Surinam ili priča o drvetu

U svim ostalim slučajevima, nemaš pojma oko čega će se zavrtiti priča. Može to biti šašavi ulazak u zemlju, u čiji aranžman je uključeno višednevno čekanje vize, pritvor na aerodromu, diplomatska intervencija, all inclusive. Može to biti neki kutak ispod usamljene palme, ispod koje si se zavalio, stavio dlanove pod potiljak, pa čitav sat, ili čitavo popodne, ili čitavu vječnost promatrao nebo. Može to biti neki ludi izlazak, novi prijatelji, tko će ga znati... Ovog puta, priča se zavrtila oko drveta. Nakon peripetija s vizom, pritvora i tih smiješno šašavih diplomatskih intervencija, konačno sam se uvukao u Surinam. Bitno je znati da se on nalazi na sjeveru južne Amerike, između dvaju Gvajana, francuske sa istočne, i one neovisne (bivše britanske) sa zapadne strane. Surinam i Gvajana su se izborili za neovisnost. Francuska Gvajana nije, njima to nije bilo važno. Za razliku od Engleza i Nizozemaca, Francuzi su do svoje udaljene kolonije zaista i držali, gradili ceste i škole, ulagali u infrastrukturu, tako da se istočna Gvajana nikada nije poželjela osamostaliti. Kažu da se tamo s druge strane granice čovjek zaista osjeća kao da je u Europi. Ne bih znao, nisam provjeravao, da sam želio osjećati duh Europe onda, k vragu, ne bih letio preko oceana. Na vlasti je novi predsjednik Baltasar, voljen i omržen u isto vrijeme, kako to već biva s političarima, pogotovo u ovom dijelu svijeta. Slika o njemu rapidno se mijenja, ovisi s kime već razgovarate. Čuo sam priče o ovom predsjedniku koji je donio progres, a čuo sam i verzije o gadu koji je prije 30 godina, tamo u Fortu New Amsterdama hladno dao pobiti nekoliko desetaka oponenata. Navodno se obitelji žrtava i dan danas bune zbog izostanka pravnog procesa. Tko će ga znati što je tu istina ili nije, ne bi se štel mešati. U Surinamu živi pola milijuna ljudi, od toga polovica u Paramaribu, simpatičnom kolonijalnom gradu smještenom nedaleko ušća rijeke Surinam. Iako je nizozemski utjecaj snažan, ipak su ovo Karibi.. ne, nije ovo južna Amerika, nema ovo blage veze s njome, sve ovo debelo podsjeća na Belize Town, ili Montego Bay na obližnjoj Jamajci. Nizozemski jezik je službeni, ali svi ionako pričaju surinamski, ili kreolski, jedu kreolsku hranu, ili, u najboljem slučaju azijsku, zbog snažnog utjecaja indonezijske manjine. Surinamci su tolerantna nacija, tu sasvim solidno funkcioniraju i kršćani, i muslimani, ali i štovatelji condomblea, ima i vudua, svako radi što hoće, živi i pusti druge da žive. Seksualne slobode su također neograničene, s terase pansiona sam jednog ranog, mutnog jutra promatrao kako dolje na ulici, 20 metara od moje terase, transvestit ulazi u automobil nekog napaljenka, pa mu nasred ulice, već onako po danu, pruža oralne usluge. Ili da se preciznije izrazim, dudlao mu je majmuna. Korisno je kada ti se dogodi takva stvar. U 38-moj ponovo ispituješ vlastitu seksualnost. Promatrao sam događaj i osluškivao kako će moje moždane vijuge reagirati. Nisu reagirale one, nego želudac, koji mi se blago preokrenuo. Jebi ga, ipak sam straight. Prije negoli ću ovdje doputovati, kladio bih se da Surinam živi od turizma. Pa kvargu, nalazi se na obali meksičkog zaljeva, klima je tropska, mora da Paramaribo vrvi od turista. Ali vraga, nema tu toga, barem ne u nekim ozbiljnijim količinama. Jedini bjelci koje viđaš su nizozemski i belgijski studenti koji