovanju ovog zanata.
Je li se vaš pristup glumi i pjevanju promijenio tijekom tri desetljeća?
Nije. I dalje me jednako veseli kao prvog dana.
Kakvi su planovi za proslavu jubileja?
Koncertom 21. prosinca u matičnom kazalištu Komedija proslavit ću 30 godina umjetničkog rada. Brzo je prošlo. U ritmu čardaša, valcera i polke, palete likova od grofica, kneginja, madam do sluškinja... Repertoar koncert složen je kao mala monografija i jedna nova ja.
Postoji li uloga koja vam je posebno prirasla srcu i zašto baš ta?
Ja sam Sylva, kneginja čardaša! Kalman mi je oduvijek bio omiljen skladatelj; uloge strastvenih, temperamentnih, ranjivih, melodramatičnih, koketnih i kapricioznih, hrabrih žena koje su u ono doba pomicale granice i zanosnim melodijama dolazile do srca slušatelja. Pomalo kitnjastim, ali nikada banalnim nego moćnim i bogatim partiturama dramaturške dubine unatoč šlagerskoj dopadljivosti, Kalman je ostavio briljantan, duboko emotivan notni zapis, paletu likova sjajnih kontrapunkta, čardaše, valcere i, naravno, sretan završetak.
S kojim ste se najvećim izazovima suočili u kazalištu, a što vas je najviše ispunjavalo?
Iskustvo rada s redateljem Ivicom Kunčevićem u Feydeauovoj ‘Gospođici iz Maxima’ bilo je neprocjenjivo. Vodvilj je žanr sličan opereti, uloga koketne kurtizane koja ismijava poltronsko i pomodarsko visoko društvo prošlog vremena, a ono je isto i u ovom vremenu, očaravala me je iz predstave u predstavu. Divno mi je bilo surađivati i s Ivicom Krajačem, Krešom Dolenčićem, Krunoslavom Cigojem...
Zbog uspješne karijere bogate ulogama mnogima ste uzor. Tko je bio vaša najveća profesionalna inspiracije kada ste počinjali karijeru?
Moja scenska majka, profesorica na akademiji Ljiljana Molnar-Talajić odškrinula mi je vrata sobe broj 13 u kojoj sam provela najljepše trenutke svoje mladosti. Učenje, umjetnička potraga u društvu velike pedagoginje, svjetske primadone, a potom je naše druženje preraslo u veliko prijateljstvo i obostrano povjerenje. I danas se sjetim njezinih savjeta. Nesebično mi je otkrila mnoge pjevačke tajne. Moja profa rekla je za mene da sam operni glas, a operetni karakter. Operetu živim i privatno i profesionalno. Vlado Štefančić je moj scenski otac i njemu mogu zahvaliti što je imao povjerenje i vjeru u mene brižno birajući repertoar i gradeći me kao umjetničku personu. Upijala sam njegovo znanje, uživala u zajedničkom radu, utjelovila mnoge naslovne heroine u njegovim režijama, imali smo odnos pun poštovanja i ljubavi. Veliko mu hvala za Rosalindu, Adelu, Groficu Maricu, Kneginju čardaša, Anu Šafranek, Fiametu... Kada mi je ponudio ulogu Nine Filipovne u mjuziklu ‘Jalta, Jalta’, moj prvi odgovor bio je negativan jer sam tu ulogu uvijek povezivala s karizmatičnom interpretacijom Sande Langerholz. Iskreno, prepala sam se usporedbi. Nakon nekoliko razgovora, Vlado me ohrabrio i danas sam mu beskrajno zahvalna jer sam tom ulogom jako glumački profitirala i otkrila u sebi još mnogo slojevitosti te imala hrabrosti razbiti stereotipove. Nikica Kalogjera, Mario Bogliuni, Vinko Grgin, Mišo Doležal i Zvonko Varošanec uveli su me u svijet televizije. Od njih sam dosta naučila i prema njima imala veliki respekt.
Postoji li neka uloga koju još niste odigrali, a oduvijek ste željeli?
Vjekoslav Šutej odškrinuo mi je vrata opere djelom ‘Ljubavni napitak’ u splitskom teatru. Vidio me kao Traviatu, ali nažalost prerano nas je napustio...
Kako gledate na razvoj kazališne scene u Hrvatskoj tijekom ovih 30 godina?
Putujući svijetom, posjećivala sam i druga kazališta. Mi ni po čemu zaostajemo za svjetskom scenom, osim možda proračunom za bogate produkcije.
Koje vrijednosti smatrate ključnima za uspjeh i dugovječnost u umjetnosti?
Umjetnost je analitična, zahtijeva hrabrost i znatiželju, osluškuje trendove, ali ih ne mora nužno pratiti i, ono osnovno, temelj joj je emocija. Za dugotrajnost na sceni nužni su pošten odnos prema publici, rad na sebi, kritičnost, propitkivanje i učenje. I nikada ne izgubiti dašak teatarske prašine koja nas male razigrane ljude u kutijici teatra stavlja u ulogu promatrača publike, iako publika misli da je došla gledati nas.
Kada pogledate unatrag, biste li išta napravili drukčije?
Ja sam izabrala žanr u kojem ću živjeti.
Iza vas je šest nosača zvuka, i to ste snimili šest žanrovski i tematski različitih CD-ova.
Da, to su ‘Sonata od sna’, ‘BelCante’, ‘Adagio’, ‘Sjećanja’, ‘Kyrie eleison’ i ‘Happy End’. Moram priznati da su mi jednak izazov i lake i teške note. U budućnosti ću se više baviti studijskim snimanjem. Dobila sam jako puno talenata, na meni je da radim na njima i da ih dijelim. Dopadljiva ambalaža olakšala je moj probitak na scenu, ali puno više igram na kartu vedrog karaktera, otvorenosti, temperamenta i iskrenosti. Ne kopiram, svoja sam, volim se igrati, obožavam transformacije, a odabirom repertoara i uloga šaljem poruku svog životnog mota - ‘Ja ljubim’ i ‘Život je lijep’. Da, vjerujem u bajke i da, živim bajku. Ponekad sam Pepeljuga, ponekad Snjeguljica, ponekad Trnoružica pa i Crvenkapica u posljednje vrijeme. Ovisno o trenutku i raspoloženju.
