Glumica Marijana Mikulić na društvenim mrežama rado i često dijeli trenutke iz privatnog života, a puno govori o svom najmlađem sinčiću Jakovu koji ima dijagnozu autizma. Nedavno je dala veliki intervju u kojem je otkrila s čime su se kao obitelj nosili i kako joj je bilo.
'Otkako je Jakov tu, puno je teže to ishendlati s bilo kim drugim (osim sa suprugom Josipom), jer mi ga ipak najbolje poznajemo i najbolje održavamo njegovu rutinu koja mu je jako važna. Ali sad se trudimo ne robovati tome. Recimo, dvije sam godine morala s njim hodati uvijek istim rutama, voziti uvijek kolica naprijed-natrag, istim putem ići na plac i vraćati se, jer u suprotnom bi to bio potpuni kaos. To smo pomalo razbijali. Sad smo već došli do faze u kojoj više nije rob rutine, ali jako je važno držati neke osnovne stvari, kao što su odlasci na spavanje. Jer u protivnom ujutro imamo problem s ustajanjem. Treba biti u 8 sati u ‘Slavi Raškaj’, a on se neće dići ako je legao u 22 sata. Ide dva puta tjedno u taj centar i triput tjedno u redovni vrtić, ali samo do podne. Poslijepodne ide na terapije. Jakov sad ima šest godina. Njegova je dijagnoza autizam’, ispričala je Marijana.
Sinčiću su se morali jako posvetiti i prilagoditi njegovim potrebama.
‘Rekli su nam da je to sigurno autizam, i to teži oblik. To nas je zakucalo. Ali počeli smo odmah raditi s njim – od floortime terapije gdje kroz igru uči neke stvari, preko terapijskog plivanja, do logopeda... Bilo je teško, recimo morala sam gnječiti vilicom svu hranu tri i pol godine, nije htio drukčije jesti. Vodila sam se tim nekim svojim instinktom gdje ga forsirati, a gdje ne. To s hranom činilo mi se dosta rigidno. Svi su mi govorili da ne smijem to raditi, ali osjećala sam da njemu to puno znači. Nije mu u pitanju samo tekstura hrane, baš sam osjećala da mu trebam to napraviti. I to sam radila sve dok nisam vidjela da je spreman za promjenu. U početku je bilo dosta nesnalaženja’, otkriva ona za Večernji list.
Istaknula je da Jakovu puno znači što provodi vrijeme s drugom djecom.
‘U početku je to bilo dosta kaotično, pogotovo kad je krenuo u vrtić s tri godine. Bio bi ondje svega tri sata. Nakon toga bih ga masirala, vodila na broje terapije, plivanje, senzoriku. I to bi mu nekako pomoglo da se poravna. Uz mnogo terapije sada vidimo pomake, i tek sada sa šest godina mogu reći da se donekle sredio, pa smo ga mogli vratiti u redovni vrtić, u skupinu s manje djece. Sad zna reći kad nešto treba, kad je žedan, kad nešto hoće ili neće. Vidim da rado ide u vrtić i sretan dolazi iz vrtića. Jako je važna ta inkluzija s djecom urednog razvoja. Nije isto kad mi s njim kući radimo ili kad sva djeca sjede za stolom i crtaju. Kad nekamo treba ići s njim, bude miran i ne moram se više brinuti da će mi morati biti tri sata na mobitelu, nego ponesem bojice i bilježnicu, malu knjižicu s prometnim znakovima. I on to lista, crta, piše...’, govori Marijana.
Otkrila je i kakvi su joj komentari teško padali.
‘Cijelu prošlu godinu, dok mi nije bilo supruga, ekipa i prijatelji govorili su mi: ‘Ma bit će bolje, proći će, izdržat ćeš.’ Tko mi se javio da mi pričuva dijete? Jedino rođakinja koja ima osmero djece. Znači, nitko mi se drugi nije nikad javio da pričuva dijete, da uleti, svi samo govore. Nitko zapravo ne zna kako izgleda naš život. Još mi je najgore kad mi kažu: ‘Ali tvoj Jakov uopće ne izgleda autistično!’ I onda sam počela koristiti onu foru s Instagrama da smo to dodatno platili, da ne izgleda tako’, zaključila je.