Nina Badrić potpuno iskreno za Story: 'Romantične ljubavi i džentlmeni žive još samo u starim filmovima'

Zašto je jedna od najvećih glazbenica na ovim prostorima, Nina Badrić pokazala je i na nedavnom spektakularnom koncertu u Areni Zagreb kojim je proslavila 30 godina karijere, a turneju nastavlja velikim koncertima u Rijeci u dvorani u Centru Zamet na Valentinovo te u velikoj dvorani Krešimira Ćosića u Zadru, gdje će s publikom 8. ožujka proslaviti Dan žena. Od ljubavi koju je osjetila od svoje publike još će mjesecima letjeti, a ispunjena tim divnim osjećajem ulazi u novu 2025., u kojoj sebi i svojim bližnjima želi samo zdravlja, ali i da se nastavi lijepi niz iz godine koja je na kraju. Otkrila nam je što je njezina supermoć, kojeg se očeva savjeta drži ‘kao pijan plota’, zašto je najvažnije u brojnim uspjesima ostati zdrave glave, ali i ima li u njezinu životu mjesta za romantičnu ljubav.

Koliko vas takvi veliki koncerti, interakcija s publikom pune ljubavlju i dobrom energijom?

Od ovog koncerta u duši letim još mjesecima. To vam je kao prvi ‘čvenk’ koji se nakon prvog pića i prve rečenice pretvori u životni susret. S pozornice sam gledala kako publika plače od radosti…, to me je jako ganulo. Bili su moja krila od prve do zadnje pjesme.

Jesu li veliki koncerti ujedno i iscrpljujući?

Nakon Arene danima sam ležala u temperaturi i teškoj prehladi, ali sretna sam što se to dogodilo nakon koncerta, što sam mogla odraditi sve kako sam zamislila i dati ljudima najbolje što sam mogla u tom trenutku. To su velike priče koje nije lako iznijeti, ali za ovakve se koncerte živi.

Zagrebačkim koncertom proslavili ste 30 godina iznimne karijere. U kojim ste trenuci tijekom ta tri desetljeća sami sebe potapšali po ramenu i rekli: 'Ovo je odlično! Bravo Nina!'?

Vrijeme brzo leti! Čini mi se kao da je sve počelo jučer i nemam dojam da je prošlo već toliko vremena. Uvijek mi je bio važan način, a ne uspjeh po svaku cijenu. Za mene cilj nije opravdavao sredstvo. Karijeru sam gradila polako i strpljivo stavljajući uvijek u prvi plan pjesmu i glazbu. To su moji temelji. Moj glas je uvijek bio moj otisak prsta i zapravo moja supermoć. Nisam se nikada furala na bilo što drugo. Nisam se služila jeftinim medijskim trikovima kako bih bila zanimljiva ili popularna. Mnogo toga sam i svjesno zaobišla u širokom luku birajući uvijek vlastiti mir po svaku cijenu. Pa i ako je to značilo da po ne znam koji put čujem rečenicu: 'Ili ćeš napraviti ovo il’ te neće biti'. Da se ne lažemo, bilo je i toga u ovih 30 godina. No sebi danas čestitam na karakteru, dosljednosti i poštenju u poslu koji je sve drugo samo ne pošten. Ostavljala sam iza sebe ljude koji su nakon suradnje sa mnom postajali još uspješniji, bogatiji, veći i to je moj uspjeh. Nisam rušila nikoga da bi meni bilo bolje. Svima mogu pogledati u oči i pružiti ruku. Davno mi je otac rekao rečenicu koje se držim kao pijan plota: 'Voda može oprati sve, ali prljav obraz nikada.' I time sam se uvijek vodila.

Što je za vas značio uspjeh? Je li se trebalo naučiti nositi s njim?

Trebalo je ostati zdrave glave. To mi je bilo primarno. Jer što bi mi značilo sve što imam ako bih putem izgubila sebe? Ovaj je posao jako zavodljiv. Otvorena su mi sva vrata, ljudi mi žele ugoditi, razmaziti me i čovjek se lako navikne na tu varku realnosti. Lako se zanese i zaljubi u sebe. Uvijek sam se trudila ostati čvrsto na zemlji gledajući u ljude koje najviše poštujem: Olivera Dragojevića, Josipu Lisac i Terezu Kesoviju. Ljude koji imaju veličanstvene karijere, a pritom su ostali skromni, jednostavni i ponajprije ljudi.

Kako ste se tijekom ta tri desetljeća nosili s ružnijim, težim razdobljima?

