Do Gvajane - 140 na sat kroz džunglu

Ovaj je zgrabio telefon, s nekime kratko razgovarao, pa nam rekao: - Može sir, moj rođak će vas za 20 dolara po glavi prebaciti čamcem, polazak za pola sata. Baš me zanima što bi se dogodlio, što ti ga znam, nekom Dancu, da slučajno ispija kavu tamo negdje na Jarunu, pa pita konobara - možeš li mi organizirati da se čamcem prebacim do Sofije? Ovaj bi ga izbacio iz lokala. Slična se stvar dogodila u Surinamu. Sjedim u baru pansiona, kraj oronulog bazena, u njemu crnac blistavih zubi operira mrežom. Vidim da se zajebava, hvata krivine, ne radi ništa... ali onako naoko, on taj bazen i službeno održava čistim. Pokazuje blistave zube, pa viče odozdo: - Sir, koliko nam još dugo ostajete? - Sutra ujutro hvatam avion za Gvajanu. - Georgetown? - Aha. Momak se uozbilji, izađe iz bazena i priđe mi. - Ali sir, to ne valja, to je bez veze - tumačio je, dok se voda cijedila s njega po drvenom podu. - Kako to misliš? - Jedan moj pajdo ća vas za 30 dolara kombijem odbaciti do Georgetowna. - Koliko traje vožnja? - Oko 12 sati, ima i jedan trajekt na pola puta. Dohvatio je barski telefon, pa s nekime razgovarao na kreolskom. - Sređeno sir, kombi dolazi po vas u 4 sata ujutro - kaže i nasmije se blistavo. Napravim smrtno ozbiljan izraz lica, pogledam ga ravno ispod trepavica, pa mu kažem: - Dobro.. otkazat ću avion... ali ako me prevariš, kunem ti se bogom, vratiti ću se u ovaj pansion, pronaći te i ubiti kao zeca. Možeš li to razumjeti? Rekao je da može. Naravno, ja ne bih niti mrava zgazio, nisam taj tip, ali u ovakvim situacijama to je jedina ispravna stvar koju moraš napraviti, ako znaš što je dobro za tebe i tvoj novčanik. U četriri ujutro sam stajao na terasi pansiona. Kombija niotkuda. Umjesto njega, 20 metara dalje niz ulicu, ulični transvestit dudla majmuna napaljenku koji je auto zaustavio gotovo nasred ulice. Ali tu divnu scenu sam već opisao u prethodnom javljanju. 4,30h - ništa. 4,45h - ništa. Konačno, u pet sati ujutro dolazi šareno prometalo. Unutra, na 8 registriranih sjedala stiska se desetak ljudi. Sjednem naprijed, pored vozača i neke lijepe Surinamke kratke kose. - Zašto kasnite? - pitam vozača. - Zato što sam do sada skupljao ljude po gradu. - Jesi ih sve skupio? - Nisam, još dvije žene. Pokrene kombi, i mi pojurimo u svitanje. Jurcao je Paramaribom, zavlačio se u mračne ulice, dok konačno nije pokupio sve putnike. Bilo je 5,30h ujutro. - Čekaj, pa u koliko sati polazi taj trajekt? - U 8,30h moramo biti tamo, najkasnije. - To je za tri sata.... meni su rekli da se autom do trajekta može doći za 3,5 do 4 sata, ako se malo brže vozi. Ovaj nije rekao ništa. Samo se nakesio, ubacio u višu brzinu i pritisnuo gas do daske. Blagi Isuse, otvorana cesta prema granici s Gvajanom, svitanje, magla zbog koje vidiš najviše stotinjak metara ispred sebe, cesta prometna, puna kamiona... vozač luđački pretiče sve živo što gmiže i puzi, sve što hoda i nosi pušku. Cesta nije zatvorenog tipa, svako malo se u nju, poput pritoka rijeke, uljeva nova ulica, makadamska glista iz koje se u promet redovno pokušava uključiti kakav motorist, ili baka na biciklu. Vozač trubi kao lud, smije se i ne izlazi iz traka za pretjecanje. Pogledam brzinomjer, a tamo piše 120 kilometara na sat. Pa dobro, čovjek ovuda vozi svakog dana, valjda zna što radi.. ma to je normalno.. čekaj, pa sigurno i svi ovi putnici iza mojih leđa znaju da je ovo normalno. Okrenem se preko ramena, svi Kreolci zure u prazno, smrtno ozbiljnih lica. Da nisu tako crne kože, kladim se da bi pozelenjeli u licu. Pogledam brzinomjer - 140 kilometara na sat.Lijepa crnkinja pokraj mene se malčice trese. Zaštitnički je zagrlim i namignem joj. Međutim, nakon nekog vremena počnem uživati. Naime, čitavo sam se desetljeće bavio rally utrkama, proveo dosta sezona i na vozačkom, i na suvozačkom sjedalu, u ozbiljnim mrcinama tipa Subaru Impreze WRX, i naučio sam ponešto o tome što je dobra vožnja. Ovaj Kreolac je majstor. Uzima strahovito dobre putanje, savršeno klizi kroz zavoje, kada kombi bježi preko nosa - pušta gas i ravna ga na balans, kada kombi bježi preko stražnjeg kraja, udara kontru na volanu i čupa se van doziranjem gasa. K vragu, ovaj je zaslužio mjesto test vozača u tvorničkoj momčadi Peugeota, kakvi bakrači, kakve svakodnevne vožnje prema granici s Gvajanom?! U sedam sati ujutro stigli