Dok hodaš ulicama La Paza, ili Maputa, s udaljenosti od pet kilometara nanjušiš uličnog prevaranta koji ti za samo nekoliko dolara nudi posjet štali u kojoj
dvogrba deva rađa albino dobermana,
ili posjet kupleraju u kojem se dvoglave Vijetnamke hrvaju u blatu dok ih treća gađa pikadom koji izbacuje ravno iz vagine.
Nekad i prihvatiš takvu zafrkanciju. Jednom sam u Varanasiju iz čiste sprdnje otišao kod velikog gurua, koji za pedeset dolara otkriva sve tajne svemira. Čovjek je lupetao gluposti, ja sam pazio da ne prasnem u smijeh,
a kasnije sam tu priču prodao jednim novinama i dvostruko vratio uloženo.
Treba se zezati,
zezanje je super stvar.
Prihvatio sam tako i jučerašnji poziv da odem vidjeti kako izgleda Candomble,
komadić afričke magije koji već stotinu i pedeset godina stanuje u Brazilu.
- Luda je to stvar – uvjeravao me momak imena Luis na središnjem trgu Pelourinha – ti to moraš vidjeti.
Vračevi, ritualno klanje kokoši, čisto ludilo.
Odmjerim ga od glave do pete, nasmijem se u sebi i pristanem.
Došao je po mene u kasno predvečerje. I dok smo se vozili prema brdima, nekako sam plastično vizualizirao stvari. Vjerojatno će me odvesti na neki trg na kojem će
sjediti pedesetak blesavih turista. Puštat će neku ambijentalnu glazbu, čisto da nas ufuraju u stvar i lakše nam prodaju priču. Onda će glumačka ekipa, s posuđenom rekvizitom istrčati pred nas, malo plesati,
zaklati kakvo jadno pile i čiča miča, gotova je magijska priča.
I dok smo vozili kroz favele, podešavao sam opcije fotografiranja na mobitelu.
- Što to radiš? – pita me Luis – jesi ti lud, fotografiranje je strogo zabranjeno. Može te doći glave, ti ljudi su jako osjetljivi na te stvari.
Možeš si misliti – pomislim –
kada turisti počnu škljocati aparatima, možeš im soli na rep.
Candomble je inače sasvim zgodna stvar. Politeistička navika starih Afrikanaca, koji su svoje običaje baštinili u Salvadoru. Nije im bilo lako u doba strogih kršćanskih navada Portugalaca, ali nekako su sačuvali tradiciju, podijelili se u zajednice, pa i dan danas prakticiraju stare rituale. Ali vjerojatno u nekoj light verziji,
s povremenim egzibicijama za naivne turiste.
Vozio je oko sat vremena kroz favele u kojima je i onaj dobri
nebeski bradonja rekao pa pa.
Iza pet favela, tri kamenoloma, zmajeve pećine, pa još nekoliko favela, Luis konačno parkira automobil.
Spustili smo se kroz te sirote kućerke, prošli kroz dvorište i ušli u neku dvoranu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi.
Pas mater, niti jednog turista, sami lokalci.
Izgleda da sam jedini gringo u faveli.
Nasred dvorane bio je neki ritualni stup, koji valjda služi kao oltar. Muškarci sjede s lijeve, a žene s desne strane. Parkiram dupe pokraj Luisa i počnem promatrati dobrodušna, nasmijana lica.
U dvoranu najprije uđu bubnjari, njih četvorica, smjeste se u ugao i počnu udarati po razapetim kožama.
Za njima ušetaju i žene u nošnjama. Na kraju i prastara crnkinja, koja sjedne do oltara. Bubnjanje se pojača, a sve žene u nošnjama i poneki muškarac iz publike kleknu na pod i
počnu ljubiti staričinu ruku. Ona im valjda dođe kao poglavar.
Nakon toga svi ustanu i počnu hodati oko oltara. Bubnjanje se pojača, hod pređe u ples.
Promatram im nasmiješena lica, shvatim da se ti ljudi odlično zabavljaju.
– Ovo će biti pitoma folklorna večer, kakva magija, brate?! – pomislim.
Bilo je strahovito sparno, ljudi su se sve brže kretali i u dvorani je nestajalo kisika. Počeo sam disati na škrge. Trajalo je to kakvih dvadesetak minuta, a onda odjednom svi postanu ozbiljni.
Bubnjari prebace u najvišu brzinu, udarci postanu zaglušujući, kisika je sve manje, vrti mi se u glavi.
Odjednom, na dva metra od mene, žena u nošnji zaurla,
počne se treseti, očni kapci joj se prebace i vide joj se samo bjeloočnice. Pala je u trans.
Trnci mi prođu kroz leđa i spuste se najprije do guzice, a onda i dalje, sve do jaja.
Nakon nekoliko minuta vrisne i druga žena, pa treća, za njima i nekoliko muškaraca iz publike.
Sunce ti jebem, što je ovo?! Ma nema veze, Shale, mrcino stara, sve je u redu,
pa Luis je tu da te čuva.
Krik s moje desne strane, Luis je u transu, bijeli mu se mjesto gdje su do prije sekunde stajale zjenice, pada na pod i grči se, prilaze dvije žene i skidaju mu čarape. Zašto, vrag će ga znati. Primaju ga ispod ruke i
odnose ga u stražnju prostoriju.
Šale, kućo stara, što sada? Ako se ovaj moj Luis pod hitno ne detransira, onda sam jebo ježa u leđa.
Bit ću ja u transu kada me naguzi čitava Favela.
I dok su ljudi oko mene padali u trans, diskretno se izvučem iz dvorane i šmugnem na dvorište. Kroz otvoreni prozor promatram nastavak ceremonije. U jednom trenu sam izvadio mobitel, držao prst na okidaču fotoaparata,
ali nisam imao muda škljocnuti.
Eto, priznajem, nisam imao muda.
Fotkao sam svašta, i mrtve ljude, i paljenje mrtvaca, i vojsku i zatvore, i sto drugih stvari za koje su mi izričito naglasili da se ne smiju fotografirati.
Ali za ovo nisam imao ćuku.
Ljudi unutra vrište, skaču oko oltara, bubnjanje je strahovito glasno, ja promatram neko vrijeme, a onda se uzverem kroz kućerke i stanem na glavnu ulicu.
Kasna večer, nigdje žive duše, nemam blagog pojma gdje sam. A i da imam, kao da bi pomoglo.
Pješačiti dvadeset kilometara kroz favele, usred noći? Loša ideja.
Vratim se do dvorane i još dobra dva sata promatram show program, koji sam tako vatreno želio ispljuvati kao turističku glupost.
Na kraju sve završi. Odnekud se pojavi i Luis. Sjednemo u auto, i u tišini se vratimo do grada.
Bez riječi sam izašao iz vozila i odšetao do hostela.
Dvogrba deva porađa albino dobermana? Pikado leti prema hrvačicama u blatu?
Čovjek uči
dok je živ.
(Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem) 