Te su priče ostale iza mojih zatvorenih vrata. Teško, a kako drugačije. Bilo je tu puno nanesene nepravde, ali davno sam odlučila da se neću javno obračunavati s onima koji su mi činili loše. Bogu u ruke, sve će to ti ljudi jednom morati sami isplakati, kao što sam plakala i ja.

Isplačem se, podijelim s prijateljima takve ružne dane i nađem snage da krenem dalje. Poštedjela sam javnost svih ružnih priča, ali barem imam dobar materijal za knjigu jednog dana, a mogla bi se zvati ‘Sve što sam vam prešutjela’.

U jednom intervjuu rekli ste da ste poživjeli brojne nepravde a da niste o njima ni pisnuli. Zašto niste ništa rekli? Je li vam danas lakše reći što vas muči, ukazati na nepravde?

Što bih imala od toga da sam javnost uplela u svoje priče? Da se javno žalim, kukam ili se svađam? Jednima bi bilo žao, drugi bi se možda radovali, a trećima bi vjerojatno bilo svejedno. Možda sam i trebala sve izbaciti iz sebe i vrištati s krovova, ali to nije moj način.

Tražite li pomoć u teškim situacijama ili sve rješavate sami?

Oni koji me dobro znaju, prepoznaju trenutak kada mi se upali crveni alarm. Kada mi je teško, povučem se i osamim, što je bez veze, ali takva sam. Jednostavno ne volim opterećivati druge svojim problemima. To, naravno, nije dobro jer su dvije glave na okupu pametnije od jedne. S godinama sam naučila okupiti oko sebe ljude koje volim kad god mi je teško i začas se sve pretvori u dobro. Sprdamo se sa svim situacijama, okrenemo brigu na veselje i život je opet lijep.

Koliko vam u takvim trenucima vjera daje snagu da nastavite dalje?

Bez toga ne ide, barem ne u mom slučaju. Najvrjednije što imam u životu je mir. Taj mir ljubomorno čuvam kao svetinju jer ništa nema vrijednost ako je moja duša nemirna. Uz Boga ide uzak i težak put, a ne široka vrata koja gotovo sigurno čovjeka u konačnici vode u propast.

Nakon slavljeničkog koncerta bilo je kritika na vaše kostime. Izbaci li vas iz takta kada se umjesto na glazbu fokus prebacuje na neke druge stvari?

Ni najmanje. Dapače, super mi je što se i nakon svih ovih godina netko bavi mojim kostimima. To me ni najmanje ne dotiče jer ja biram ono što se meni sviđa. Najvažnije je da je koncert bio odličan, da su ljudi uživali i da se u Areni dogodila prekrasna priča. Sve drugo je popratni sadržaj koji za mene nema veliku vrijednost. U mom slučaju je tako da izazovem pozornost bilo kojom promjenom. I meni je to kompliment. Kada sam bila plavuša, pola ljudi se zgroženo, a drugima se to svidjelo. Tako je i s kratkom kosom. I uvijek će biti tako. Kostimi bi u ovom poslu trebali biti igra i lijepo je da mogu isprobavati različite stilove. Život bi bio previše dosadan da smo stalno isti.

Osjećate li da ste pod posebnim povećalom samo zato što ste žena, glazbenica? Mislite li da su se vama zamjerale, propitkivale stvari koje se kolegama možda ne bi ni primijetile?

I vrapci na grani znaju da je ovo još muški svijet i da se dvostrukim mjerilima mjere i uspjesi i neuspjesi. No na to više i ne obraćam pažnju jer nema smisla. Sretna sam što sam žena i što su u meni i nježnost i snaga. Žene su ipak puno nježnija bića. Stvorene smo za ljubav, pažnju, da nas se voli i čuva. Svaka će vam normalna žena uzvratiti stostruko ako se tako odnosite prema njoj.

Kada se govori o životima glazbenih diva često imamo idealiziranu, holivudsku viziju, kao što je Mariah Carey rekla da se kupa u mlijeku i navodno 100.000 dolara mjesečno troši na egzotično cvijeće kojim joj je ukrašen dom. Kako stvarno izgleda život glazbene dive?

Tko ne bi volio živjeti kao Mariah?! Stvarni život mene kao glazbene dive zaista je impozantan: ujutro prošećem psa, odem na tržnicu, bacim smeće, skuham ručak, operem odjeću… Poprilično se razlikuje od holivudskih diva i nadam se da vam nisam srušila idealnu sliku sebe kao osobe koja cijele dane leži u kadi ili uživa u masaži dok deset ljudi radi sve za mene. Takav je život ipak za filmove, a ovdje postoji surova realnost i puno improvizacije da bi se sve stiglo. Osim toga, najsretnija sam na svijetu čim prijeđem granicu i odem, recimo, u Italiju, gdje me nitko ne poznaje i mogu biti obična Nina, kao i svatko drugi. Istinski uživam u osjećaju da sam nevidljiva.

