Belem - stanje šoka

Oprosti se sa Salvadorom i ukrcaj u avion za Surinam. Ali prije toga se pošteno oprosti s novim prijateljima. Sjedio sam sa svoja dva engleska prijatelja u vrtu hostela, mudro počupao prstenje s tri ili sedam limenki piva Skol, pa kužio politiku, sport, filmove i ženske. A onda se primakla ponoć, pozdravili smo se, i ja sam krenuo prema aerodromu. I dok sam obavljao tu famoznu radnju koja se na staro-hrvatskom jeziku zove check in, službenica mi objasni da moj let iz Salvadora za Surinam nije direktan, nego da moram presjedati u nekom Belemu. - Gdje je to, u milu materinu? – pitam ja – u Panami? - Ne, sir, to je grad na sjeveru Brazila. A dobro, što sad, mislim si. Ukrcam se u avion, odspavam malo, i nakon nekoliko sati avion sleti u Belem. Pokupim torbu, pa krenem prema novom check inu. - Sir, vi ne možete u avion za Paramaribo. – kaže mi službenik. - Kako to mislite, koji vam je?! - Vi nemate vizu za Surinam. - Pa naravno da nemam, kada se viza dobiva na aerodromu, poznajem nekoliko ljudi koji su tako ušli u zemlju, a i na stranicama Ministarstva tako piše. - Ne sir, ja vas ne smijem pustiti u avion. - I što sada? - Na kraju hodnika je naš ured (Surinam Airlines), unutra sjedi kolegica koja će pokušati riješiti stvar. Prošećem do ureda, otvorim vrata, a unutra sjedi zgodan nasmiješeni brazilski curetak u odori stjuardese. Na sakou pločica na kojoj piše Leticija. Objasnim joj situaciju. Ona nazove aerodrom u Paramaribu i počne pregovore. Pričala je na Portugalskom, ništa nisam razumio. Konačno spusti slušalicu, pa mi prevede. - Kažu da su prije tjedan dana promijenili proceduru izdavanja vize. Možda i možeš dobiti vizu radnim danom, ali danas je subota, tamo nema nikoga. Bojim se da ćeš morati ostati u Belemu barem do ponedjeljka. - Imam li kakve druge opcije? - Možeš odavde brodom do Manaosa, pa onda dalje brodom sve do Paramariba. - Koliko to traje? - Dva tjedna. - Jebi ga, nemam toliko vremena. - Onda ostani tu i uživaj. Osmijeh. - Hajde ti mene lijepo primi na stan, znam kuhati i pospremati, da ne plaćam hostel. - Samo ti lijepo idi u hostel… ali ne boj se, brinut ću se za tebe ova dva dana. Osmijeh. Evo ti moj broj mobitela, kada se smjestiš, nazovi, daj adresu i večeras te vodim u provod. Sjedam u taxi, pet je sati ujutro, hodam centrom jebenog Belema i tražim hostel. Pronađem neku jazbinu i uzmem sobu. Zaista sam spavao u raznim rupetinama na svim kontinentima, ali ovaj Amazonas hostel je neosporeni prvak svijeta u teškoj ćumez kategoriji. Čim sam otvorio vrata sobe, u ruci mi je ostala kvaka. Strop se urušio na nekoliko mjesta. Svugdje vise kablovi bez izolacije. Nema tople vode. Nigdje nema ogledala. Obrijao sam se zureći u zaslon mobitela, pa se istuširao u ledenoj vodi. Krenem u šetnju gradom. Leticija mi je preporučila odlazak na neke dokove. Tražim ih, priupitam pokojeg prolaznika za savjet, ali nitko ne razumije engleski. Na hrvatskom nisam niti pokušavao, a, jebiga, pričam samo ta dva. Belem je prilično zajeban grad, postalo mi je to odmah jasno. S godinama putovanja razviješ instinkte. Odmah prepoznaš ulice gdje će ti lokalni majmuni rado objasniti sve o problematici hodanja s nožem pod rebrima. Kročio sam baš takvim ulicama. U jednom sam trenu zalutao. Mislim, čudno to zvuči, jer uopće ne znam niti gdje se na mapi svijeta nalazi Belem, niti znam gdje da pronađem te dokove, niti mi je išta jasno. Ali tijelom mi prostruji onaj poznati impuls koji mozgu šalje signale da si se izgubio. Hodam tako po toj pustari, i u jednom trenu, na kraju ulice spazim policijska kola. Priđem dvojici žandara, a oni me zabezeknuto pogledaju s izrazom lica – Gringo, pa koju ti milu materinu radiš u ovom kvartu? - Dokovi, kako