Ekskluzivni intervju Luke Karabatića za Story: 'Hrvatska je moja druga domovina, tu sam kao kod kuće'

Istaknuti francuski rukometaš i pivot slavne reprezentacije Luka Karabatić nosi prezime koje je sinonim za rukometni uspjeh. Sin legendarnog Branka Karabatića, bivšeg rukometaša i trenera te mlađi brat Nikole Karabatića, jednog od najvećih igrača u povijesti sporta, 36-godišnji Luka dio je rukometne dinastije koja je obilježila svjetske terene. No iza medalja i titula krije se sasvim običan mladi čovjek koji je odrastao između tri kulture - francuske, hrvatske i srpske.

Jedan od domaćina Svjetskoga rukometnog prvenstva je Hrvatska, možemo reći vaša druga domovina, a upravo je Francuska favorit. Jeste li pomalo između dvije vatre?

Rekao bih da nisam jer sam oduvijek igrao za Francusku, rodio sam se i odrastao u Francuskoj. Istina je da je Hrvatska moja druga domovina i govorim hrvatski jezik, ali igrom i srcem sam za Francusku i dajem sve od sebe na terenu za tu zemlju. No kada završi utakmica Francuza, pratim i Hrvatsku i Srbiju i gledam ih na neki drugi način. Istina je da se ponekad pitam što bi bilo da moj tata nije došao i trenirao u Francuskoj... Možda bih i ja ostao u Hrvatskoj i igrao za vašu reprezentaciju? Ne znam, ponekad mislim o tomu. Ali, eto, Francuz sam i igram za Francusku.

Jeste li vam možda netko od hrvatskih reprezentativaca prijatelj?

Trenutačno ne, poznajem neke i razgovaramo kada se vidimo, ali ne bih rekao da među njima imam prijatelja. Prije sam uvijek u klubovima imao suigrače iz Hrvatske. Posljednji s kojim sam igrao i prijatelji smo je Luka Stepančić. Igrali smo u Parizu i postali bliski prijatelji.

Što očekujete od Svjetskog prvenstva?

Očekujemo bolji rezultat nego na Olimpijadi koja je bila teška za nas i bili smo jako razočarani. Očekujemo puno bolji rezultat i, naravno, zlatnu medalju. To nam je cilj jer Francuska je uvijek među najboljim ekipama, među favoritima. Zasad je Danska najjača ekipa na svijetu, ali i mi smo tu negdje. Od početka turnira vodimo se idejom da moramo ići korak po korak, da igramo utakmicu za utakmicom te da je svaka sljedeća najvažnija. Ispunili smo prvi cilj i sada smo u četvrtfinalu.

Kakve uspomene nosite iz Hrvatske? Osjećate li posebnu povezanost s našom zemljom?

Naravno, od moga najranijeg djetinjstva svake smo godine dolazili na ljetovanje u Hrvatsku. Imamo kuću u mjestu Poljica nedaleko od Trogira. Najljepše uspomene vežu me uz vrijeme kada sam dolazio ovdje na praznike, na odmor. Ostajali bismo po mjesec dana, nekada i više tako da su to divne uspomene - more, obitelj, rodbina... I uvijek je sve bilo povezano sa sportom jer smo se svako ljeto fizički pripremali trčanjem. Tada sam se još bavio tenisom pa sam često igrao s hrvatskim tenisačima. Išli bismo u teniski klub u Split i gledao sam Gorana Ivaniševića i Marija Ančića kako igraju. To su sve predivne uspomene i naravno da osjećam posebnu povezanost s Hrvatskom. Moj je otac odavde, govorim hrvatski jezik i ovdje imam prijatelje.

Imate li omiljeni grad ili mjesto u Hrvatskoj koje rado posjećujete?

Volim Dalmaciju, našu kuću u mjestu Poljica pored Marine, a posljednjih nekoliko godina unajmimo jedrilicu pa plovimo od otoka do otoka i uživamo u tome. Trogir, Poljica, Split..., volim taj kraj.

Teren više ne dijelite s bratom Nikolom. Kako ste doživjeli taj trenutak u karijeri?

Nije bilo lako. Prošle godine najavio je da mu je to posljednja sezona pa smo, rekao bih, imali vremena uživati. Na početku godine rekli smo si da moramo što više uživati u svakom trenutku - treningu, utakmici jer poslije će biti gotovo. Bilo je puno emocija, naročito na kraju sezone jer smo se borili za francusku titulu. Poslije su bile i Olimpijske igre i nije bilo lako kada znaš da svaka utakmica može biti i posljednja. Emocionalno je bilo jako teško i na kraju sam bio malo prazan, ali stvarno smo uživali u toj zadnjoj zajedničkoj sezoni.