smo na trajekt. Vozač je izašao iz kombija, i tek sam tada primijetio da mu je jedna noga dobrih deset centimetara kraća od druge. Tko zna u kojoj je krivini akceleracija pokosila ovog buraza? Moja lijepa crnkinja kratke kose i dugih nogu bivša je manekenka. Odrasla je u Brooklynu, nosila je revije po čitavoj Europi, pa se onda vratila u rodni Surinam i pokrenula neki posao s proizvodnjom drva. U svakom desnom zavoju pala mi je u krilo, ideje su mi se počele rojiti u glavi, a onda sam je upitao koliko ima godina. - Pedeset i dvije - kaže. Pas mater. Ljudi u ovim krajevima zaista stare drugačije nego mi, žena je izgledala kao da je u kasnim tridesetima. Išla je u Georgetown posjetiti sestru. Dala mi je broj telefona, ja sam njoj dao svoj, ali nikada je kasnije nisam vidio. Granični prijelaz se nalazi na ulazu u trajekt. Riječna granica između Surinama i Gvajane, zvuči ne znam kako egzotično, ali zapravo nije tako. Prelazio sam kopnene ili riječne granice Perua i Bolivije, Mongolije i Kine, Vijetnama i Kambodže, Sirije i Libanona, Hondurasa i Salvadora... sve su te granice iste, sve to izgleda jednako kao i naša Bregana. Svi su ti ljudi isti, svi smo mi isti pod kapom nebeskom, možda je boja kože drugačija, možda žuta ili crna, ali sve su to ljudi koji čekaju pečat, stoje u redu s putovnicom u ruci, svi imaju iste snove, nadanja i očekivanja, svi se na slične načine bore za svoju koricu kruha. Iste su to kumice s cekerima, isti sitni šverceri u igri muljanja carinka, eto, ovaj plećati Kreolac u redu ispred mene, isti je kao neki brkati Zeničan s graničnog prelaza Bregana, brkati Bosanac... eto, drug carinik, uhvatio si me ovog puta s dvije šteke cigareta previše, ali zajebat ću ja tebe idućeg puta, ne bio ja Samir, zvan Ponte Roso. I trajekt izgleda isto kao i onaj naš, na relaciji Valbiska - Merag, ili Brestova - Porozina. Samo je rijeka žuta. Ali ako znaš što je dobro za tebe, onda se zavališ na pod palube, podigneš noge na zaštitnu ogradu, staviš sluške u uši, odvrneš Dylana na najjače... gledaš rijeku... pa ako imaš odgovarajuću vrstu očiju, u toj rijeci vidiš sve što treba, i sve to što treba vidiš na pravi način. S druge strane rijeke čekao me drugi kombi, s drugim vozačem i novom garniturom ljudi. Za razliku od Surinama, Gvajana na prvi pogled izgleda kao šupak svemira. Na žalost, tako izgleda i na drugi pogled... i na treći... i na svaki sljedeći. Odvratno lošim cestama šeću krave, i slično kao i u Indiji, pogibija te bedaste životinje može ti priskrbiti besplatno igranje košarke vikendom, u krugu lokalnog zatvora u Georgetownu. Nakon dobrih pet sati vožnje konačno smo stigli u glavni grad. Pronašao sam hotel koji sam rezervirao prije nekoliko dana. Oronula crvena kućerina, s natpisom 'Karaoke bar' iznad ulaza. Uđem unutra i pitam konobara: - Oprosti, tražim hotel... zalutao sam, pa... - Nisi zalutao, imamo par soba gore, recepcija ti je na polukatu. Popnem se gore, i za pultom zateknem 'Big mamu'. - Imam rezerviranu sobu... - kažem. Ali ovo je bar, pa... - Do, ovo je bar u kojem se pjeva do sedam sati ujutro. Imam dvije vrste soba - one s bukom na katu, ili one s jako puno buke - tu na polukatu. - Običnu, s bukom, molim. Ostavio sam stvari na krevetu, pa se bacio u istraživanje Georgetowna. Šupak svemira, nema uopće sumnje. Gvajana se osamostalila šezdesetih godina prošlog stoljeća, osamostalila, pa uplovila u vode socijalizma, koji, kako su nam gravirali u mozak - vodi ravno u komunizam. Bez problema sam u središnjem parku pronašao bistu druga Tita. Fotkao sam ćopavog Zagorca, pa se spustio do poznatog Stabroek marketa. Obilazio sam štandove dok mi nije dojadilo, a onda sam se prošetao do još jedne znamenitosti, svjetionika koji se nadvio nad riječnu luku. Odozgor puca pogled na pontonski most (hvale se da je najduži na svijetu), na središnju katedralu i na nezaobilaznu utvrdu za koju odmah shvatiš da je američka ambasada. Odšetao sam nazad do Karaoke bara. U Georgetownu se barem nije problem nigdje prošetati. Grad je malen, u njemu živi jedva stotinu tisuća ljudi, centar se proteže kroz jedva dvadesetak ozbiljnijih ulica. Nije problem šetati danju. Noću je to već neka druga priča. Ali za sada me to ne zanima previše. Ionako u Gvajanu nisam došao zbog Georgetowna, već zbog slapova Kaiteur... (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)