S vremena na vrijeme desi se
da zaglaviš na jednom mjestu, iako si po vokaciji putnik, iako ti je
u DNK ugravirano ludilo ceste. K vragu, dogodi se svakome, i Borna Bebek je valjda jednom čamio kući, i ludi Malnar je koju godinu
trulio na Pešćenici bez da pomakne dupe. Braća Seljan su barem poneku godinu promatrala kako raste trava u Karlovcu, a Robi Pauletić je sidrio u Splitu svaku onu godinu kada mu je žena rodila dijete,
a majstor ih je naštancao čitavih pet komada.
Desilo se i boljima od mene, pa zašto onda i ja ne bih popušio čitavu jednu godinu čameći u Zagrebu, kojeg loši šlager pjevači obično opjevaju kao grad pod Gričem.
Istina, nisam poput Pauletića stavio kolač u pećnicu, vraga, da je barem to. Mene nagazila porezna uprava,
opalila mi 117 000 kuna nepostojećeg poreza, pa se ti milo žali Upravi vodovoda ili Upravnom sudu. Žalio sam se ovom potonjem, i to dva puta, ali odbijali mi žalbe onako kako je Dražen Ladić odbijao napade strašne njemačke navale na World Cupu 1998.
Elem, čitavu sam godinicu čamio u Zagrebu, sanirajući štetu, usput farbajući urednika da radim na novom romanu, jer ipak sam uzeo avans (sistem Hank Moody) i zatvarajući birtije u kojoj bi se uvijek našla dobra duša da mi plati tri ili dvanaest viskija.
Mislim, nije da ja ne volim Zagreb, to nikako, volim ga, jer ipak sam se rodio tu, pod Gričem,
premda me nije sklepao šlager pjevač, nego ljevač željeza, časni gospodin kojeg u slobodno vrijeme nazivam ocem.
Volim Zagreb, ali nakon godinice intenzivnog bivanja u njemu shvatio sam kako polako gubim dimenzije. Za mene ljudi često kažu da imam jednu dimenziju previše, i to mi je nekako uvijek bilo fora. Ono kao, ti si spešl, ti si nekako drukčiji, ti pišeš, ti putuješ, nemaš nešto puno para, niti si nešto važno postigao u životu, ali imaš dimenziju viška… skroz cool.
Mjeseci prolaze a ja
shvaćam da nemam više četiri dimenzije, nemam brate više niti uobičajena tri komada. Pretvaram se u onog Mariolina, iz onog šašavog plosnatog crtića, ako ga se itko više sjeća.
Nakon nekog vremena postane ti bitno koliko je duge noge imao komad kojeg si sinoć priveo na gajbu, dok situaciju pun ushita prepričavaš muškoj bagri,
u maniri najgoreg čobana s gornjeg šanka Sokola. Postane ti bitno koliko je tko dobio glasova gledatelja na rasplesanim zvijezdama, koliko imaš lajkanja na fejsu, jebala te lajkanja, bitno je postalo sluša li 300 ili 400 ljudi u Peprmintu kako glumiš di džeja, jesi li mogao naplatiti još soma kuna više za pojavljivanje na još jednom usranom eventu na koji dolaze isti takvi blazirani, dvodimenzionalni seronje u kakvog si se i ti pretvorio.
Sve ono dobro što si imao u mozgu i jajima, sve se to preselilo u neku mračnu i hladnu ulicu, tako hladnu da se tamo i pseći drek smrzne nakon nekoliko sekundi.
Upomoć.
Zadnjim atomima snage aktiviraš ono malo preživjele sive, naborane tvari ispod tjemena, riješiš se proklete porezne uprave, financijski staneš na noge, spakiraš torbu i odeš… odeš u Južnu Ameriku, majku svih sedam kontinenata, komad kopna koji dokazano vraća odlutale sinove na pravi put.
Iz nekog čudnog razloga, avioni su me uvijek činili nervoznim, premda obožavam letenje. S aerodromima je još gore, iz potpuno nepoznatog razloga. Jednom, prije kakvih 10 godina, u Melbourneu su mi izgubili torbu, pa sam se
nasred aerodroma išao obračunavati sa carinikom, što me na neko vrijeme odvelo u bajbokanu.
