'Rođendani bez muža su mi tužni': Legenda Zagreba ostvarila zavidnu karijeru, za Story otkriva kako živi kao udovica

Od djevojčice teškog djetinjstva do ikone Zagreba i Hrvatske. Od curice koja je imala jednu haljinu koju je nosila doma i drugu za van do operne dive, glumice i diplomatkinje.Mirjana Bohanec Vidović davnih je godina sasvim slučajno dobila stipendiju za Beč. Poučena teškim odrastanjem, stalno joj je na duši kako pomoći mladima. Organizirala je stoga zakladu i po njoj se zove nagrada koju svake godine dobije najbolji student za daljnje usavršavanje. Diva je to koja sebe ne smatra divom, iako joj se upravo mladi dive i zaustavljaju je na svakom koraku. Živi jednostavno, veseli se sitnicama i čestim posjetima gradu svoje mladosti u kojem je i nedavno boravila.

Beč je i danas sinonim za otmjenost, aristokraciju... primjećujete li i danas takve manire ili je takvo što stvar prošlosti?

Teško je reći jer se uvijek kratko zadržim. Grad se promijenio, kao i Zagreb. U šetnji nećete sresti puno Bečana, a lako se mogu prepoznati. Previše je stranaca, postao je to kozmopolitski grad raznih ljudi. Oduševljava me što se svatko tko dođe odmah privikne na taj red i disciplinu. U Zagrebu to nije slučaj. Svaku ulicu poznajem, volim se vraćati svojim sjećanjima, otići u kazališta, ima krasnih mjuzikla, toliko se toga može vidjeti. Prije svega muzej Albertina u kojem bude predivnih izložbi. Obvezno idem pogledati što ima.

Svojedobno ste bili proglašeni Zagrepčankom godine, o vama govore kao o zadnjoj zagrebačkoj dami... kako se danas snalazite s takvom reputacijom?

Nastojim dalje živjeti svoj život, kakav je bio i prije. Muči me što ne volim tu silu tehnologije. Volim se naći s prijateljicama, popričati uz kavu, a u tehnologije nisam uključena. Još imam stari mobitel, nemam profil na Facebooku, što mi svi jako zamjeraju. To me sputava da se priključim ovom vremenu. Dosta toga mi je strano. Sjećajući se svoje mladosti kada smo se tako dobro zabavljali, djetinjstva kada smo na ulici igrali graničara, ne mogu shvatiti da se ljudi danas sastanu i gledaju u mobitele. Kada sjednem na kavu s prijateljicom, nas dvije brbljamo satima, a pored nas su jednom sjedile tri mlade djevojke i svaka je gledala u svoj mobitel. Ne razumijem zašto su se sastale? Vrijeme me je pregazilo, zato i nastojim uživati u svom svijetu onakvom kakav je nekada bio.

Kako gledate na fantastičan prijam serije 'Dnevnik velikog Perice', nostalgično, kao i gledatelji ili samo kao na dobar projekt?

Kada radite takav posao, nema vremena za nostalgiju, postoji samo trud da se obavi vrlo naporan posao, posebice za mene. U parku me zaustavio jedan stariji gospodin i rekao mi da je beskrajno zahvalan jer su zbog te serije u njegovoj obitelji tri generacije zajedno gledale televiziju. To mi je najljepša karakteristika te serije, snimljena je za sve generacije, sa simpatijama prema jednom vremenu, s puno ljudskosti, topline, koju ima Vinko Brešan. To su priče i detalji iz svakodnevnog života, mnogi su sve proživjeli, a mladima je zanimljivo gledati što se onda događalo.

Priča je to inspirirana filmom 'Tko pjeva zlo ne misli' i vašom Anom Šafranek. Jeste li, snimajući ga, ikada pomislili dokle će se i film i uloga razviti?