ovdje dolaze na taj njihov famozni Internship, skupljanje radnog iskustva (izlika za 6 mjeseci bijega od kuće, paravan za alkoholizam i eksperimentiranje s drogama i seksom). Te nizozemske klince viđaš u noćnim klubovima, simpatični su i zabavni, ali nema ih previše. Paramaribo nije grad mora, nego grad rijeke, a rijeka Surinam je velika, grandiozna i lijepa, ali ipak je pomalo žućkasta, nema tu potencijala za nikakave vražje resorte ili hotelčine, američki investitor još nije, a i teško da hoće staviti šapu na ove predjele. Također, teško je razviti turizam uz radnu etiku ovdašnjeg stanovništva, koja je u najmanju ruku bizarna. Svi svugdje kasne satima, a kada ih priupitaš zašto, još se i ljute. Konobara u baru moraš dozivati pola sata, dok on mirno igra bilijar sa svojom ekipom, i ne zarezuje pola posto činjenicu što ti silno mašeš i grleno ga dozivaš u želji da mu ostaviš svoje pare. Njemu to nije niti najmanje bitno. Stoga će turizam teško ovdje doputovati, ali onako iskreno, možda je i bolje tako. Surinam je, jednostavno - Surinam... takav kakav je, pravi, izvorni, iskonski, sve je u originalu, nema fejk gluposti, usiljenih osmijeha, nema pizdarija... sve je tako kako je, i sve je baš onako kako bi trebalo biti. U gradu postoji nekoliko casina, i nekoliko velikih kupleraja. U njega organizirano, avionima dolaze sirote brazilske kurve iz Belema ili Manaosa, tako prokleto lijepe, i tako prokleto siromašne. Kada bi to nanjušile sve one američke ili švapske stare, debele prdonje koje se bave sex turizmom, Surinam bi se ubrzo pretvorio u Tajland, Kambodžu ili Filipine. Grad bi živio od turista, odratnog white trasha koji putuje samo da bi ga umočio nekoj sirotoj curici od 16 godina. Hvala nebu da tome još nije tako. Od bitnih atrakcija, u Paramaribu treba posjetiti katedralu Sv.Petra i Pavla, najvišu drvenu građevinu zapadnog svijeta, Predsjedničku palaču, famozni centralni park palmi, te središnju gradsku tržnicu. Tu je i most Jules Wijdenbosch, na kojeg su Surinamci jako ponosni. Visok je dobrih 80 metara, i omiljeno je mjesto samoubojica koji odavde vrlo rado kreću na put bez povratka. Na ulasku na most nalazi se natpis - ne skačite, uvijek postoji izlaz - a onda ispod i broj telefona socijalnog radnika. U gradu ima i drugih interesantnih natpisa, recimo reklama za jedno pogrebno poduzeće - ne vozite dok pijete, mi imamo vremena, možemo čekati. U pansionu sam upoznao neke vesele Nizozemce, koji su me pozvali na rundu dobrog partijanja. Noć smo načeli u Fat Ass Baru, pa se kasnije preselili u Touche, vjerojatno najbolji lokalni klub. U Surinamu se u zoru, nakon partijanja, ne odlazi na burek, nego na piletinu. Sve je ostalo isto - vraćaš se kući po danu, poput vampira koračaš ulicama i izbjegavaš kuće. Zaspao sam u 6 ujutro, odjeven u traperice. Idućeg sam se podneva morao pojaviti u ambasadi Gvajane, gdje će me dočekati ambasador, pa da popričamo o izdavanju vize za tu zemlju. Gajio sam ideju da se nije potrebno skidati iz traperica, kada već za koji sat moram osvanuti pristojno odjeven pred tim ambasadorom, nema smila da mu dolazim u kupaćim gaćama. Utonuo sam u san, i naravno, probudio se u dva sata poslijepodne, u istim tim trapericama. Prespavao sam sastanak. Narednog sam jutra pokunjeno grebao prstima po vratima ambasade. Smilovali su mi se, i ipak mi izdali vizu. I onda sam upoznao Iru. Pronašla me uz pomoć