Inače sam pacifist, potpuno miroljubiv tip, ali u avionu siđem s uma. Od Zagreba do Frankfurta je sve prošlo u redu.
Onda sam se ukrcao u avion za Brazil, točnije za Salvador Bahiu. Pokušavao sam spavati, ali neki brazilski curetak i neka tetovirana momčina su popili malo, pa su pjevali i galamili. Osovio sam se na noge, pa započeo s njima potpuno neprimjerenu verbalnu prepirku, u kojoj sam im na više jezika objašnjavao što bih sve volio raditi s njihovim majkama. Jedva sam se sabrao, ali po slijetanju su se stvari ponovo zaoštrile. Kako to već biva prilikom izlaska iz aviona, ljudi stoje u redu ispred carinika i čekaju pregled putovnica. Iz nekog čudnog razloga, carinik je preko reda propuštao Brazilce, a nas strance ostavio da čekamo. Psovao sam na sto decibela. Zvali su policiju. Policajac je prijetio privođenjem. Smirili su me ostali putnici.
Hrvoje Šalković Shale, krkan s dvije i pol dimenzije.
Na kraju su me pustili. Prođem carinsku kontrolu, stanem ispred šaltera na kojem se mijenjaju devize, posegnem za torbom i krenem je otvarati. Zaglavio mi se patent zatvarač. Potegnem kao lud, prsti skliznu po metalu, lakat mi nekontrolirano poleti u stranu i udari u nešto tvrdo. TRAS! Okrenem se ulijevo i ugledam onog tetoviranog momka iz aviona kako klečeći pritišće bolno čelo.
Tehnički nokaut.
Zaboravim na promjenu valute, izjurim iz zgrade, uvalim se u bus i opalim se voziti prema gradu.
Hostel je prilično cool, smješten na plaži koju lokalci zovu Barra. Kako to već obično biva, u sobi zatekneš uglavnom zanimljive ljude, putnike namjernike s već uobičajenim hostelskim pričama. Jedan je na putu oko svijeta, već godinu dana nije svraćao kući,
drugi je radio specijalizaciju u Brazilu, svidjelo mu se, pa će ostati još mjesec ili pet. Svaki od njih ima svoje razloge, svoja opravdanja četvrte dimenzije.
Pričam s njima pola sata i
osjećam kako mi krv ponovo kola žilama. Još malo, još samo malo i sve će biti u redu.
Krenem lunjati gradom, bez ikakve mape i prethodnih savjetovanja. Intuicija mi pokreće noge i nabasam na Pelourinho, šarenu povijesnu četvrt, prelijepi miks gvatemalske Antigue i San Juana u Puerto Ricu, naravno, onako na iskonski, brazilski način. Pronađem tu neke ljude s kojima se dogovorim da će me brodom odvesti na susjedne otoke i da će me rado, jedne od sljedećih večeri, odvesti na Candomble,
ono magijsko afričko čudo u kojem vračevi ritualno kolju perad.
Ne da sam u tri dimenzije, nego osjećam kako i četvrta kuca na vrata.
A onda, ako znaš što je dobro za tebe, i ako osjetiš da si sasvim blizu, onda u lokalnom dućanu
kupiš par jeftinih lokalnih piva imena Skol, sjedneš na mol plaže Barra, i promatraš zalaz sunca.
Redaju se slike, poput blaga starih gusara, negdje iz najljepših zavoja sjećanja izlaze
fragmenti bivših putovanja.
Sve je ponovo tu, sve se složilo kako treba. Porezna upravo, poljubi me u guzicu. Mariolino, možeš i ti, slobodno,
u paketu s lošim šlager pjevačima.
Sjedim sada tu, na molu, kucam ove retke, krv mi struji žilama,, sve su dimenzije konačno na broju. Ispred mene su novi dani ceste, dani ludila i novih prijatelja.
Čovjek sam,
potpun sam.
(Fotografije su snimljene
HTC One X smartphone uređajem)