Nismo uopće, to više što je Krešo Golik tada na Pulskom festivalu dobio tek treću nagradu. No kada je film počeo igrati u kinima, primjećivali smo da broj gledatelja raste i odjednom nam je postalo jasno da smo snimili dobar film. Godinama poslije ispostavilo se da smo snimili najgledaniji film u povijesti hrvatske kinematografije. Nismo imali taj osjećaj, bilo nam je lijepo, krasno smo radili, moji kolege bili su divni, sprijateljili smo se što je danas rijetkost. Ostali smo prijatelji do zadnjih dana, pred kraj Reljina života suprug i ja bili smo kod njega. Tako je dobro, ljudski snimljen taj film da mora ostaviti dojam na svakoga, pa i na nas koji smo ga s užitkom raditi.

Film je dobio i kazališnu inačicu, također vrlo uspješnu jer predstava je nedavno imala jubilarnu, 100. izvedbu.

Bila sam tamo i uživala. Puno divnih, mladih ljudi slušalo je, smijalo se na pravim mjestima. Bila sam oduševljena. Na kraju su me kolege izvele na pozornicu i rekle: 'To vam je prava Ana Šafranek.' Nastao je urnebes, toliko su pljeskali, lupali nogama... Često mi se dogodi da mi priđu mladi. I na svečanoj košarkaškoj utakmici u čast Draženu Petroviću tijekom pauze prišla su mi djeca i tražila da se slikamo. Baš sam bila u čudu. Došla je i jedna gospođa sa sinom pa sam je pitala otkud me djeca poznaju. Rekla je da u lektiri imaju ‘Dnevnik malog Perice’, a svi su gledali i film... Dobila sam nakon utakmice loptu, majicu s Draženovom slikom. Baš je bilo zanimljivo.

Uz golem uspjeh filma, ulogu koja vas je obilježila, koje još sretne trenutke pamtite? Koji su najveseliji trenuci vašeg života?

Najveća sreća bila je kada sam srela svoga pokojnog supruga. Zvuči grozno romantično, ali tako je bilo, ljubav na prvi pogled. Sreli smo se u teatru, otvorila sam vrata, izišla u hodnik, a on je stajao ispred mene. Visok, plavokos, plavih očiju... bila sam gotova. Nevjerojatno. Poslije sam sišla u bife, prišao mi je, predstavio se i tako je počela naša veza. Slučajan susret nakon kojeg sam s njim imala 35 godina prekrasnog života. Tu je svakako i posjet Ivanu Pavlu II., kada smo Svetom ocu darovali božićno drvce. Osim mog supruga, moja jedina ljubav u životu bilo je kazalište i pjevanje. Nisam od toga htjela odustati i 'Tko pjeva zlo ne misli' zapravo je bio moj izlet u film. Snimanja su me odvukla od kazališta i na daljnje ponude rekla sam 'ne'. Moja ljubav je opera i ostala sam kod toga.

Od odrastanja na kruhu i masti, samo s majkom koja je da preživite radila teške poslove, do operne dive, diplomatkinje, glumice... Jeste li ikad sebi rekli: “Bravo, Mirjana, puno si napravila u životu”?

Možda kada je objavljena monografija. Kad sam počela listati tu knjigu, pomislila sam: 'Bože moj, kad sam stigla sve to napraviti.' Kada se danas osvrnem unatrag, pomislim: 'Bravo, pa dobro si to sve napravila.' Moja mama bi uvijek imala prigovor, ona je bila pokretač u mom životu jer je uvijek htjela bolje i govorila mi 'možeš ti to bolje'. Htjela sam joj dokazati da mogu bolje. Za puno toga mogu njoj zahvaliti jer mi je dala entuzijazam, volju za radom. S jedne strane uvijek je imala prigovor, a s druge je znala pohvaliti, reći 'ovo si dobro napravila'. Taj životni balans bio mi je velika pomoć. Ne znam jesam li zadovoljna sa sobom. Trebala bih biti iako mi mnogi kažu da se previše jednostavno ponašam, da sam ikona grada i države, a toliko sam jednostavna. Takva sam. Od statusa dive nisam nikada nešto veliko doživjela. Više volim svoje prijatelje, djecu moga supruga, unuke..., to je istinska dragocjenost.

Jeste li imali običaj nagraditi se za neki uspjeh? Što ste si voljeli kupiti?