Koje si luksuze nikada ne uskraćujete?

Mir kao najveći luksuz, a to znači da samoj sebi prepišem odmor. Mislim da je potrebno, pogotovo u ovom poslu koji svakodnevno nudi tisuće malih luksuza i nestvarnu sliku života, uvesti sebi malo reda. Odmaknuti se i pogledati stvari iz realnije perspektive. Moji odlasci na Hvar su čisto resetiranje. Na otoku živim vrlo jednostavno: bicikl, osjećaj slobode i stara trenirka sve su što mi tamo treba. Nema ni luksuza ni šminke, samo mnogo smijeha i more kao terapija. Zaljubljena sam u more i uz njega punim baterije.

Jesu li osjećaji, emotivnost ikada luksuz?

Prekrasno je dok nam je srce živo. Trebalo bi se uvijek radovati i kao dijete zadržati znatiželju i igru te prije svega žar za životom. Usuđujem se reći da je moje srce ostalo dječje. I ne treba se bojati osjećaja, oni su znak da smo još živi za ljubav. Zar postoji ljepši osjećaj nego kada smo zaljubljeni? Hodamo dva metra iznad zemlje i sve nam odjednom postaje predivno.

Rekli ste: 'Htjela bih da moja glazba miluje ljudska srca.' Što miluje vaše srce?

Dobri i plemeniti ljudi. Male geste koje su zapravo velike. Kada vidim da je dijete pobijedilo opaku bolest, kada se ljudi pomire. Nekidan sam sjedila u restoranu i čekala prijateljicu, a stol do mene bila je mlada mama s kćeri. Njihova ljubav, razgovor, način na koji su se gledale i mazile izazvali su u meni toliko topline i lavinu prekrasnih emocija, toliko da su mi suze samo krenule. Volim da je sve dobro oko mene.

Ima li u njemu želje za romantičnom ljubavi?

Na sreću, slobodna sam od želja. Može ovako, a može i onako. Sve mi je taman. Romantične ljubavi, čine mi se, žive još samo u starim filmovima, zajedno s džentlmenima. U stvarnom životu već je jack pot ako je muškarac normalan.

Tražite li danas u muškarcu, partneru, isto što i prije dvadesetak godina?

To bi bilo nezrelo. Moje želje su se promijenile i danas na ljubav gledam sasvim drugačije. Sretna sam žena koja je ostvarila mnoge ciljeve u životu i pokraj mene može stajati samo sličan muškarac. Dobro, mora biti i duhovit skoro kao ja jer mislim da nema ništa ljepše nego kada se s partnerom možete i nasmijati.

Osvajate ili želite biti osvojeni?

Naviknula sam da me osvajaju, a stare se navike teško mijenjaju.

Rekli ste da ljudi malo znaju o vama privatno. Postoje li dvije Nine Badrić - jedna za javnost, a druga za najbliže?

Mislim da me ljudi baš zato vole što ne postoje dvije Nine. Baš sam ono što jesam i privatno i pred publikom. Nikad se nisam naučila prodavati za skuplju robu nego što jesam. Ja sam vam Nina normale!

Kraj je godine, kakva vam je bila 2024.?

Bila je predivna i nježna. Zahvalna sam što me pomazila i iskreno se nadam da će takva biti i godina u koju upravo ulazimo. Neka samo ostane tako kako jest i nitko sretniji od mene.

Što si priželjkujete u novoj 2025.?

Moje su želje uvijek iste. Želim samo zdravlje i sebi i bližnjima. Kada je čovjek zdrav, ima tisuće želja i može sve. Ionako sam vrijedna žena i za sve ostalo ću se pobrinuti. I da, želim da me nikada ne napusti moj optimizam i da u životu hodam uvijek s osmijehom stjuardese koja zna da se ruši avion.

Kada ćete svoje brojne fanove razveseliti novim albumom #onokad?

Imam puno novih pjesama, ali albumi su danas izgubili smisao. Još nisam načisto želim li objaviti sve odjednom ili se ipak prikloniti trendu pa predstaviti pjesmu po pjesmu. No o tomu ću odlučiti u novoj godini kada se dobro odmorim jer me ubrzo čekaju novi koncerti kojima se jako radujem, kao što su Rijeka i Zadar.