blagodati facebooka, javila se onako po naški, bez puno plastike i celofana - čujem da dolaziš u moj grad. Javi se, pa da ti pokažem par mjesta. Nisam puno razmišljao o tome gdje će me odvesti, što će mi pokazati, ali ipak sam se malo iznenadio kada me najprije odvela da vidim drvo. - To ti je najveće drvo u ovom kraju - rekla mi je. Zovu ga can can drvo, i lokalno stanovništvo vjeruje da ima magične moći. Stoga se s tog drva ništa ne smije skidati, niti odnijeti odavde. Ipak, skinula je par bodlji i stavila ih u džep. Otišli smo na ručak u zgodan jawanski restoran. Pričala mi je o izlasku iz Sarajeva, o Nizozemskoj u kojoj se našla kao djevojčica od 14 godina. Pričala mi je tragičnu priču koja zaslužuje roman, ali Ira svoju priču stavlja na tanjur sa smiješkom. Ira je jedna od onih ljudi koji svu svoju tugu, i svu svoju sreću nosi u džepovima. Priča jasno, kaže sve što treba, i sve što treba kaže baš na 'onaj' pravi način. Dogovorili smo se da ćemo druženje nastaviti idućeg dana. Došla je po mene u dostavnom kamionu. Radi za jedenu kompaniju koja se bavi uređenjem okoliša, projektira vrtove za bogate ljude sa stilom, i ovaj kamion joj dobro dođe za posao. Odvela me na White Beach, poznatu plažu na rijeci Surinam. Tamo smo se malo izležavali i uživali u suncu. Zatim se odvela u svoj dom, prekrasnu kuću na obali rijeke, udaljenu kakvih pola sata vožnje od gradske vreve. Tu sam upoznao njenog momka, simpatičnog nizozemca, umjetnika koji izrađuje čudesne stvari od drva. Dio kuće su preuredili u radionicu za njegove drvene, i Irine keramičke skulpture. U jednom trenu ona izvadi bodlje iz džepa, brzinski od njih napravi ogrlicu i objesi mi je oko vrata. Jedan od 'onih' trenutaka. Poslijepodne smo ponovo sjeli u kamion, i odvezli se sve do ušća Paramariba, točku u kojoj se velika rijeka konačno ulijeva u more. Tamo se nalazi stara utvrda u kojoj su nizozemci nekoć branili svoju koloniju. Zalazilo je sunce, bila je to moja posljednja surinamska večer. U zoru će po mene doći kombi koji će me odvesti prema Gvajani. Dugo, dugo sam razgovarao s Irom, o tome kako je izgubila najbliže, o tome kakav je život bio nekad, a kakav je danas. Ispričao sam joj neke stvari koje nisam ispričao niti najboljim prijateljima. Takve se stvari događaju uglavnom na putovanjima. Dobre vile ceste nekako srede da nabasaš na nekog čovjeka toliko velikog srca, i toliko ispravnog duha, čovjeka kojem možeš otkriti najveće tajne svog života, čovjeka s kojim zaista možeš 'razgovarati'. To je zato što smo prokleti. Zaboravili smo 'razgovarati'. Ispijamo bezvezne kave nakon posla, sjedimo satima na terasama kafića, razglabamo o poskupljenjima, o tome što nam je napravio glupi šef na poslu, o tome tko se s kime muva, a tko ne, prepričavamo anegdote sinoćnjeg bezveznog pijanstva, pa onda malo o Zdravku Mamiću, pa onda o novim torbicama i cipelama, pa zašto je Domagoj Vida uopće potpisao za Dinamo, kuda će Tomečak iduće sezone, pa onda što je Milanović napravio Jadranki Kosor i obratno, olajavamo kolege s posla, pa onda red onoga ja-sam-njoj-rekla, pa je onda ona-meni-rekla, pa sam opet ja-njoj-rekla, dva sata ispijamo kavu i pričamo u vjetar, a onda zovemo konobara.... Dobre vile ceste srede da povremeno nabasaš na nekoga tko te ponovo nauči razgovarati. Ira to zna. Zato me najprije i odvela da vidim to drvo. (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)