Sitnice od kojih i danas živim. Na placu sam si nedavno kupila jaglac, ali nešto naročito vrijedno ne. Nikad. Voljela sam na svojim turnejama skupljati antikvitetne sitnice koje čuvam u svom ormaru sjećanja i podsjete me na London, Sibir... gdje god da sam ih kupila. Nisam hodala po dućanima, kupovala odjeću, ni danas ne volim velike šoping centre, to mi nije važno.

Je li vas takvo odrastanje očeličilo, očvrsnulo u želji da uspijete?

Sigurno jest. Moji se i danas smiju kada kažem da mi je najdraže pojesti sendvič sa šunkom jer to u ono doba nije bilo moguće. Često pričam o svom djetinjstvu, koliko je uopće bilo teško prodrijeti u svijet, izići iz sredine u kojoj imaš samo mamu... Djeca u školi znaju biti okrutna. I meni su vikali: 'Gdje ti je tata, ti nemaš tatu...'. Onda sam mislila: 'Baš ću im pokazati da mogu i sama, bez tate.' Htjela sam biti operna diva, doći na pozornicu HNK. Danas kažem: 'Uspjela si!'

Malo se tko može pohvaliti s tri uspješne karijere - glazbenom, glumačkom i političkom. Što je bilo najizazovnije?

Diplomacija. Pitali su me bih li išla u Beč, pristala sam, ali i rekla da se ne želim baviti politikom nego samo kulturom, da želim biti savjetnica za kulturu. Tako sam krenula iako ništa nisam znala o tom poslu. Sjetila sam se otići pogledati što druga veleposlanstva ili kulturni centri drugih država organiziraju. Išla sam na njihove priredbe i brzo shvatila da nam to nedostaje. Imala sam sreću da sam u Ministarstvu vanjskih poslova upoznala gospođe koje su htjele pomoći. Najveći problem bilo je naći mjesta na kojima smo željeli pokazati bogatstvo umjetnosti i kulture Hrvatske. Nisam htjela naše klubove, nego mjesta gdje će doći Austrijanci. Dobila sam prostor palače Palffy, u centru Beča, održavali smo koncerte i izložbe mladih umjetnika, povoljno smo iznajmili koncertne dvorane u koje sam dovela Zagrebačku filharmoniju, Zagrebačke soliste, Lado, Ružu Pospiš Baldani...sve najbolje što imamo.

Poželite li koji put opet stati na pozornicu zagrebačkog HNK?

Htjela bih, naravno, ali to nije moguće jer glas treba njegovati, vježbati. No još mogu doći i otpjevati starogradske popevke kao što je 'Ja ljubim', i to često traže od mene. Takav je bio jedan lijepi koncert u HNK-u, Relja je sjedio u loži, a ja pjevala 'Ja ljubim'. Bacio mi je ružu na pozornicu.

Kako danas izgledaju vaši dani? Čime se bavite, što vas veseli?

Prije svega moja pudlica Tesa koja me je spasila od depresije kada mi je muž otišao. S njom dosta šetam. Zaposlena sam, uvijek nešto radim, nekad čak i nemam vremena. Volim sebi organizirati život tako da nemam vremena razmišljati o godinama, o tome što će biti sutra. Nastojim živjeti danas, želim da mi svaki dan budem lijep, da mi bude ugodno. Od jaglaca koji sam si kupila, šetnji s Tesom, kavica s prijateljicama koje su mi veliko bogatstvo. HNK mi za svaku premijeru pošalje pozivnicu, na čemu sam im jako zahvalna. Idem na sve premijere, imam i pretplatu za Lisinski subotom, upadnem nekad i na Filharmoniju, sve mi je to za dušu.

Nedavno ste proslavili 85. rođendan. Što ste poželjeli?

Da dan što prije prođe. Nisam ništa poželjela, bez mog muža to mi je tužan dan. Uvijek je znao nešto izmisliti, putovali bismo ili bi on organizirao neki spektakl i zato mi je taj dan teško. Rođendan nastojim prespavati, a svoj život usmjeriti na pomoć mladima. Želim im svojim primjerom pokazati da svatko radom i trudom, željom, može postići - sve.