do dokova? - pitam jednog. Ovaj nije rekao ništa, samo me ugurao na stražnje sjedalo policijskog auta. Dečki su me odbacili do dokova. Tu je situacija postala malo bolja. Restorani, barovi, šetnica uz rijeku. Sve puno policije i vojske koja čuva posjetitelje. Rijeka čak i ne izgleda tako loše. Ali svejedno, Belem me uzbudio koliko i stara kurva na stripu. Sjednem na terasu, naručim pivu, izvadim mobitel i konačno se uspijem spojiti na wifi, neka lučka mreža, ili što već. Aktiviram google, i pokušavam se locirati. Opa, evo ga… znači… nalazim se u Belemu, stotinu kilometara daleko od Atlantika, na jednoj od pritoka Amazone. Belem je prvi grad koji su Portugalci osnovali na sjeveru zemlje, 1607-me. Prvi je to grad koji je uveo struju. U njemu živi… jebemti, skoro pa dva milijuna ljudi. Popijem par piva i vratim se u hostel. Nazovem Leticiju, dam joj adresu, i nakon nekog vremena ona se pojavi s hostelu u zgodnoj kratkoj haljini finog dekoltea. Osmjehne se, zablistaju lijepi bijelu zubi, pa pita: - Spreman? Da, sada sam definitivno u dobitnoj kombinaciji. Volim Belem, grad je sjajan. Ova situacija s vizom, tih nekoliko koraka unazad, ma to je Šale samo uzimao zalet. Naravno da sam spreman! Uskočimo u auto, pa je pitam. - Kuda idemo? - U klub u kojem moja prijateljica slavi rođendan. - Imamo li poklon? - Imamo – kaže ona i da mi ukrasnu vrećicu. – Unutra je kozmetika, reci da si to ti kupio. - Kako se zove prijateljica? - Paula. Odvezla nas je do kluba. Unutra, za dugačkim stolom sjedi veselo društvo, par stjuardesa i još neki dragi ljudi. Izljubim Paulu kao da mi je rod rođeni, dam joj poklon, a ona me posjedne na čelo stola, odmah pored sebe. Svi mi veselo mašu, svi se žele fotografirati sa mnom. Osjećam se kao kralj Faruk. Dolaze konobari, nose pladnjeve sa škampima i raznim drugim morskim čudesima, i nose tekuću problematiku. Za stolom nas sjedi dvadeset. Opcije su – pivo ili viski. Svi, ali baš svi su za pivu osim mene. Konobar ispred mene stavlja bocu black labela. Kakva loša ideja… Bend aktivira instrumente, opale svirati kao da nema sutra, svi skoče na noge i započne prava brazilska partijana. Cure divljački trzaju bokovima, dečki ih prate, sve je potpuno pobenavilo. Polako, ali sigurno ubijam black label. Volim Belem, jako ga volim. Razmišljam o tome da uzmem državljanstvo i trajno se nastanim ovdje. Temperatura u klubu raste, bokovi su u stanju centrifuge. U jednom trenu mi je netko dodao caipirinhu. Mislim da me to dotuklo. U magli se sjećam da bend svira Shakirinu Raviosu, a ja izvodim koreografiju iz slavnog nastupa na rasplesanim zvijezdama. Zoru je obavio veo tajne. Mislim da sam u jednom trenu raspravljao o snažnom utjecaju brazilske post-moderne na latino kulturu kao takvu, ali ne bih se baš mogao zakleti u majku. Jutros sam se probudio u stanju šoka, kako se obično i budim nakon takvih, ili sličnih derneka. Leticija me odvela na ručak. Pozdravili smo se kao u tinejdžerskom filmu, pa sam se vratio u hostel gdje kucam ove retke. Za koji sat okreće ponoć, počinje novi radni tjedan, surinamski imigracijski službenici se valjda vraćaju na svoja radna mjesta. U tri ujutro krećem prema aerodromu u novi siloviti pokušaj proboja surinamske granice. Čudno je to… isplaniraš okvirni pravac putovanja, onda se sve nekako promjeni, zalutaš na neki novi smjer… i tek kasnije, kada se vratiš u početnu putanju, i kada sve prođe… tek kasnije, kada se vratiš kući, tek tada shvatiš da je stranputica bila najbolji i najljepši dio priče. Što se mene tiče, ja za stranputice živim. Na putovanjima sam proveo najbolje dane svojeg života. A najbolje sate? Njih sam proveo na stranputicama. Ol rajt. (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)