Ako pitate Hrvatice, nakon njegova odlaska upravo ste vi naslijedili titulu najzgodnijeg rukometaša. Što kažete na to?

Ne bih to rekao o sebi, radije bih tu titulu prepustio drugima, ali lijepo je kada vam daju takav kompliment. Ipak mi je najvažnije biti dobar na terenu i pobjeđivati. Ta titula mi je više fora, ali zadovoljstvo je čuti takvo nešto.

Kako biste opisali odnos s bratom? Koliko ste si bili podrška na terenu, ali i sada izvan njega?

Od malih nogu imamo doista poseban odnos i uvijek smo bili tu jedan za drugog. Dok smo bili mlađi, bili smo malo udaljeni, on je igrao u Kielu, a ja sam bio u tenisu. No kada smo se opet sastali u rukometu, on je imao 23, 24 godine, a ja pet manje i tada smo se još više zbližili. Igrali smo zajedno u klubu i reprezentaciji i to je bio naš san, uživali smo što smo više mogli i uvijek smo osjećali da smo zajedno jači. Oduvijek nam je to bilo važno, htjeli smo biti zajedno i mislim da su nas tomu naučili roditelji. Mama i tata su nam uvijek govorili da naš odnos mora biti jak, da moramo uvijek biti tu jedan za drugog i to je oduvijek tako. I danas. Iako je Nikola prestao igrati rukomet, čujemo se skoro svaki dan, a i živimo blizu. Kada je Nikola prestao igrati, rekli smo si da naš odnos trebamo čuvati i da ga trebamo sve više osnaživati.

Poznato je da vam je majka velika podrška i oslonac. Hoće li doći i na ovo Svjetsko prvenstvo i biti vam najjača podrška s tribine?

Naravno, od početka mi je ona podrška. Počeli smo trenirati kada smo imali četiri ili pet godina. Ona nas je već tada pratila - Nikolu u rukometu, mene u tenisu. Uvijek je bila uz nas, išla s nama na turnire i proživljavala sve s nama, i dobro i loše. Uvijek je bila tu za nas i stvarno je jako velika podrška. Istina je da se često govorilo o tati, ali i ona je zaslužna za veliki dio našeg uspjeha. Nikola više ne igra, ali ona je i dalje tu uz mene. Došla je u Hrvatsku sa sestrom i navija od prve utakmice drugog kola. I ona obožava rukomet, voli gledati utakmice i ne gleda samo Francusku nego i druge ekipe. Sretan sam kada je vidim na tribinama kako navija za mene.

S tribina vas često bodre i supruga Jeny te kćeri Deva i Dali. Kako kćeri doživljavaju vaš rukometni uspjeh? Jesu li svjesne koliko je prezime Karabatić veliko u rukometu?

Moja starija kći Deva nešto malo osjeća. Dolazi na utakmice PSG-a, došla je na neke utakmice francuske reprezentacije, prošle je godine bila na Europskom prvenstvu kada smo ga osvojili tako da vidi i pomalo osjeća, ali mislim da još nema cijelu sliku. Kada nas u šetnji netko zaustavi i zatraži fotografiju sa mnom, njoj je to nekako smiješno i mislim da zaista još nije potpuno svjesna što je razlog tomu iako osjeća. Ali njoj je to svejedno, nije baš još u sportu. Igrala je rukomet godinu dana, ali nije joj se sviđalo pa je sada prešla na gimnastiku i judo. Važno mi je samo da se bavi sportom radi zdravlja i to je to.

Postoji li neka posebna aktivnost ili tradicija koju njegujete kao obitelji?

Važno nam je samo da budemo zajedno. Obožavam se igrati s kćerima, ali nemamo neku posebnu aktivnost. Nismo još imali priliku svi četvero doći u Hrvatsku na ljeto, što bih jako volio i možda se dogodi sljedeće ljeto, ne znam još. Nije lako kada se baviš sportom na najvišoj razini jer često nisam kod kuće, imam puno utakmica pa mi nedostaju moje cure i pokušavam što više provoditi vrijeme s njima kada sam doma.

Što radite u slobodno vrijeme i kada ne razmišljate o rukometu? Imate li hobije?

Imam jedan hobi koji mi oduzima dosta vremena. Počeo sam svirati gitaru prije četiri godine. Oduvijek sam to htio kao mlađi, ali nisam imao vremena jer je sve bilo usmjereno na sport. Stvarno to volim i napredujem. Recimo, posljednje tri godine na natjecanja u siječnju uvijek ponesem električnu gitaru sa sobom i kada sam u sobi i imam malo slobodnog vremena, sviram, učim... Nije lako, teško je početi učiti svirati instrumenta nakon tridesete, ali trudim se.